Piše: Božena Matijević, Večernji list, 12.7.2026.
Da ga samo vidite, ali ga ne možete čuti, umirali biste od želje da doznate o čemu taj čovjek tako uživljeno govori. Osjećate da je u tome puno snage, strasti, temperamenta, elokvencije, svih mogućih emocija… Svaki, ali baš svaki mišić lica uposlen mu je na najjače. Čak mu i naočale za vid sudjeluju u toj živahnoj dinamici. A ruke da i ne spominjemo. Zapravo, cijelim tijelom on jasno daje do znanja da je u njega neke unutarnje vatre. Ali kada ga i čujete, kada se spoje slika i ton, onda vam jedino preostaje dubok naklon. Jer takvu se moćnu govorničku vještinu koja počiva na nimalo nametljivoj niti razmetljivoj, već s njim naprosto suživljenoj erudiciji i glasu koji razbuđuje, mada povremeno, usklađen sa značenjem riječi, zna prijeći i u tiše zvukovne predjele, rijetko se susreće. Među javnim govornicima još i rjeđe.
On je po struci srednjoškolski profesor. Mora da su ga đaci kojima je predavao obožavali. No, on je već dugi niz godina i jedan od najprepoznatljivijih, najsrčanijih i najprincipijelnijih sindikalaca u našoj zemlji za kojeg bismo mogli reći da se svim svojim srcem i svim svojim znanjima i vještinama nepokolebljivo trudi preporoditi ovu našu napaćenu zemlju. Iza njega su neki od najvećih sindikalnih i građanskih podviga koje je predvodio. Kada je riječ ne samo o sindikalnoj potkovanosti i logici, nego i o onome što zapravo čini jedan smislen, ispunjen, pravičan i častan život, malo je onih na javnoj sceni koji mu mogu stati uz bok. A taj čovjek koji je zavrijedio svaku ovu napisanu riječ, kao i zahvalu za sve što je dosad učinio na dobrobit našeg društva te u slavu i obranu obrazovanja i pameti, i koji nam je u razgovoru, vođenom dan prije njegova 66. rođendana, recitirao i Jesenjina – naš je sindikalni div, čelnik Preporoda, po mnogo čemu jedinstveni Željko Stipić.
Evo, razgovaramo točno dan prije vašeg 66 rođendana, a rođeni ste 7. srpnja 1960. u Vinkovcima, premda ste se s roditeljima vrlo brzo odselili u okolicu Zagreba. Sjećate li se ičega iz tih vinkovačkih dana?
Mogu reći da se iz tog razdoblja kada sam imao tri-četiri godine vrlo dobro sjećam dviju situacija. Jedna je vezana uz potres u Slavonskom Brodu, a druga je situacija još zanimljivija jer sam kao dijete, u nekoj dječjoj igri, stradao na utvaju. Vi vjerojatno ne znate što je to utvaj.
Nažalost, ne znam.
U Slavoniji je to prostor ispred kuće gdje se napasala stoka, a i djeca su se tu igrala. Netko od odraslih čuvao bi stoku, a mi djeca bismo se igrali. I u toj igri konj se ritnuo i kopitom me udario u glavu. To je bio moj omiljeni konj, Lisko. Bratić, koji je bio moj vršnjak, i ja smo shvatili da neće biti dobro roditeljima reći što se dogodilo pa smo im slagali da sam pao na kamen. I to je prošlo. Laž je upalila. Međutim, predvečer se pojavila temperatura koja je tijekom noći sve više rasla. Sjećam se idućeg jutra kada roditelji idu uz prugu na prvi jutarnji vlak za Vinkovce. Vode me liječniku. Otac me drži u rukama, a majka ide za nama. Uglavnom, u osječkoj sam bolnici, gdje sam odmah i operiran, proveo desetak dana. Imam i fotografiju iz bolnice, kada sam se već oporavio. Na njoj sam s ocem i vidi se rana na glavi.
Znači, konj se ritnuo i udario vas kopitom?
Da. Ono što mi je u cijeloj toj priči najzanimljivije jest ta naša laž. S četiri smo godine prevarili roditelje. Tek ujutro, dok su me nosili uz prugu, počeo sam ponavljati: “Tući ćemo Liska, tući ćemo Liska.” Tek tada su roditelji povezali da to što mi se dogodilo možda ima neke veze s konjem. Na kraju je bratić sve priznao. To je meni najranija slika iz djetinjstva, najranija slika koju pamtim iz Slavonije, iz Vođinaca, mjesta gdje je moj otac doselio. Naši s očeve strane su podrijetlom sa Šćita, iz Ramske kotline. Tamo se zbog hidrocentrale Rama cijela kotlina iselila i uglavnom se išlo prema Slavoniji. Tako su i moji završili u Slavoniji, a ja sam rođen u Vinkovcima.
A kako se obitelj odlučila iz Vinkovaca preseliti nadomak Zagreba?
Godine 1965. otac je već radio u Zagrebu. Mamin brat već je sagradio kuću u Sesvetskom Kraljevcu, gdje su onda i moji napravili kuću. I već 1966. bili smo u svojoj kući.
Iz kakve obitelji potječete, imate li braću ili sestre?
Moji su roditelji bili radnici. Imam samo jednu, tri godine mlađu sestru. Otac se kasnije nešto doškolovao pa je na kraju završio kao službenik u jednom voćnjaku, a mama je do kraja radnog vijeka bila radnica. Sesvetski Kraljevec je imao jaku tvornicu, Rade Končar, koja je tada zapošljavala više od tisuću radnika. Istina, najveći dio njih bio je iz Zagreba i autobusima su dolazili tamo. To je bilo jedno visoko industrijalizirano mjesto. Lako se zaposlilo, pa kada se našao posao, onda se gradila kuća. Tako je to tada išlo.
To su bile godine kada nije bilo straha da se djeca igraju vani, na ulici. Sjećate li se tih igara, društva iz ulice i osnovne škole?
Govorimo o mjestu koje je tada imalo petstotinjak stanovnika, a danas ih ima vjerojatno desetak tisuća. To je bilo mjesto gdje su se svi ljudi poznavali. S te strane moje je djetinjstvo bilo sjajno. Potpuno nesputano. Imali smo idealne uvjete za odrastanje. Mi koji smo se doselili bili smo “dotepenci”. Domaći su živjeli u boljim kućama, imali su viši standard. Nas “dotepenaca” tada nije bilo previše. Ali te se razlike nisu previše osjećale, kasnije se to sve promijenilo. Vrlo bitan detalj u mom životu bio je taj što su moji bili, ajmo reći, nacionalno osviješteni, ali i povezani s Crkvom. Već u Slavoniji bili su povezani s Crkvom, dok u Kraljevcu uopće nije bilo crkve. Najbliža crkva postojala je u Cerju, mjestu udaljenom dva kilometra. No kada sam krenuo u školu, krenuo sam i na vjeronauk. Moji su me odmah slali na vjeronauk. Vrlo zanimljivo, imali smo A i B razred i samo smo nas dvoje, jedna djevojčica i ja, išli na vjeronauk. U oba razreda bilo nas je po tridesetak, a samo nas dvoje išlo je na vjeronauk. To je bila neka prva obilježenost u mom životu. Naravno da se pitaš zašto ti ideš, a nitko drugi ne ide. Većina zapravo nije išla ne zato što su bili protiv vjeronauka, nego zato što je trebalo hodati ta dva i pol kilometra kroz šumu do Cerja gdje je bila crkva i gdje se održavao vjeronauk. No početkom sedamdesetih Kaptol je odlučio da se i u Kraljevcu napravi crkva, a kako se tada nije moglo samo tako do dozvole, crkva je počela djelovati u jednoj privatnoj kući. Jedan je čovjek prodao kuću kako bi se mogla napraviti crkva i sve je krenulo iz jednog podruma. Ja sam bio prvi ministrant.
I to, kako sam negdje pročitala, kod biskupa Jezerinca?
Tada je Jezerinac kao mladi svećenik došao kod nas. A do svoje 15.-16. godine već sam ministrirao i Franji Kuhariću, i Živku Kustiću, i našem ”velečasnom Jurici”. Kod Jezerinca su uvijek dolazili kolege svećenici, biskupi i drugi. Bilo nas je četvero ministranata, a ja sam bio jedan od njih.
