Piše: Dijana Jurasić, Večernji list, 13. kolovoza 2025.
Izvanredni profesor dr. sc. Tado Jurić o manjku učenika, koji će stvoriti višak zaposlenih u obrazovanju
Nakon što je Hrvatska u posljednjih desetak godina izgubila 61 tisuća učenika, prema podacima Školskog e-Rudnika Ministarstva obrazovanja te spala na povijesno najniži broj rođene djece, lani samo 32 tisuće, nameće se pitanje što će u idućim godinama raditi prekobrojni učitelji, nastavnici, ali i mnogi profesori na nedeficitarnim studijima jer je nakon ljetnog upisnog roka ostalo više od 15 tisuća nepopunjenih mjesta? Pad broja rođene djece posljedica je i dugogodišnjeg iseljavanja iz Hrvatske jer smo u desetak godina ostali bez 450 tisuća građana u najvitalnijoj dobi. Osim toga, u idućim godinama Hrvatska ne može računati ni na 30-ak tisuća djece koja će pristizati u školske klupe jer i lani su se s obiteljima iselila 3133 djeteta do 14 godina, a među njima čak 2846 djece hrvatskih državljana te dobi. U 15 godina broj rođene djece na razini zemlje pao je 28% u odnosu na 2009., a u nekim slavonskim županijama i Sisačko-moslavačkoj čak 40%. S druge strane, broj zaposlenih učitelja i nastavnika je rastao. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je na početku školske godine 2024./2025. u osnovnim i srednjim školama bilo zaposleno nešto više od 50 tisuća učitelja i nastavnika u ekvivalentu pune zaposlenosti. Lani je u prosjeku bilo samo 16,8 učenika po razrednom odjelu i tek 12,8 prvašića, prema podacima ŠeR-a.
Njemački primjer
Pada i broj studenata te smo lani imali više od 10.000 studenata manje u odnosu na akademsku godinu 2014./2015. Očekivano, manjak djece najprije pogađa osnovne, pa srednje škole te na kraju i visoka učilišta, što je vidljivo i po stalnom rastu broja nepopunjenih mjesta posljednjih godina. Masovniji dolazak mahom muških stranih radnika iz Azije zasad ne znači i doseljavanje obitelji tih radnika, što pokazuju i podaci DZS-a, jer je lani od oko 2800 doseljene djece do 14 godina bilo 1158 djece hrvatskih državljana, a preostala doseljena djeca u najvećem broju imala su državljanstvo Ukrajine, BiH i Kosova. Ako ostavimo po strani da je nezaustavljanje iseljavanja hrvatskih državljana i pražnjenje prostora razvojno, ekonomsko i sigurnosno pitanje, u idućem desetljeću ne može se očekivati priljev djece stranih doseljenika koji bi ublažio pad broja učenika imajući na umu i da poslodavci iz godine u godinu većinski uvoze nove radnike.
Izv. prof. dr. sc. Tado Jurić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, na kojem predaje demografiju, političke znanosti i povijest, drži da ćemo zbog manjka djece nedvojbeno imati višak učitelja i nastavnika. Stoga predlaže: – U velikim gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka dio škola mogao bi se staviti na raspolaganje za integraciju stranih radnika, što je u Njemačkoj model koji funkcionira i u kojoj od 18 do 21 sat traju integracijski tečajevi. Ti se tečajevi u Njemačkoj u pravilu izvode u državnim školama na njemačkom jeziku kad nema nastave i nakon što radnici završe s poslom. Kod nas bi u velikim gradovima učitelji i nastavnici koji su višak ili nemaju punu normu mogli voditi te integracijske tečajeve za strane radnike uz određeno doškolovanje za njih. Također, mogu držati i predškolu za djecu useljenika kao pripremu za njihov ulazak u naš obrazovni sustav ili im držati dopunsku nastavu. Te poslove mogli bi raditi učitelji te nedeficitami nastavnici povijesti, sociologije, filozofije, politike i gospodarstva, etike… koji strane radnike ne bi učili samo hrvatski jezik nego bi ih podučavali i o obvezama i pravima, hrvatskoj kulturi, normama u našem društvu… Pravilo je integracije da se ti tečajevi vode na jeziku useljeničke zemlje. No na upit što će biti s viškom učitelja u školama izvan velikih gradova i sredinama u kojima i nema stranih radnika, Jurić uzvraća da je svjestan da njegov prijedlog ne rješava sve, nego samo dio problema.
– Dio učitelja i nastavnika koji će npr. postati višak u Slavoniji mogli bi dolaziti u veće i velike gradove poput Vinkovaca i Osijeka te održavati integracijske tečajeve za strane radnike iako ih je tamo sada manji broj. Učitelji koji rade u područnim školama i sada putuju, npr. iz Splita na otoke, ovako bi u Splitu ostali i predavali stranim radnicima. A dio učitelja koji su ostali bez posla mogao bi se preseliti u Zagreb i voditi integracijske tečajeve za strane radnike i predškolu za njihovu djecu. Moramo biti svjesni da će dio stranih radnika ostati živjeti u Hrvatskoj i ako ih ostane 30%, to je velika brojka za apsorpcijski kapacitet hrvatskog društva, a mi ništa ne poduzimamo da ih uključimo u društvo. Naravno i poslodavci koji uvoze strane radnike trebali bi snositi troškove njihove integracije i uplatiti minimalno 500 eura godišnje po radniku u integracijski fond – kaže Jurić.
Troškovi integracije
Napominje da zemlje u okruženju, poput Slovenije, Austrije, Njemačke, koje uvoze radnike iz trećih zemalja traže poznavanje osnova jezika i ne primaju radnike bez kvalifikacija. Samo smo mi primali strane radnike bez ikakvih uvjeta, kaže, dok su vani puno strože provjere, uključujući i zdravstvene. Moramo računati, dodaje, i da će dio ilegalnih migranata kad-tad biti vraćen u RH. Svjestan je i da je lakše integrirati kvalificirane radnike i uvoz tih radnika trebao bi biti u interesu države i poslodavaca te drži da ćemo i mi morati tražiti poznavanje osnova hrvatskog jezika radi lakše integracije. Zasad, kaže, profit guta sve, a država nema odgovor na ove probleme, koji upozoravaju i na skrivene troškove useljavanja stranih radnika o kojima kao zajednica trebamo početi promišljati.