31.07.2023.
Prije 22 godine, još uvijek važećim Zakonom o plaćama u javnim službama, uvedena je mogućnost nagrađivanja uspješnosti. Tada se odredilo i da se radniku može, zbog natprosječnih rezultata u radu, isplatiti dodatak za uspješnost u iznosu triju mjesečnih plaća. Koliko su ovu mogućnost ozbiljno shvatile sve protekle vlade, od Račanove i Sanaderove do Milanovićeve i Plenkovićeve, vidi se po tome što nikada nije donijeta uredba koja bi oživotvorila najavljenu mogućnost. Zahvaljujući ponajprije briselskom novcu čiji je dolazak u Hrvatsku uvjetovan dovođenjem u red plaća u državnim i javnim službama, ponovno se aktualiziralo nagrađivanje uspješnosti.
Dva cijela poglavlja Zakona, „Ocjenjivanje i učinkovitost rada“ i „Nagrađivanje službenika i namještenika za ostvarene rezultate rada“ i važan članak o dodatku za učinkovitost rada – posvećeni su isključivo prepoznavanju, ocjenjivanju i nagrađivanju uspješnosti. Za razliku od koeficijenata koje će Vlada, temeljem 5 mjerila (kompetencija, složenost, odgovornost i utjecaj na donošenje odluka, suradnja i komunikacija te rukovođenje) utvrditi Uredbom, parametri i sam postupak za utvrđivanje uspješnosti – ustanovljuju se Zakonom o plaćama i kroz sadržaj 2 pravilnika (Zasebni kriteriji za ocjenjivanje radnika u obrazovanju i dodjeljivanje bonusa tj. godišnje nagrade).
Ocjene koje se predviđaju jesu od 1 do 5, ali se imenima razlikuju od školskih. Ocjene „izvrstan“, „naročito uspješan“ i „uspješan“ radniku donose 6, 4 i 2 bodova, dok ocjene „zadovoljava“ i „ne zadovoljava“ nisu bodovane. Ocjene se donose za kalendarsku godinu što za učitelje i nastavnike, zbog toga što kalendarska godina obuhvaća dvije školske godine, može predstavljati problem. Zakonom nije predviđeno nikakvo rješenje za ocjenjivanje radnika koji tijekom kalendarske godine mijenja mjesto rada.
Pune će dvije godine proći od primjene novog Zakona prije nego malobrojni radnici ne ostvare pravo na dodatak za učinkovitost u vrijednosti od 3% osnovne plaće. Radit će se o onima koje će ravnatelj ocijeniti dvije godine zaredom najboljom ocjenom koja donosi 6 bodova. Na maksimalno uvećanje osnovne plaće za 30%, uz uvjet da radnik u kontinuitetu bude ocijenjen najvišom ocjenom, radnik može računati poslije puna dva desetljeća. Zbog sporosti u „skupljanju bodova“, rješenje je to koje će više demotivirati nego poticati. Dinamiku prikupljanja bodova potrebno je značajno ubrzati kako bi se maksimalan učinak mogao postići u razdoblju koje neće biti duže od ¼ radnog vijeka.
Limitiranje maksimalnog broja ocijenjenih dvjema najvišim ocjenama – drugo je slabo mjesto predloženog rješenja. Iako zbog financijskih implikacija neka ograničenja moraju postojati, 5% za ocjenu „izvrstan“ i 15% za ocjenu „naročito uspješan“, prenisko su postavljeni limiti. Čak i u školi s većim brojem radnika, npr. 60, samo će 3 radnika moći biti ocijenjeno najvišom ocjenom, dok će svega 9 radnika moći dobiti ocjenu koja nosi 4 boda. ¾ radnika će ili ostati bez bodova ili će biti ocijenjeno ocjenom koja minimalan dodatak donosi nakon 6 godina. Čak će 24 godine biti potrebno radnicima ocijenjenim ocjenom „uspješan“ kako bi ostvarili dodatak u iznosu od 12%.
Predloženo bi se rješenje moglo poboljšati povećanjem ograničenja ili uspostavom limita koji bi se odnosili ili na nastavno i nenastavno osoblje ili bi se određivali za predmete s većim brojem učitelja i nastavnika, članove stručnih aktiva i sl. Predložena ograničenja, ravnateljima vežu ruke u pogledu nagrađivanja najboljih i oni će stalno biti optuživani ili za protežiranje ili za uravnilovku. Mogućnost za jedno i drugo bi se smanjila povećanjem limita, uspostavom jasnih kriterija i razdiobom radnika.
I dok je predstavljeni vid prepoznavanja uspješnosti još i razrađen kako-tako, ovo nikako ne vrijedi za uspješnost koja će biti nagrađena godišnjom nagradom, tzv. bonusom. Za izniman rezultat u protekloj godini ravnatelj radnika nagrađuje bonusom. Zakonom nije predviđen broj izvrsnih, ali je određen limit od najviše 0,2% rashoda za plaće. Za školu od 50-ak radnika ukupan iznos godišnjeg bonusa iznosio bi oko 3 tisuće eura. Predlagač zakona je izračunao da bi se na bonuse u državnim i javnim službama isplatilo kroz 10 godina 158, 3 mil. eura, odnosno nešto manje od 16 mil. eura godišnje. Kako je u državnim i javnim službama 258.361 radnika, godišnje bi izdvajanje po radniku iznosilo 62 eura.
Dvojbeno je i ocjenjivanje ocjenjivača tj. ravnatelja. Predviđa se da njega ocjenjuje školski odbor. Poslodavca bi trebalo ili izuzeti od ocjenjivanja ili, ako se ostane pri predloženom rješenju, izdvojiti izvan predviđenih ograničenja u pogledu broja ocijenjenih u ustanovi. Ravnatelji su značajno višim koeficijentima, a koji su ovisni o veličini škole i eventualnom promaknuću, izdvojeni od ostalih radnika, te nema razloga da se i na njih odnosi institut ocjenjivanja. Ukoliko bi se ustrajalo na predloženom rješenju, postojeći bi se odnos 1:2, između najnižeg učiteljskog/nastavničkog koeficijenta i najvišeg koeficijenta ravnatelja, značajno povećao, dakako, na štetu učitelja (1:3).
Oba se vida, a posebno prvi, prepoznavanja i nagrađivanja izvrsnosti, mora značajno doraditi kako bi se radilo o rješenju koje će, bez poticanja stalnih sukoba među radnicima i na relaciji ravnatelj-radnik, poticati kvalitetniji rad. Takvo rješenje definitivno ne donosi prijedlog Zakona koji je u 1. čitanju predstavljen u Saboru. Za razliku od državnih službi, u javnom sektoru nije bilo financijskog nagrađivanja i uspješnosti. Manje je zlo da tako ostane i dalje, nego da s nepromišljenim rješenjima stvaramo probleme i tamo gdje ih dosad nije bilo. U nastavku: Škopljenje sindikata