Sve to govori da vas je put vodio prema svećeničkim vodama.
Taj je susret s Jezerincem bio važan. Svi mi stvaramo neku predodžbu o svećeniku temeljem tog prvog iskustva. Ja sam bio uvjeren da su svi svećenici kao Juraj Jezerinac. Kasnije su došla razočaranja, kada sam vidio da nije baš tako. Jezerinac je bio svećenik koji nije imao radno vrijeme, uvijek si mogao doći, mogao si uzeti knjigu iz njegove biblioteke, on bi ti nešto preporučio za čitati. Mogao si ostati do pola noći u razgovoru s njim. On je tada doslovce morao stvarati župu ni iz čega. Zvao je ljude na rakiju, na razgovor, kako bi Crkvu približio jednom mjestu koje je na to gledalo s nepovjerenjem, a ja sam bio dio te priče. Prvo kao ministrant, a onda i čitač na misi. Osnovali smo i nekakvu dramsku skupinu pa sam onda i nešto glumatao. Sjećam se predstave “Svi me vole, samo tata ne”. U tome sam odrastao i do neke 17. ili 18. godine to je bio moj milje. I to je bilo krasno. Pamtim to kao posebno razdoblje u životu. Vjerojatno me to na neki način i odredilo. Naravno, čitao sam puno kao dijete. Imali smo u mjestu malu knjižnicu i već do drugog ili trećeg razreda pročitao sam sve što je bilo za djecu. I u školi sam tome naginjao, ali prvi koji me počeo pri čitanju usmjeravati bio je Jezerinac. On mi je počeo davati knjige i govoriti: “Sad bi bilo važno pročitati ovo, pa onda poslije toga ovo.”
Jeste li razmišljali o svećenstvu kao mogućem životnom izboru?
Nikada o tome nisam razgovarao ni s roditeljima, ni s časnim sestrama koje su uvijek bile oko župnog dvora, ni sa župnikom Jezerincem. Međutim, on me više godina slao na Šalatu gdje su bili susreti osnovnoškolaca, zapravo onih koji su bili potencijalni budući svećenici. Nekoliko sam godina odlazio tamo. Nisam to ni shvaćao kao da se mene nešto usmjerava. Međutim, nikada nisam osjetio taj poziv. Stvarno mislim da se to mora osjetiti i da se to ne može isforsirati. Ali da, i to je bila još jedna dimenzija odrastanja. Ti odlasci na Šalatu ostali su mi u lijepom sjećanju. Tamo upoznate sasvim drugačiji način života. Boravili smo ondje četiri ili pet dana i imali smo režim sjemeništaraca: ustajanje, molitve, zajednički doručak, ručak. Sve je bilo vrlo ozbiljno.
Kako su to bile sedamdesete godine, jeste li vi ili vaši roditelji ikada zbog toga što ste išli na vjeronauk i što ste bili bliski s Crkvom – imali problema?
Nitko tebe nije priječio ići u Crkvu, to je prvo. Tko je htio ići, išao je. Međutim, ne mogu reći da nije bilo problema, ne samo u školi nego i kasnije. Ja sam svjedok i osamdesetih godina i onih kasnijih. Imao sam jednu konkretnu situaciju. Kao dijete imao sam potrebu malo se dokazivati. U Jezerinčevoj biblioteci bilo je knjiga, a ondje je uvijek bio i veliki portret kardinala Stepinca, jer je Jezerinac iz Krašića i upravo je zahvaljujući Stepincu i postao svećenik. Sjećam se jedne male knjižice, mislim da se zvala “Stepinac govori”. I otkrilo se da ja to imam pa sam zbog toga išao na razgovor kod direktora škole. Pitao me znam li tko je Stepinac. Onda mi je on pričao neke druge priče, drugačije od onoga što se govorilo u mojoj kući. Dolaskom Jezerinca u tom se mjestu počela stvarati crkvena zajednica. To je raslo malo-pomalo. U početku nas je bilo nekoliko desetaka koji smo dolazili u crkvu. Većina sumještana nije dolazila u crkvu. U tim je okolnostima važnu ulogu imala jedna žena koja je i na mene, na moje odrastanje, snažno utjecala. To je bila gospođa Vesna Stublić, mama Jure Stublića. Bili smo susjedi. Ona je radila kao krojačica, šnajderica, ali je šivala za glumce HNK-a, za taj umjetnički svijet. A svi su oni dolazili tamo k njoj, tako da sam ja ljude s televizije prvo viđao po tom dvorištu po kojem sam se i sam muvao. Zašto nju spominjem? Zato što je imala važnu ulogu i za rad dramske skupine. Bila je svakojako talentirana žena, a imala je i nevjerojatan životni put. Bila je povezana s Drinskim mučenicama, časnim sestrama koje su kod Sarajeva ubijene. Ona se tada spremala za časnu sestru i sve je to vidjela. U jednom je HRT-ovom dokumentarcu govorila o tome. Bila je žena nevjerojatno širokih interesa. Recimo, kada smo pripremali recitacije, ona mi je ispravljala akcente. Nije bila formalno obrazovana, ali je očito cijeli život upijala od ljudi u čijem se društvu kretala. Kada sam počeo samostalno učiti ruski, ona me ispravljala i u ruskom. To mi je bilo fantastično. Ona je imala vrlo važnu ulogu u svim priredbama koje su se održavale u crkvi. Naprosto, bila je dobri duh svega toga. Jura je bio svirač, a ja sam bio prvi ministrant i čitač. Budući da je Jezerinac imao dvije župe, nedjeljom bismo išli i u Cerje. Išli bismo sa župnikovom Bubom. Utovarili bismo harmonij i išli na misu u Cerje.
I vaš se prvi aktivistički čin veže uz biskupa Jezerinca. Vi ste tada predvodili potpisivanje jedne peticije, zar ne?
Da, to mi je bio prvi aktivistički čin. Naime, mi smo bili uvjereni da nama našeg župnika ne može nitko uzeti.
On je bio naš. On nije samo sagradio crkvu nego je i stvorio župnu zajednicu. Mi prije njega nismo imali ništa. To je cijela jedna priča. Recimo, priča o tome kako su prva zvona zazvonila u Kraljevcu. To nikada neću zaboraviti. U kući do crkve živo je najistaknutiji partijac u mjestu. Dozvola za zvono se nije mogla dobiti. Onda je Jezerinac negdje u Italiji došao do elektronskog zvona. To nije izgledalo kao zvono nego je bio jedan ogroman zvučnik koji se stavio na krov. Sve je bilo potajice instalirano. I trebalo je to prvi put “uštekati”. Ja sam to jutro bio s Jezerincem u sakristiji i kada ja zazvonilo gledali smo kako će susjedstvo reagirati. Čovjek koji je bio najmoćniji u mjestu izašao je van i u čudu gledao odakle zvoni. Eh, nismo imali zvonik, ali smo imali zvono. Poslije je, naravno, došla policija, ali se to zvono na kraju ipak zadržalo. Godinama je funkcioniralo. A do peticije je došlo zato što smo bili uvjereni da nama netko tko je stvorio župu ne može samo tako otići, biti premješten u Kanadu. I počeli smo skupljati potpise.
Vi ste to predvodili?
Bilo nas je nekoliko. Išli smo na Kaptol. Primio nas je Kuharićev tajnik. Objasnio nam je da od peticije neće biti ništa. Mi smo bili užasnuti. I eto, ta je moja prva peticija bila potpuno neuspješna. Kasnije sam shvatio da premještaj vjerojatno nije ni išao bez dogovora s Jezerincem. Naravno, nije on nama tada mogao sve reći. Mi smo naprosto u svojoj naivnosti htjeli pokazati privrženost našem župniku. Eto, to je bio moj prvi aktivistički čin. Ma, i prije je bilo raznih zanimljivih situacija. Recimo, imali smo problema zbog jedne nogometne utakmice između bogoslova, odnosno sjemeništaraca, i nas iz župske zajednice. Za to se zainteresirala i policija. To je možda bio moj prvi susret sa spoznajom da angažman donosi i neke opasnosti. Ja to tada uopće nisam tako doživljavao, opasnosti su bile rezervirane za odrasle. Znao sam da Jezerinca zbog toga pozivaju na vojne vježbe, da to nije prolazilo tek tako, ali mi djeca nismo tome pridavali neku veliku pažnju. U svojoj dječjoj razuzdanosti sve smo to doživljavali bezbrižno.
