Piše: Željko Stipić Objavljeno na portalu Teleskop.hr, 27.07.2019. Kad se netko nečemu bezrazložno čudi, u narodu se uvriježila izreka „čuditi se k’o pura dreku“. Premda nikada nisam uspio proniknuti u sadržaj ove općeprihvaćene narodne umotvorine, više sam puta ovih dana, osvrćući se na medijske napise o slabim rezultatima učenika na državnoj maturi, i sam upotrijebio baš ovu usporedbu. I premda se i ne radi o nekakvoj vijesti, jer bi vijest bila da su se rezultati ove godine popravili, ili, još veća vijest bi bila, da su podjednako uspješni gimnazijalaci i strukovnjaci, pojedini zaključci iz vijesti, koja to zapravo i nije, još su jednom moju pažnju usmjerili k državnoj maturi, projektu prosvjetne administracije, koji naskoro ulazi u svoje drugo desetljeće. Kao razrednik nerijetko sam čuo od učenika, koji nisu bili zadovoljni nekom ocjenom, pritužbu kako su slabu ocjenu dobili, jer ih je nastavnik pitao ono što nisu prethodno učili. Obično bih tada, stajući u obranu svoga kolege, učenika pokušao uvjeriti kako možda tomu i nije tako, kako se vjerojatno ipak radilo o gradivu koje je učeniku na neki način promaklo. Čitajući ovih dana o katastrofalnim rezultatima državne mature, a osobito suočavajući se s nekim od zaključaka koji se iz tih rezultata izvode, nametnula mi se usporedba situacije učenika nezadovoljnog ocjenom i podbačaja na maturi. Diskrepancija rezultata na maturi gimnazijalaca i strukovnjaka, državnu maturu prati od početka. Tek rečenica-dvije o ovom neskladu, nesuglasju. Kada profesionalni nogometni klub potuče do nogu amaterski, to se podrazumijeva, a kad je uspjeh na maturi učenika strukovnih škola pet ili čak deset puta slabiji od gimnazijalaca – vijest je to čak i za naslovnicu. Ono što je u sportu razumljivo samo po sebi, u obrazovanju treba nadugačko i naširoko pojašnjavati. Gimnazijalci i strukovnjaci su s različitim predznanjima upisali srednju školu. Različiti su im i nastavni programi iz predmeta koji se na maturi polažu. Tjedna satnica iz hrvatskog, matematike i stranog jezika strukovnjacima je manja nego gimnazijalcima. Različiti su im i motivi, ono što je jednima „o glavu“, drugima je skoro pa „usput“. Jedino što je jednima i drugima zajedničko su istovjetni testovi na kojima se provjerava njihovo završno znanje. Naravno, drugačije i ne može biti, različit im je i rezultat državne mature. Od 11.759 ovogodišnjih gimnazijalaca njih 1.041 ili 9,4-posto je „palo“, a od 14.795 strukovnjaka „kiksalo“ je njih 6.947 ili 47-posto. Zašto su iz godine u godinu rezultati sve slabiji? Ne može se školski sustav konstantno urušavati, a pritom očekivati bolje rezultate. A što sve pridonosi urušavanju sustava? Čak ako odmaknemo razloge, kao što su preopsežni i neatraktivni nastavni sadržaji, neodgovarajući uvjeti rada i nedostatna motivacija učitelja i nastavnika, popis otegotnih okolnosti je podugačak. Naši učenici sve teže i teže, bez obzira kako i koliko radili, odnosno kako se ponašali, uopće mogu „pasti“ razred, učenička su prava odavno odnijela potpuno prevagu pred ispunjavanjem obveza, nakaradno sprovedena inkluzija otežala je stjecanje znanja većini učenika u razredu i posvemašnji nered u ocjenjivanju: dokidanje ocjenjivanja na polugodištu, nakaradan Pravilnik o ocjenjivanju, pritisci, anonimne dojave, iživljavanje pojedinih savjetnika i inspektora… Usto, dobro je znano da se, iz godine u godinu, spuštaju