Piše: Ana Dasović
Za mjesec dana počinje još jedna državna matura. Prvi put od uvođenja ovoga ispita, pragovi prolaznosti su izjednačeni – 25 posto za prirodoslovno-matematičke predmete, 30 posto za jezične i humanističke. Ukratko, to znači da će trebati riješiti tek četvrtinu testa da se prođe matematika i trećinu testa da se prođe hrvatski. Ne bismo li trebali težiti ozbiljnijim prosjecima i rezultatima na kraju srednje škole? Čak i na popularnim TV kvizovima treba pokazati više znanja.
Naravno, prag prolaznosti ne znači da će svi ispit riješiti samo onoliko koliko je potrebno za prolaz. Ipak, već godinama gledamo nesrazmjer – čak i po Gaussu – između onih najboljih i onih koji se samo provlače. Podilaženje ispodprosječnom znanju nikome ne donosi korist, čak ni onima koji će zbog nižih pragova uspjeti upisati nekakav fakultet – barem tu ima mjesta za svakoga. I taj golemi višak mjesta u visokom obrazovanju također je oblik podilaženja ispodprosječnosti.
Standardizacija bodovanja barem je nekakav korak prema prihvaćanju ideje izvrsnosti i kvalitetnog rada na svim razinama – a to, primjerice, već godinama uspješno provodi Estonija.
Njihovi su učenici već godinama u vrhu PISA testova, a i upravo završena Prirodoslovna olimpijada EU pokazuje da su najbolji u prirodoslovlju na europskoj razini. Pritom se ne razmeću skupim obrazovanjem, već samo neumorno rade s cijelim generacijama – u smjeru koji je koristan za te mlade. A takvih primjera imamo i više nego dovoljno i kod nas, što pokazuju sva međunarodna učenička natjecanja. Naši su učenici uglavnom pri vrhu. Kako to, kad smo u prosjeku ispodprosječni?
Krajnje je vrijeme da kao društvo odustanemo od ideje ispodprosječnosti kao zadovoljavajućeg rješenja, da odustanemo od provlačenja i lakših rješenja, te iskoristimo vlastite stručnjakinje i stručnjake za iznadprosječno obrazovanje. No, za to je potrebno vratiti privlačnost i smislenost obrazovanju.