A u koju ste srednju školu išli?
U tehničku. Tada je bilo usmjereno obrazovanje, dvije godine, pa si onda morao izabrati zanimanje. Moram priznati da mene već u završnim razredima to nije previše zanimalo. Bio sam vrlo dobar učenik, više nisam bio odličan. Vjerojatno i zato jer me je puno počela zanimati i povijest, ne samo literatura. Zapravo sam se nesvjesno već spremao za studij. Srednja škola za mene je bila priprema za studij, ali ne ono što sam tamo učio, tehničko crtanje i slično. Mene su zanimali jezik, književnost i povijest. Sve drugo me uopće nije zanimalo.
Osim čitanja, jesu li vas zanimala i mladenačka, tinejdžerska druženja? Je li bilo nekih ludovanja, nestašluka? Ne bih rekla da ste bili baš neki tih i miran tip.
To treba gledati u kontekstu. Negdje potkraj 1976. ili 1977. već sam bio momak i počeo sam izlaziti. Ali jezgra tog društva bila je vezana uz crkvu. Kod nas gotovo nitko nije bio izvan toga. Nismo bili isključivi, ali nas je to povezalo. Jezerinac je u vjeronaučnu dvoranu prvo stavio stol za stolni tenis. Mogao si u bilo koje doba doći i igrati “pingač”. Tada nismo imali neka druga mjesta, a on nas je na taj način privlačio i davao nam još neke sadržaje. Tu se formirala klapa. Svi smo se zvali po nadimcima.
Koji je bio vaš nadimak?
Ja sam bio Jesenjin, valjda zbog ruskog koji sam učio radi Jesenjina. Znao sam govoriti njegove pjesme. Taj ruski me jako privukao. Poslije je došao Dostojevski, pa Turgenjev…. Ruska literatura mi je bila jako važna. Onda je tu bio Jošua, dečko koji je došao iz Vinkovaca na studij. Bio je dvije godine stariji od nas i već je studirao. Bilo je važno to što je živio sam, poslije mu je došla i sestra, ali nije bilo roditelja, pa smo uvijek imali gdje navratiti u bilo koje doba noći. Tu je bio i Jesus. Studirao je politologiju. Njegova mama bila je sutkinja. Oni su, obitelj Kovač, bili jedna građanska obitelj koja se doselila u Kraljevec. Bio je tu i Bombastus, dečko koji je kasnije studirao pravo. Došao je iz Livna, prezivao se Damjanović. To je bila ta naša kraljevačka škvadra. Jura Stublić nije bio te ekipe jer je bio stariji od nas i mi smo njemu tada bili nezanimljivi klinci. Uglavnom, nas smo četvorica bili jedan kružok. Zajedno smo izlazili, zajedno se vraćali.
Gdje ste izlazili?
Uglavnom u Studentski centar. Naravno, nije se izlazilo baš svaki dan. Uglavnom petkom. Poslije, kako smo rasli, toga je bilo sve više. Išlo se u Kulušić i slična mjesta. Kasnije su krenuli i Jurini nastupi koje smo pratili.
Kako smo živjeli na periferiji, zadnji autobus nam je s Kvatrića polazio u 22.45 tako da smo bili limitirani. Sve duže od toga značilo je povratak pješice. Moram reći da sam od Studentskog centra do Kraljevca, tih 15 ili 16 kilometara, išao pješice ne jednom nego više puta. Autobus bi do Sesveta vozio do pola noći, ali ako bismo se dulje zadržali u gradu, na nekom tulumu, onda bismo od Sesveta tih četiri kilometra hodali ili stopirali.
A onda je došao studij. Studirali ste tadašnju jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Slušajući sve ovo što ste rekli, o vašem nadimku i čitalačkoj strasti, nekako je razumljivo da ste, ako već ne u svećeničkim vodama, završili u nečemu što ima veze s književnošću. Čini se da je odabir studija bio baš po duši.
Jest. Dvije godine, 1977. i 1978., vodio sam dnevnik. Sigurno 40 godina nisam imao nikakav doticaj s njim, no kako sam tražio fotografije kojima želite ilustrirati ovaj naš razgovor, našao sam i taj dnevnik. Dnevnik počinje ovako: “4. svibnja 1977. Sparina mi ide na živce. Upravo sam došao iz škole…” A evo, ovdje na kraju su i zidne novine koje su bile uzrokom mog prvog sukoba s Crkvom jer sam na otoku Iloviku izbačen iz zajednice mladih kršćana.
Koje je godine bilo to kada ste izbačeni?
1979.
Znači, imali ste 19 godina.
Da, i vrlo je zanimljivo da na posljednjoj stranici tog dnevnika piše: “Protjerani smo s otoka. Branko, Nikola, Zdravko i ja proveli smo par nezaboravnih dana. Zaljubio sam se još malo više. Sanjam jednu Dubravku. Dnevnik mi više ne treba jer imam nju. No ako izgubim nju, dnevnik više neću pisati. Vrijeme je učinilo svoje. Zbogom, dnevniče. Život je preda mnom, glupo sam počeo prepisivati svoj život na tvoje stranice, a još gluplje završavam.” I onda kao posljednji zapisa stoji: “7. rujna 1979. Primljen sam na Filozofski fakultet.” Eto, u tom dnevniku ima sigurno tristotinjak kartica teksta o odrastanju sedamdesetih godina, pisanog iz dana u dan. Jako je zanimljivo kada skoro 50 godina nemate nikakav dodir s tim, čini vam se kao da čitate o nekom drugom. Vi znate da ste to vi, ali kao da čitaš o životu nekog drugog. To mi je fantastično.
Sjećate li se tih čuvenih sedamdesetih? Dobro, te 1971., u vrijeme Hrvatskog proljeća, bili ste dijete, no je li se u obitelji potiho govorilo o tome što se događa?
Mi smo televizor dobili tek 1971. i s njim u kuću je praktično ušao Dnevnik. Onog trenutka kad ulazi televizor, u kuću ulazi i Dnevnik. I onda se počinje o tome govoriti. Otac nikada nije bio pristaša režima. Nije u radnom okruženju imao nikakvog dodira s vladajućima, ali je nešto pokušavao unutar sindikata. Sjećam se da je bio neki kongres Sindikata Jugoslavije. Tada sam oca prvi put pitao što je to sindikat. Imao sam možda osam ili devet godina. On je donosio neke brošure vezane uz taj kongres. Međutim, na prve je probleme naišao upravo zbog crkve. Jezerinac je često navraćao kod Stublića, kod nas i možda još kod koje obitelji. Znalo se da smo mi nekakav oslonac Crkvi. U Končaru se o tome raspravljalo, spominjali su se klerofašizam i svašta drugo. Otac je na poslu branio Jezerinca i zbog toga je imao nekakvih problema. Nije to bilo ništa strašno, ali nekih je problema imao zbog toga.
Spomenuli ste da ste na neki način ipak raskrstili s Crkvom. Kako je došlo do tog vašeg razočaranja?
Negdje pri kraju srednje škole upao sam u društvo koje je, zahvaljujući pokojnom Albertu Turčinoviću, unutar revije Kana dobilo osam stranica u sredini časopisa. Bilo nas je nekoliko, ja sam bio najmlađi. Tu su bili Zdravko Gavran, kasnije urednik Hine, pa Branko Tinodi, poslije saborski zastupnik iz Križevaca. Turčinović nam je rekao: “Evo vam osam stranica u sredini Kane, neka to bude prilog za mlade.” Tu sam zapravo počeo novinariti jer je trebalo raditi reportaže. Obilazili smo vjeronaučne zajednice, studentske, srednjoškolske… Zahvaljujući tome prvi sam put otišao u Rim i to kada je papa Wojtyła prvi put predvodio misu za Hrvate. Radio sam reportažu. To mi je bilo nevjerojatno iskustvo jer je Wojtyła nekoliko mjeseci ranije izabran za papu. To je bila misa za Hrvate, prvo hodočašće papi. Iz Zagreba je išlo dosta autobusa. A onda tamo prvi put uživo vidim emigraciju. Do tada sam o tome nešto čuo, ali nisam ništa znao. Prvi put čujem za teme, poput Bleiburga. Došli su tamo Hrvati iz cijelog svijeta da se vide.