kriteriji pri upisu u gimnazije, ali i u strukovne škole. Sve češće, čak i gimnazije koje su na glasu kao bolje, upisuju učenike sa slabim uspjehom iz osnovne škole. Takvi nam, zbog demografske krize, dolaze u razredne odjele s graničnim brojem učenika i onda ih, kroz sve četiri godine, prijetnja gašenja razrednog odjela čuva od neuspjeha. Ne mogu učenici toliko malo pokazati, koliko su učitelji i nastavnici spremni oboriti kriterije. Ako se neki učitelj otrgne kontroli i radu za „opće dobro“ škole, kolektiv, odnosno ravnatelj, su ti koji će „sina razmetnog„ već nekako privesti redu. Ova analiza ne bi bila cjelovita, kada se ne bismo osvrnuli i na motivaciju naših učenika. Na pritužbe nastavnika, u najvećem dijelu utemeljene, da učenici iz godine u godinu sve manje uče i ispunjavaju svoje obveze, odgovara se ili floskulama o učenju kao zadovoljstvu i zabavi ili kritikama na račun nastavničke neprilagođenosti i krutosti. Roditelji najčešće ne žele, a nastavnici ne smiju, učenje djeci predstaviti kao zahtjevan i naporan posao. Kad neki nastavnik ovo i pokuša, velike su mu šanse da problem ne uspije riješiti, ali da pritom i sam postane „problem“. Bilo bi jako zanimljivo saznati koliko je učitelja i nastavnika, koji su zasvagda digli ruke od svega i odustali od borbe s vjetrenjačama. Po pitanju motivacije, od koje smo se prethodno malčice udaljili, naši su srednjoškolci podijeljeni na visoko motivirane i potpuno nemotivirane. Prvi, uz redovito izvršavanje svih obveza povezanih sa školom, pohađaju skupe pripremne tečajeva i kupuju razne priručnike, dakle, čine sve kako bi se domogli željenog fakulteta. Drugi pak ne čine ništa, njima je svejedno hoće li uopće nastaviti školovanje. Nekima zato jer se radi o djeci dobrostojećih roditelja, kojoj su, bez obzira na prethodni uspjeh, osigurana mjesta na privatnim fakultetima. Nekima zato jer znaju da će nešto ipak uspjeti upisati jer je mjesta na fakultetima napretek. Kad se svemu ovome doda da državna matura nije uspjela na svim fakultetima zamijeniti prijemne ispite, sve veći broj fakulteta zahtijeva i jedno i drugo ili čak i drugo bez prvog, neprestano se povećava broj onih koji su sumnjičavi naspram državne mature. Ipak, kako se radi ponajprije o političkom projektu, a političarima je, bez obzira kojoj stranci pripadali, najteže priznati da je nešto pošlo po zlu, ne treba brinuti za budućnost čak i ovako manjkavog projekta. Da je državna matura, od samih početka bila poluproizvod, znano je valjda svima. No, čak i kad se isprave njene najvažnije slabosti, jasno je i to da će državna matura u potpunosti ispuniti svrhu tek kad se uklone krucijalni nedostaci odgojno-obrazovnog sustava, koji kroz državnu maturu izlaze na vidjelo. S državnom maturom ili bez nje, školstvo nam može biti podjednako dobro ili loše. Ako prethodno uklonimo sve ili barem većinu nedostataka koji otežavaju ili čak sprječavaju normalno funkcioniranje sustava, problem državne mature riješit će se sam od sebe. Kako će, srećom, u „Školi za život“, koja od rujna kreće u frontalnu primjenu, svi desetljećima gomilani problemi odgojno-obrazovnog sustava nestati „kao rukom odneseni“, nema sumnje da ćemo naskoro, kad nas ekipa s četvrtog kata Kockice sa zagrebačkih Svetica jednom zasvagda uvede u „Blažin rajski Kanan“, ostati za vijeke vjekova bez zahvalnog sadržaja u, kako se to često kaže, „sezoni kiselih krastavaca“.