'Osmogodišnjak mi u razredu redovito psuje, ponekad me i pljune, pijem lijekove za smirenje i ne mogu mu ništa' Piše: Lada Novak Starčević "Osmogodišnjak kojemu sam drugu godinu učiteljica redovito mi govori da sam glupa. Ponekad mi i psuje, govori izraze koje mi je neugodno i ponoviti. Kad je nezadovoljan pljuje po razredu, a maltretira i ostale učenike. Nitko mu ništa ne može, a roditelji ga redovito brane. Ponekad pijem sredstva za smirenje prije posla jer jednostavno ne mogu podnijeti taj silni stres", priča nam 41-godišnja učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Imala je i do sad problematičnih učenika, ali ovaj put osjeća kao da puca po svim šavovima. I očito nije jedina. "Mi naprosto živimo u vremenu kad su svi mogući autoriteti dovedeni u pitanje pa tako i učitelja. Profesorska profesija se omalovažava i marginalizira u društvu. Autoritet učitelja je na dnu. Dječji odnos prema učiteljima je zapravo preslikani odnos roditelja prema učiteljima. Roditelji pričaju o učiteljima kao lošima, neuspješnima, djeca to upijaju", govori nam Željko Stipić, predsjednik školskog sindikata 'Preporod'. Objašnjava da je danas puno teže raditi u školama nego '80-ih, čak i u godinama rata je bilo bolje. Zaključuje, prema vlastitom 33-godišnjem iskustvu rada u školi, da se takav loš odnos prenosi i generacijski. 'Na Instagram stavlja moje fotografije i sprda me' Najteže je u velikim gradovima i strukovnim školama. U malim sredinama autoritet ipak postoji, a i u gimnazijama je veće poštovanje prema profesorima. "Učenik viših razreda naše škole otvorio je Instagram profil kao moj i na njemu je stavljao moje fotografije, koje je potajno snimao u školi, i izvrgavao me ruglu. Još neki učenici su znali za sve i sustavno su komentirali i sprdali se, a ja sam o tome doznala tek nakon nekoliko mjeseci. Nakon svega jedva sam uspjela postići da profil ugasi, a on i dalje sjedi u razredu u kojem predajem. Nije mi nimalo ugodno", priča nam profesorica engleskog jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi. "Učitelji i profesori nemaju zaštitu u školama niti od ravnatelja, niti od pedagoških službi, a o inspekciji neću ni govoriti. U školi je najvažnije da se ne talasa, nitko ne želi da se s problemima ide van", potvrđuje problem Stipić.

Najbolji je onaj učitelj koji nema problema u radu, a ako ih i ima poželjno je da ih ne ističe. Nitko ne želi da inspekcija šara po školi.

"Školstvo zakonodavstvo također nije na strani učitelja. Oni smiju sve manje i manje. Kazna se gotovo ismijava u našim školama. Učeniku je potpuno svejedno hoće li biti kažnjen", govori Stipić. Prema zadnjim izmjenama Zakona u odgoju i obrazovanju, objašnjava nam, prenošenje pedagoških mjera iz razreda u razred više ne postoji. Mjere, primjerice ukori, se brišu svake godine. "Prije se moglo barem podviknuti, danas ako nastavnik učenika krivo pogleda roditelj se odmah žali školi, piše u Ministarstvo. Najviše problema zapravo imaju s roditeljima. Kritiziraju ih, uče poslu, pametuju... Zbog svega je nastavnicima jako teško raditi", kaže nam prof. dr. sc. Dubravka Miljković s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. 'Trudnoj kolegici rekao je da 'puši ku***' kad mu je dala jedinicu' "Kad pitam tko nije prisutan na satu, učenik viših razreda redovito mi odgovara: ja. Kad mu postavim bilo kakvo pitanje, odbija odgovoriti, a na nastavi često ima kapuljaču na glavi i ignorira me kad mu kažem da je skine. Taj isti dječak nedavno je trudnoj kolegici rekao da 'puši ku***' kad mu je dala jedinicu", ispričala nam je nastavnica hrvatskog. Fakulteti daju znanja, ali ne i kompetenciju za učiteljski posao. Učitelje i nastavnike nitko ne uči kako se snaći u razredu s 30-ak učenika, od kojih neki imaju problema s autoritetima. Profesori i učitelji su neosposobljeni za zahtjevne situacije u kojima se sve češće nalaze, a stručna usavršavanja su zbog loše financijske situacije u prosvjeti na kapaljku.

Predmet 'Upravljanje razredom i disciplinom' na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu je izborni, a na drugim srodnim fakultetima ga niti nema.

U Hrvatskoj smo već doživjeli sve najgore scenarije - na parkiralištu varaždinske Srednje i rudarske škole 2001. godine 16-godišnjak je pištoljem ubio profesora Josipa Medvedovića, a zatim i sebe na parkiralištu škole. Učenik trećeg razreda za vrijeme sata kuhinjskim nožem je u prsa ubo profesora hrvatskog jezika Zdravka Pervana, a jedan maloljetnik je profesoru u Zagrebu mijenjačem razbio glavu, te je zadobio frakturu lubanje. Negativni trend se, nažalost, ne popravlja. Na uništavanje imovine učiteljima i nastavnicima, objašnjava nam Stipić, gotovo da smo se privikli i više ne reagiramo. Nasilje je posebno naglašeno potkraj školske godine jer sa zaključivanjem ocjena kreću pritisci i osvećivanje. Neki učitelji tada izbjegavaju s autom dolaziti na posao jer su mnogi doživjeli da im probuše gumu ili odvale retrovizor. Ne odlaze samo oni koji ne mogu nikuda otići ili koji iskreno vole poziv Nasilje nad zaposlenicima u školama ima razne forme od verbalnog do fizičkih napada, a često im učenici i prijete na društvenim mrežama. U novije vrijeme porast je i internetskog nasilja kada učenici isprovociraju nastavnika i onda ga snime mobitelom pa snimku šire dalje.

Ako učitelj strada na radnom mjestu mora ići u sudski postupak od kojeg neće biti ništa ako se radi o maloljetniku. Ako ode na bolovanje smanjuje mu se plaća, obično mora odlaziti i psihijatru, a ponekad se treba vratiti u isti razred. Time se učeniku šalje poruka da je nasilničko ponašanje prihvatljivo.

Teško se nositi sa svim tim pritiscima. Ne odlaze samo oni koji ne mogu nikuda otići ili koji iskreno vole naš poziv. Naravno, postoje i oni koji imaju predispoziciju za rad u razredu i koji se znaju nositi s agresivnošću pojedinih učenika i brojnim izazovima na koje nailaze, kaže Stipić. I profesorica Miljković se slaže da većina profesora jako dobro radi svoj posao u datim okolnostima. "Da bi pronašli rješenje boljeg autoriteta profesora trebamo reći da imamo problem. Bit će nam lošije dok god se stvari stavljaju pod tepih", zaključuje Stipić.