Da, neki se tada nisu smjeli vratiti u Jugoslaviju pa su se s članovima obitelji nalazili u susjednim zemljama.
Tako je. I s tog smo se hodočašća vratili kasno noću. Spavao sam sve dok se mama nije vratila s posla, oko 15 sati. A u 15 sati su na Radio Zagrebu bile vijesti u kojima je bio komentar nekog dežurnog komentatora: “Ovog vikenda sav društveni ološ našao se u Rimu…” Znači, u cijelom se komentaru govorilo da je sve to u Rimu bilo protiv Jugoslavije. Tada sam shvatio da je to nešto opasno, dotad to nisam tako doživljavao. Vrlo je zanimljivo da smo redakcijske kolegije imali u Marulićevoj, gdje je bilo sjedište Kršćanske sadašnjosti. Tu prvi put upoznajem Josipa Turčinovića i njegova brata Alberta koji je na mene ostavio snažan dojam, pa Šagi-Bunića, cijeli taj krug. Dakle, vrlo sam mlad došao u kontakt s jako puno ljudi, razgovarao s njima, bio u njihovoj blizini. Tada je Đuro Kokša imenovan pomoćnim biskupom u Zagrebu. Nedugo nakon što nismo uspjeli s onom peticijom vezanom uz Jezerinca, ja kao brucoš pišem tekst u kojem polemiziram s vjerskim glasilom Crkva na kamenu koje je izlazilo negdje u Hercegovini. Oni su na naslovnici objavili pjesmu Sergeja Jesenjina, ali su izbacili stihove: “…I ne uči da se molim, pusti, nema više vraćanja ka starom, ti jedina si utjeha moja…” Cijela pjesma “Pismo majci” bila je objavljena, ali bez tih stihova. I onda ja objašnjavam što je struktura umjetničkog teksta te moj tekst biva objavljen. Tada je već kod nas došao Josip Mrzljak. I jedne večeri, sav ponosan jer mi je tekst izašao, dođem i kod župnika zateknem Đuru Kokšu. A Mrzljak kaže: “Evo, ovaj mladić, student, brucoš, upravo je objavio tekst u kojem polemizira…” Kokša dodaje da bi ga to moglo zanimati jer je spremao antologiju hrvatskog pjesništva kršćanske orijentacije. Bio je zaljubljenik u Krležu, a imao je problem kako Krležu uvrstiti, da ne ide integralno. Ostali smo dugo u noć i raspravljali. Ja nisam ni znao s kim polemiziram. Čovjek je upravo stigao iz Vatikana, gdje je bio šef Svetog Jeronima. Tek sam kasnije shvatio da valjda nema intelektualca u Europi kojeg on nije znao. A ja sam, onako sa znanjem brucoša, studenta prve godine književnosti, vrlo srčano branio autonomiju književnog teksta.
Ali dobro, samo da još razjasnimo to vaše razočaranje u Crkvu i kakve veze s tim ima onaj ranije spomenuti Ilovik.
Dakle, nas četvorica – zapravo, trojica i četvrti Nikola, ne znam kako je on uopće ušao u tu priču jer je tada već bio bogoslov – idemo na Ilovik gdje se održavao susret mladih kršćana. To je bilo malo radno i paradno. Dakle, predavanja, molitve i slično, ali i kupanje, zabava i sve ostalo. Postojala su pravila igre. A meni hormoni na najjače. Domaćin nam je bila župa iz Velog Lošinja. Među domaćicama bila je jedna Dubravka. Mi smo se vrlo brzo našli i sve više izbjegavali radni dio, a zapravo provodili zajedničke trenutke po otoku. To je naišlo na osudu. Donesen je zaključak da se, zbog opstanka zajednice, mene mora isključiti iz zajednice, odnosno izbaciti. Naravno, i Dubravku. Moji su se dečki solidarizirali, ako izbacuju mene, onda se priključuju i Gavran, i Branko, i Nikola bogoslov. Tako smo svi bili izbačeni s otoka. Tada sam prvi put bio baš razočaran jer je to bilo potpuno nespojivo sa svijetom iz kojeg sam došao, s onim Jezerinčevim svijetom u kojem je bilo nezamislivo da se takvo što doživljava kao problem. Mi smo imali cure, izlazili smo, ali to se kod Jezerinca nikada nije gledalo kao nekakav problem. Odjednom je to ovdje na Iloviku bio problem. To me jako revoltiralo. Tada sam počeo sasvim drukčije gledati na Crkvu. A pravo razočaranje došlo je znatno kasnije, devedesetih, kada sam, naravno, očekivao nešto sasvim drugo.
Što vas je to tada, tih devedesetih, tako jako razočaralo?
Kao mladić išao sam na sva hodočašća. Sedamdesetih je moja obitelj bila u svemu tome, od Solina, Marije Bistrice i ostalog. Znao sam koja je snaga Katoličke crkve. Kod nas se u obitelji, kada bi došli naši rođaci, uopće nije govorilo o tome hoće li komunizam propasti. Mi smo znali da i ideologija i Jugoslavija moraju propasti. To se vezivalo uz ono – kad Tito umre, pa Kosovo… To se pratilo. Međutim, ja sam znao da je jedina snaga koja može stvarno usmjeriti Hrvatsku prema nečemu što bi bilo demokratsko i prosperitetno upravo Katolička crkva. Zato što je pokrivala teren i imala organizaciju. Ne možeš stvarati državu bez organizacije. To ne ide.
Ali baš to “demokratsko i prosperitetno” nekako ne ide uz Crkvu.
Ispao sam prilično naivan. Uostalom, ja sam već tada gutao Teologiju oslobođenja. Bio sam u tom svijetu. Stvarno sam vjerovao u to. Osim toga, poznavao sam te ljude. Znao sam tko su najutjecajniji ljudi. Nisam mogao vjerovati da bi me ti ljudi mogli razočarati. Nažalost, jesu. Razočarao sam se jer se vrlo brzo vidjela sprega trona i oltara u kojoj se Crkva jagmila za imovinom, a tron ju je iskoristio da bi opstao na vlasti. To je bilo moje nevjerojatno razočaranje. Tada prestajem redovito odlaziti na misu. Postajem, ajmo reći, pasivni vjernik. Ja i danas jesam vjernik, to svugdje ističem, ali sam razočaran Crkvom. Možda je to bilo naivno, možda potpuno nerealno, ali ja sam stvarno vidio jednu drugačiju ulogu Crkve. Čak i kada je došlo do uvođenja vjeronauka u škole, ja sam znao da će se to negativno odraziti na župski vjeronauk. Već tada sam pisao da sam protiv toga, ali s pozicije da će se nešto što je iskonska vrijednost Crkve na ovim prostorima povući pred nečim što će biti više forma bez pravog sadržaja. Pisao sam da školski vjeronauk nikada neće dosegnuti razinu župnog vjeronauka, a župni će vjeronauk oslabjeti. To se i dogodilo. No, i dalje sam ostao u kontaktima. I danas kod nas navrati Jezerinac. Crkvi sam, na način na koji sam prije pripadao, prestao pripadati devedesetih godina.
Pretpostavljam da ste se, želeći ostati vjerni čistoći svog vjerskog uvjerenja, zapravo maknuli samo od one glavne matice koja Crkvu predvodi?
Meni je socijalna pravednost uvijek išla uz Crkvu. To je moja poveznica kasnije sa sindikalnim radom. Borba za pravedno društvo, da se nekako pomire te suprotnosti. Tu sam vidio ulogu Crkve. A onda sam odjednom, kada sam imao trideset i nešto godina, otkrio da svećenici imaju radno vrijeme, da postaju činovnici, da imaju neke tarife i takse koje naplaćuju. Kakva taksa i Crkva?! Kako to može ići zajedno?! A to je postojalo, samo je bilo mimo mene. Ja sam bio uvjeren da su svi svećenici kao Jezerinac. Imao sam svoje iskustvo i nisam htio čuti kada su mi drugi govorili: “Ma ti si naivan, ima u toj Crkvi svega i svačega.” Ja tada nisam dao na Crkvu. Bio sam se spreman čak i potući za tu moju istinu o Crkvi.
Nakon studija počinjete raditi, predavati u školi.
Ako možemo samo još malo o studiju. Tu sam imao nevjerojatnu sreću. Upoznao sam jedan novi krug ljudi. Mi smo svi bili vezani, bili smo ista godina. To je bila vrlo zanimljiva generacija. Tu su bili Miroslav Mićanović, Stipan Filaković, Maja Zrnčić, Maja Vasiljević, Vinko Filipović… Vinko Filipović nije studirao s nama na jugoslavistici, nego je bio cimer Miroslava Mićanovića. Oni se znaju još iz gimnazije u Brčkom, jer je Miroslav iz Gunje, a Vinko iz Posavine. Dakle, to je bila ta studentska škvadra. Držali smo se zajedno. I do dana današnjeg ostali smo zajedno. Svake se godine nađemo više puta. Stvarno smo ostali bliski. Smatram to nevjerojatnom vrijednošću svog života. Kada drugima pričam da i dalje zajedno idemo u kazalište, gledamo predstave i nalazimo se, vidim zavist u očima. Znaju me pitati: “Zar je moguće da se pedeset godina može održati studentsko prijateljstvo?!” Može. Mi smo se održali. A drugo, imali smo i profesore koji nisu bili nekakvi udaljeni profesori, nego su se htjeli približiti studentima. S njima smo se družili i na tulumima. Ante Stamać, Krunoslav Pranjić, Vladimir Biti, Josip Bratulić… Oni su svi bili više od profesora. Oni su nama bili uzori, ali veličine koje su nas primile k sebi. Kada bismo nekome pričali da smo bili na tulumu do jutra sa svojim profesorima, gdje se razgovaralo o literaturi, politici i svemu ostalom, to bi im zvučalo nevjerojatno. To je našem studiju dalo dodanu vrijednost. Zato je svatko od nas vrlo brzo našao neku svoju nišu. Znači, nije to slučajno. Uvijek se sjećam profesora Stamaća koji nam je znao reći: “Nemojte završiti studij i razići se. Ostanite zajedno, pomažite jedni drugima, trebat ćete jedni drugima.” Mislim da nas je taj studij osposobio za ono što ćemo u životu raditi, a s druge nam je strane dao neku širinu, da ne budemo samo stručni u svom pozivu. Naravno, svatko je imao svoje afinitete. Miroslav je odmah naginjao pjesništvu, pisao je. Stipan je vrlo brzo shvatio da se ne nalazi na tom studiju. Režija ga je toliko privlačila da je upisao Akademiju.
Vi ostajete i završavate taj studij. I potom počinjete raditi u školi.
Zapravo šaljem prvu molbu za posao, dobivam odgovor da dođem na razgovor i nakon tog razgovora dobivam posao. U životu više nisam napisao nijednu molbu za posao. Prva molba za prvi posao. Zaposlio sam se u vrbovečkoj srednjoj školi i bio sam uvjeren da ću ostati samo nekoliko mjeseci dok ne nađem posao u Zagrebu. Naime, to je značilo putovati 50 kilometara svaki dan. No bilo je više razloga zašto tu školu nisam tako lako promijenio.
Koliko ste dugo ostali u njoj?
Trideset dvije godine. I to je vrlo zanimljivo. Prvih deset godina radio sam puno radno vrijeme u školi. Drugih deset godina radio sam puno radno vrijeme i u školi i u sindikatu. Idućih deset godina radio sam pola radnog vremena u školi i pola u sindikatu. A ono zadnje razdoblje bio sam samo u sindikatu. Stvarno sam proveo u razredu duže od tri desetljeća. Bio sam uvjeren da ću iz razreda otići u mirovinu. Da mi je netko rekao da neću, rekao bih da je to nemoguće. Imao sam više ponuda i prilika, ali sam se u toj školi nekako našao. Možda i zato što je bila prva pa nisam želio eksperimentirati. U toj sam školi imao priliku razvijati se. Naravno, kada si mlad, onda ti se sve tovari, što postoji i što ne postoji, a ja sam sve prihvaćao. Odmah sam uzeo literarnu grupu. S mojim učenicima dobivali smo prve nagrade za literarne radove u Jugoslaviji. Bio sam od njih stariji tek pet-šest godina. Putovali smo po natjecanjima. Odmah sam preuzeo uređivanje školskog lista. Moram priznati da je postojao još jedan važan razlog. Škola je financijski jako dobro stajala, a ja sam počeo dograđivati kuću i trebao mi je novac. Plaća u Vrbovcu bila je gotovo dvostruko veća od plaće u Zagrebu, zato što smo imali i prehrambenu struku, a ona je bila izravno vezana uz PIK, što je značilo i financiranje iz PIK-a. I uvijek smo na plaću dobivali još poneku plaću.
Je li vas ikada kopkalo ili vam bilo možda i žao to što niste ostali na fakultetu i ostvarili sveučilišnu karijeru?
Krenuli smo na poslijediplomski, i Miroslav i ja. Išli smo, ne znam koliko dugo, semestar ili dva, ne sjećam se više. Da budem jasan, nije bilo konkretne ponude da ostanem. Jedna ponuda postojala je još za vrijeme studija, ali se izjalovila. A onda dolaze devedesete. Stjecajem okolnosti, prvi put sam čuo za riječ sindikat, u smislu obrazovnog sindikata, na dočeku Nove 1994. Vinko, Miroslav i ja, skupa s obiteljima, čekali smo Novu godinu zajedno. Žene i djeca već su otišli spavati, a nas smo trojica ostala u blagovaonici i Vinko nam je pričao o Sindikatu hrvatskih učitelja i da razmišljaju o osnivanju novog sindikata. Ja sam to slušao potpuno nezainteresirano. Nisam bio uključen u sam nastanak Preporoda, nisam ni mogao biti jer je Preporod registriran za osnovne škole, a ja sam radio u srednjoj školi. Ali onda smo se sve češće nalazili jer je sjedište Preporoda bilo u Draškovićevoj, a Naklada MD u Staroj Vlaškoj. Počeo sam se, naime, nešto muvati oko naklade MD, uredio sam neke knjižice, udžbenike koje je MD izdavala. Sve smo se češće nalazili i, naravno, počelo se razgovarati i o sindikatu. Onda je 1996. došla ideja da se Preporod preregistrira, da postane prvi sindikat koji će pokrivati osnovne i srednje škole. Jedan od razloga za to je i taj da se meni pronađe mjesto u svemu tome. Onda sam svoju srednju školu doveo u Preporod. Imao sam već neki utjecaj u školi jer sam uspio odmah sve prevesti iz Srednjoškolskog sindikata u Preporod. U toj školi sam, recimo, već nakon dvije-tri godine rada izabran za predsjednika Školskog odbora. Eto, netko tko je tek počeo raditi postaje predsjednik Školskog odbora. Zanimljivo je to kako se iz perspektive jedne zbornice događa društvena preobrazba i kako iz jednog sustava ulazimo u drugi. To je stvarno dobra priča. Ja dolazim u zbornicu u kojoj je gotovo sve kontrolirala Partija. Ima nekolicina kolega koji nisu u Partiji. Partijska organizacija je moćna, sastaje se, o svemu odlučuje. Ne mogu reći da su mene zvali u Partiju, jer se valjda nekim kanalima doznalo iz koje priče dolazim. Ali imao sam jednu vrlo zanimljivu situaciju u razdoblju između prvih i drugih parlamentarnih izbora. Krajem svibnja se, valjda na rođendan Vladimira Nazora, obilježavao dan škole jer se škola zvala “Vladimir Nazor”. Prošli su prvi izbori, ali ide drugi krug ili novi izbori. A našu školu vodi čovjek koji je, naravno, partijac, ima on i neki nacionalni “background”, ali je ipak čovjek režima.
I taj će partijac kasnije sigurno završiti u HDZ-u.
Naravno! Zna se! Ne samo da će završiti u HDZ-u, nego će nastaviti voditi školu i društveno napredovati. Uglavnom, priprema se ta školska priredba, ja nešto sudjelujem, valjda sam pomagao oko pripreme recitala ili tako nešto. I zove mene taj direktor-partijac na razgovor, kaže mi: “Ja sam napisao neki govor pa ako bi ti mogao malo kroatizirati taj govor i jezično ga dotjerati.” Bilo je u zbornici još “Hrvata”, ali je zvao baš mene najmlađeg, imao je valjda povjerenja u mene. Ja kažem: “Nema problema, napravit ću to.” Nisam se nešto posebno trudio. Uzeo sam njegov govor i ubacio pokoju riječ, poput “čelni”, “glede”, “priopćiti”, “stožerni” i slično. Ubacim ja to njemu i sve bude u redu. Dolazi priredba. Iz Centralnog komiteta dolazi neka istaknuta političarka. Svečanost se odvija u sportskoj dvorani. Ja sjedim u zadnjem redu, ipak sam još friško zaposlen. U prvom redu sjede direktor, predsjednik partijske organizacije, ta političarka u sredini i još dvojica. Direktor izlazi i čita govor. Ja vidim da se nešto događa u prvom redu, nešto se oni došaptavaju, ali to uopće ne povezujem s onim što on govori. Nakon pola minute ta političarka ustaje. Za njom odmah izlazi i školski partijac, odlaze prema svlačionicama. Ja i dalje ništa ne shvaćam. Mislim, možda joj je pozlilo ili se nešto drugo dogodilo. Poslije toga imamo ručak u motelu Vrbovec. Već tamo primjećujem da me se nekako izbjegava. Sve je više šaputanja. Ta se žena, zapravo, demonstrativno dignula zbog, kako je rekla, ustaškog govora direktora, No ja o tome u tom trenutku još uvijek ništa ne znam. Uglavnom, dolazimo tamo, stotinjak ljudi sjedi za stolovima, ali do mene nitko ne sjeda. Jedna stolica prazna s jedne strane, druga prazna s druge strane. Tek tada shvaćam da se nešto dogodilo. Naravno, poslije me direktor zove na razgovor i sve se razjasni. Ta je političarka iz Komiteta oko toga napravila veliki problem. Rekla je da iza svega stoje nekakve povampirene ustaške snage, ne znam ni sam što sve ne. To je bilo u petak. Poslije ručka koji mi je prisjeo zove me direktor i kaže: “Evo, dogodilo se to što se dogodilo. Ja sad moram odgovarati zbog toga. Neću reći da je bilo namjerno, ali dogodilo se. Bi li mi mogao preko vikenda napisati nekakvu obranu tih spornih, problematičnih riječi?” Naravno da sam pristao. Uzeo sam tzv. Novosadski rječnik i, srećom, za sve te riječi koje su bile proglašene spornima našao primjere u Rječniku hrvatsko-srpskog jezika. On je to sve iskoristio u svojoj obrani pred drugima. Na kraju nije bio sankcioniran na Partiji. A ja sam, budući da sam radio na određeno vrijeme, bio uvjeren da mi slijedi otkaz i da nema šanse da ostanem u toj školi. Tu sam se prevario. Ipak su me zadržali, bez obzira na ugovor na određeno. Istina, neko vrijeme nisam predavao samo hrvatski, nego sam godinu ili dvije morao podučavati i umjetnost.
Čekajte, pa koje ste to “ustaške” izraze ubacili u taj govor?
Pa, kažem vam, primjerice “stožerni”. I “čelni”. Ne znam, nije toga bilo puno. Ali znam da je upravo to bilo sporno. Nije tu bilo nikakvih izraza tipa “brzoglas” ili sličnih koještarija. To su bile riječi koje tada jednostavno nisu bile često u opticaju. Uglavnom, preživio sam to i ostao raditi u školi. Naravno da sam već tada bio obilježen. Svi ti hadezeovci zapravo su bili bivši partijaši. Neki iz zbornice odmah su završili i u politici, neki i u Saboru. Brzo su se presvukli. Mene nisu dirali. Dapače, čim smo dobili gimnaziju dvadeset godina sam vodio uglavnom gimnazijske razrede. Dakle, ne mogu reći da sam bio zakinut. Malo sam si zakomplicirao život kad sam se dao nagovoriti da se kandidiram za ravnatelja.
Zašto?
Ha, politika. Iako je zanimljivo da sam tada u Uredu predsjednika imao barem jednog čovjeka koji je radio tamo, a tada je, te 1993., sve ravnatelje škola potvrđivao predsjednik države. Međutim, očito se ipak našlo nešto protiv mene pa je direktor zadržan na mjestu ravnatelja. U međuvremenu je i on ušao u HDZ. Ja sam se prije već kompromitirao kod vladajućih time što su meni dolazili ljudi iz HDZ-a s ponudom da sudjelujem u osnivanju ogranaka u Sesvetama.
Dakle, nudilo vam se da uđete u HDZ?
Da, dolazili su mi doma HDZ-ovi emisari. Ja to nisam htio. Kod mene tu nije bilo nikakve dvojbe. Osim što sam vidio da su se mnogi preko noći presvukli iz partije u stranku, jednu ideologiju zamijenili drugom, meni jednostavno nije moglo sjesti da jedan oficir JNA vodi nešto u čemu bih ja sudjelovao. To mi je bilo previše. Imao sam već i traumatičnih iskustava vezanih uz vojsku. Nije dolazilo u obzir. Na kratko su me na politički angažman nagovorili iz stranke koju su vodili Marko Veselica i Ivan Gabelica. Kratko sam bio na čelu mladeži HDS-a. To je nekoliko godina bila ozbiljna stranka. Kasnije je sve otišlo k vragu. Malo sam sudjelovao u izbornoj kampanji, ali zanimljivo je da od mene nikada nisu tražili da se učlanim. Bio sam samo simpatizer, koji nije stigao postati član. Bio sam na nekoliko sastanaka predsjedništva. Po statutu je predstavnik mladeži imao pravo sudjelovati pa su mene kooptirali.
Ali nikada niste imali člansku iskaznicu nijedne političke stranke?
Nikada.
Je li vam odlazak iz škole, iz profesorskog posla, i prelazak u sindikalne vode ipak teško pao?
Ne, dogodilo se to vrlo jednostavno. Pojavili su se prvi europski projekti na koje su se mogli prijavljivati sindikati. Mene je uvijek “rajcalo” ono što prije nisam radio. Počeo sam istraživati kako to funkcionira i možemo li i mi prijaviti neki projekt. Prvu verziju napisao sam sam. Naravno da nije valjala. Potražio sam pomoć sa strane. Na kraju smo projekt dobili, i to najveći mogući iznos koji je bio predviđen za taj projekt koji se zvao “Znanjem do prava”. No iz tog su projekta proizašle dvije negativne stvari. Prva je bila ta što je, baš kad smo trebali javnosti predstaviti rezultate, došla korona pa ništa od toga nije bilo moguće. Partneri su nam bili Pravni fakultet u Splitu, Katedra za sociologiju, Međimurska županija, Udruga ravnatelja osnovnih škola, Mirovinski sindikat… Napravili smo nekoliko ozbiljnih stvari. Za sve maturante te generacije tiskali smo brošuru o radnim pravima, s QR kodovima preko kojih su maturanti mogli doći do odgovora na pitanja o zapošljavanju, sindikatima i radnim pravima. Druga velika stvar bilo je opsežno istraživanje na stotinu stranica o tome što maturanti znaju o radnim pravima i sindikalnom organiziranju. To su radile profesorice s Katedre za sociologiju sa splitskog Prava. Sve je to prošlo gotovo nezapaženo jer se poklopilo s lockdownom. Projekt je završavao, imali smo promociju u Ministarstvu obrazovanja, ali nije bilo nikoga. Druga loša posljedica bila je to što sam tek nakon odobrenja projekta shvatio da kao voditelj moram biti zaposlen na projektu puno radno vrijeme. Nisam mogao ostati pola radnog vremena u školi. Morao sam prvi put napustiti školu jer je projekt to zahtijevao. To sam doznao tek kad smo dobili sredstva. Više nije bilo povratka. Radilo se o dosta novca. Nisam jednostavno mogao odustati. I ja sam tako prestao raditi u školi. To me baš pogodilo. Onda je poslije, naravno, došlo pitanje – dobro, prošla je korona, zašto se onda nisi vratio? Pa onda je krenula online nastava. To mi se nije dalo. Bilo je u ovoj odluci priznajem i komocije. Danas žalim zbog toga. Za mene je rad u razredu bio jedini zamisliv način rada. Ja nisam bio pristaša online nastave. Dapače, bio sam jedan od većih njenih oponenata u hrvatskom obrazovanju te digitalizacije i svih tih čuda i pokora koje su nam zahvaljujući koroni ušle u škole. Tek sada vidimo što nam je sve to loše donijelo. Ali, što se kaže, za prolivenim mlijekom se ne plače. To je gotovo. Imao sam tu sreću da u mojoj školi, u mojoj zbornici, danas ima više nastavnika koji su bili moji učenici. To je prekrasan osjećaj. Kada vidiš da je netko dobar i kvalitetan nastavnik, a ti si mu četiri godine držao predmet s najvećom tjednom satnicom, onda znaš da si i ti tu nešto ostavio. Tako da ja tu školu uvijek vidim kao nešto posebno i krivo mi je što nisam ostao dulje.
Dugo ste već sada na čelu Preporoda.
Već 21 godinu.
Je li vas ta sindikalna borba ikada umorila, jeste li se ikada osjećali previše pesimistično, jeste li ikada gubili nadu ili je taj žar u vas neugasiv? Naime, vidimo da sindikalizam u našoj zemlji kao da polako izumire. Sindikati su vrlo često izloženi posve nepravednim kritikama. Naravno, ima i u sindikatima svega i svačega, ali mislim da je sindikalizam civilizacijska tekovina koju smo dosegli i nikada u tom smislu ne bismo smjeli ići unatrag. Imate li osjećaj da se ta sindikalna tekovina stalno želi ugasiti i ušutkati?
Pa vidite, to je možda najbolje usporediti s borbom Davida i Golijata. Ja naprosto nisam rođen za Golijata. Imam tu tvorničku grešku, ja to naprosto ne mogu i ne želim biti. To ne dolazi u obzir. Prema tome, u mom je genetskom kodu, a za dragim Bogom popravka nema, to zauzimanje za slabijega, za onoga kome treba pomoć. Kada neki posao radite 20 godina, imate jako puno neuspjeha i tu i tamo neki uspjeh. A znate, i jedno i drugo ostavlja traga.
Što smatrate svojim najvećim sindikalnim uspjehom, a što možda najvećim neuspjehom?
Vidite, u Hrvatskoj nemate baš primjera da je neki sindikat, u desetljećima kada su sindikati uglavnom gubili članstvo, krenuo od 17 osnovnih škola i dogurao sad do njih 610. Kada sam od svog prethodnika preuzimao sindikat, bilo ih je, čini mi se, 140. To je ipak nešto vidljivo. Kada organizaciju koja je imala nekoliko stotina članova dogurate do 13,5 tisuća članova, pa smo mi danas drugi po veličini sindikat u javnim službama, a bili smo među najmanjima, to je ipak nešto. Naravno, netko će reći – gdje su drugi rezultati? Ja ne mogu reći da ih nema.
Recimo, tu su i referendumi.
Ajmo po redu. Preporod je dobrih 10-15 godina od svog nastanka bio potpuno ili gotovo potpuno eliminiran iz mogućnosti kolektivnog pregovaranja. Kolektivno pregovaranje zapravo je ono što bi se reklo “core business”. To je suština. Nama se tu nije dalo pristupiti jer su nas obrazovni sindikati očito vidjeli kao ozbiljnu konkurenciju, vjerojatno i s pravom. Oni su mislili da sebe štite tako što nas tu neće pustiti. Nama je trebalo punih 15 godina, ne znam koliko prosvjeda, peticija, presica i svega ostaloga, da se u Hrvatskoj donese Zakon o reprezentativnosti. Tadašnji ministar Mirando Mrsić rekao je da je Preporod bio jedan od razloga za to. Prema tome, to nije mala stvar kada se zahvaljujući jednom sindikatu uspije urediti cijeli taj sindikalni sektor tako da se zna što sindikat može, pod kojim uvjetima može i tako dalje. To je ozbiljna stvar. Drugo, već ste spomenuli u pitanju, velika je bila sreća što sam se, stjecajem nevjerojatnih okolnosti, našao na čelu tih referendumskih inicijativa. Ja si to ni danas ne mogu objasniti drugačije nego srećom, koju smatram vrlo važnom u svakom poslu koji radite. Čak sam kao neki svoj kredo znao u nekim prigodama citirati dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, čovjeka koji je stradao prilikom prvog granatiranja Dubrovnika. Pisao je on, između ostalog, i pjesme za djecu. Iza njega je ostala jedna krasna pjesma od samo tri stiha, koju zapravo smatram poetskim opisom sebe i sindikata. Pjesma glasi: “Kao prvo, da budem drvo. Kao drugo, da trajem dugo. I kao treće, da imam sreće.” Naravno, mogao bih dugo govoriti o tome zašto drvo, zašto dugo, zašto je to važno, ali sreća je tu presudna. Ja sebi ne mogu objasniti zašto sam se baš ja našao na čelu tih referendumskih inicijativa. Možda sam naprosto bio odvažniji od ostalih. Možda nitko drugi to nije htio prihvatiti, ali ja sam prihvatio. I danas je to ipak neka moja ostavština, naravno ne samo moja, ali netko je ipak morao biti frontmen tih priča, tih referendumskih inicijativa protiv outsourcinga i priče “Nećete bez naroda”. Prošlo je već desetak godina od toga, a ono što smo tada postigli još živi. Naše spremačice, ne samo u školama, nisu zaposlene kod privatnika. A to je ono što je Milanovićeva Vlada pokušala napraviti. Mi smo to sa 600 i nešto tisuća potpisa uspjeli spriječiti.
To što ste tada napravili zaista je antologijski.
Ne mogu ni sam sebi objasniti tu kemiju koja je tada nastala na terenu. Imao sam nevjerojatnih situacija, možda i najljepših u cjelokupnom sindikalnom poslu. Uvijek se sjetim jedne spremačice s istoka Zagreba, negdje iz Sesveta ili Dubrave, koja me čekala pet sati. Ja sam tada svaki dan bio u drugoj županiji. A ona me dočekala oko pola noći da mi osobno preda dvije i pol tisuće potpisa koje je skupila hodajući od haustora do haustora. E znate, to vas učini malenim pred takvim ljudima. To su istinske heroine jedne takve akcije. Skupiti 600 tisuća potpisa pod uvjetima pod kojima se u Hrvatskoj skupljaju potpisi, to je bila gotovo nemoguća misija, a mi smo ipak uspjeli. Ustavni sud nam nije dopustio da se referendum održi, ali zapravo…
Svejedno, broj prikupljenih potpisa rekao je sve.
Bilo bi mi draže da se referendum održao. Međutim, nijedna se vlada nakon toga nije usudila to dovesti u pitanje. Dakle, outsourcing ne postoji u obrazovanju. Dok je trajala ta akcija mene su uvjeravali da je to uzaludan posao, da je sve već negdje dogovoreno, da je sve besmisleno. A mi smo nekako, taj krug ljudi koji se stvorio, pa čak i ljudi koji se nikada prije ni poslije toga nisu našli zajedno, tih mjesec i pol dana stvarno bili jedna ekipa. Disali smo jedan za drugoga i uspjeli skupiti tih nevjerojatnih 600 tisuća potpisa. Druga referendumska inicijativa bila je vezana uz Zakon o referendumu. Nakon godinu dana, kad se vidjelo što sindikati mogu, jer je u međuvremenu zaustavljena i monetizacija autocesta, Milanovićeva Vlada je pri kraju mandata odlučila mijenjati Zakon o referendumu. Htjeli su prikupljanje potpisa ograničiti isključivo na urede, maknuti ga s cesta, trgova i ulica. Mi smo krenuli u tu akciju. Ni danas si ne mogu objasniti gdje smo točno zakazali, ali na kraju nam je nedostajalo pedesetak tisuća potpisa. No znate, uz nesreću uvijek ide i sreća. Nitko nije vjerovao da nam nedostaje potpisa, a mi smo odugovlačili s rezultatima taman toliko da Sabor završi s ljetnim zasjedanjem i da ne puste zakon koji je već bio pripremljen. Oni su bili uvjereni da smo skupili dovoljan broj potpisa jer ako je ista ekipa već dvaput skupila potpise, zašto ne bi i treći put? Ostavili su to za jesen. Na jesen su raspisani parlamentarni izbori. I mi i danas imamo taj institut sačuvan za demokraciju i za sindikate.
I to uvijek treba ostati tako, da građani imaju pravo svoje potpise davati na ulicama i trgovima.
Tako je. I mislim da to što smo učinili nije malo. Imao sam tu mogućnost, sreća me pomazila, da budem ja lider tih akcija. Mogao je to biti i netko drugi, ali ja sam bio taj. Kada govorimo o uspjesima, još nešto. Nema nijednog Temeljnog kolektivnog ugovora koji smo i mi kao sindikat potpisali, a da u njemu nismo ostavili neki trag. Znate, u pregovorima imate jedanaest pregovarača, ali svatko ima neku svoju nišu, nešto čega se uhvatio i što gura. Recimo, ponosni smo u našem sindikatu na to što je u tri kolektivna ugovora Preporod inicirao povoljnije uvjete za ostvarivanje prava dolaska na posao i odlaska s posla osobnim automobilom. Mi smo bili ti koji su pisali te članke koji su na kraju prošli. Drugo, ona kuna po kilometru. Do toga smo došli tako što smo, opet na našu inicijativu, uključili prometne stručnjake u izračun cijene. Ja sam prvi doveo eksperta s Prometnog fakulteta koji je predstavnicima Vlade u ime prometne struke nacrtao zašto to nije samo benzin, nego su to i neke druge stavke. Tako smo došli do te kune po kilometru. I treće, opet vezano uz prijevoz, što je nekako naše leno u tim kolektivnim ugovorima, uspjeli smo, unatoč ministru financija Zdravku Mariću koji se tome protivio, a koji je bio gotovo na svim pregovaračkim sastancima. Mislim da ih je bilo trinaest ili četrnaest. Ja sam na svakom od tih sastanaka iznosio zahtjev našeg sindikata koji su drugi podržavali, ali je bio naš zahtjev, da se cijena koja pripada radniku za dolazak na posao mora vezati uz cijenu goriva. Dakle, to je ta famozna indeksacija. Mora se naći formula po kojoj će, ako cijena goriva ide gore, i naknada bez novih pregovora ići gore. I obrnuto. Marić je više puta rekao: “Stipiću, kad bih ja to rekao nekim svojim kolegama u europskim zemljama, oni bi mi se smijali govoreći: “Pa, što to vaši sindikati traže?”” Na kraju je došao premijer Andrej Plenković, presjekao i prihvatio prijedlog s kojim sam ja neuspješno izlazio na četrnaest sastanaka. I onda imate neko zadovoljstvo poslije toga. Kada znaš kako je sve išlo, da si ti radio prve skice toga, da si tražio suradnike da ti pomognu i da si to na kraju gurao dok nije ušlo u kolektivni ugovor, i da to sada tamo postoji, onda znaš da to nije malo. Naravno da je bilo i jako puno neuspjeha. Ako gledamo iz pozicije jesmo li uspjeli skupiti dovoljno potpisa ili je li Ustavni sud dopustio referendumsko pitanje, onda bismo mogli reći da nismo uspjeli. Ali smo zapravo uspjeli jer je tako netko “gore” htio. Ne može nitko reći da je to neuspjeh, jer nije neuspjeh. Nažalost, neuspjeha je bilo.
Kojih?
Oni su manji ili veći, a moja najveća razočaranja vezana su baš uz obrazovanje. Ovo o čemu sam govorio kao o uspjesima zajednička je priča svih javnih službi, nije samo naša. E, nažalost, nisam bio ni približno tako uspješan ni kao pregovarač, a ni u nekim našim akcijama, računajući i ove posljednje. Ono što mi se još čini kao da je na tragu uspjeha jest činjenica da već dvije i pol godine tri obrazovna sindikata surađuju. Mi smo bili oni od kojih je krenulo. Nama se pridružio Sindikat znanosti, a poslije toga i Srednjoškolski sindikat. Prvi smo se usprotivili Zakonu o plaćama, osobito skandaloznoj odredbi o ocjenjivanju, koja bi, nemam dovoljno teške kvalifikacije za to, donijela jako loše stvari u škole. Osobito u škole. Podijelila bi zbornice. Strašno. Mi smo to ipak uspjeli zasad zaustaviti. Sama suradnja, a onda i činjenica da smo to zaustavili, jest nekakav rezultat. Nažalost, neuspjeha je puno više. Idemo unatrag. Sigurno taj koeficijent 2,01 za učitelja i nastavnika nije koeficijent koji bi odražavao ni složenost posla, ni odgovornost, ni sve ono što taj posao nosi. Mi smo ipak ostali najniže pozicionirani radnici s visokom stručnom spremom u javnim službama. Mislim da se time šalje užasno štetna poruka.
Slažem se. Na što je time svedeno obrazovanje?
Dopuštam da su sve službe važne. Međutim, ipak mislim da je jedna temelj svima ostalima. Te liječnike netko je morao učiti zbrajanju i oduzimanju. I te socijalne radnike netko je učio pisati. I te glumce koji su u kazalištu netko je učio slovkati. Stvarno smatram da je obrazovanje temelj. Nažalost, takav stav ne nailazi na razumijevanje. Ne samo kod ove politike nego kod svih politika koje su se izredale. I to je silno frustrirajuće. Idemo dalje s neuspjesima. Nismo uspjeli zaustaviti modularnu nastavu. Pritom naša tri sindikata nisu bila protiv reforme, ali smo znali da ona nije pripremljena i zato smo tražili godinu dana odgode. Politika je bila neumoljiva. Nisu to htjeli čuti i mi smo ušli u taj eksperiment s dalekosežno štetnim posljedicama. Zapravo smo na tom pitanju trajno kompromitirali samu mogućnost kvalitetne i suštinske promjene u obrazovanju, da to ne bude nešto regresivno i efemerno, nego nešto što je zaista kvalitetno i suvremeno. Mi smo to potpuno kompromitirali i bojim se da se od toga nećemo lako oporaviti. Nije to jedino pitanje. Vrlo slično dogodilo se i s cjelodnevnom školom. I protiv toga sam se trudio iz petnih žila da to usporimo, shvaćajući da nama europski novac, koji treba povući, ne smije biti jedini razlog da toj Europi isporučimo poluproizvod. Briga Europu što će se zapravo dogoditi u našem obrazovnom sustavu. I tu smo bili preslabi. Evo, prošle su tri godine, no jeste li negdje pročitali neki tekst o tome radi li netko evaluaciju po čemu se te škole razlikuju od ostalih? Ništa se ne događa. To je strašno. Time se zapravo kompromitira ideja reforme, nešto što smo s kurikularnom reformom, uz koju se vezuje i ime Borisa Jokića, povezivali s mogućnošću da se obrazovanje na kvalitetan način osuvremeni, poboljša i učini atraktivnijim djeci. A onda je došlo prokletstvo novca. Novac je tražio rokove, rokovi su bili kratki. Bilo je samo: “Isporuči.” I onda se to napravilo zbrda-zdola, umjesto da naša pamet doprinese tome, a trebali bismo je imati u obrazovanju, ponajprije u našim agencijama, Agenciji za odgoj i obrazovanje i Agenciji za strukovno obrazovanje. To rade ljudi koji ipak imaju neku vezu s obrazovnom stvarnošću. Da ne budemo oni koji će samo kopirati Irsku, Bavarsku ili bilo koga drugoga. Jer kopiranje rijetko donese nešto dobro. Mi danas imamo doslovce kaotično stanje u strukovnom obrazovanju koje uopće nije bilo loše, kao što se predstavlja. Znate, nitko nikada nije odgovorio na pitanje – ako je to obrazovanje bilo tako loše, kako to da naši svršeni srednjoškolci odmah nalaze posao? Moji mesari iz Vrbovca bez problema nađu posao čak i u Norveškoj.