Piše: Gordana Kovač Bluha, 21.08.2020.
Prije nepuna dva dana sam, kao predstavnica sindikata Preporod, i jedina učiteljica od 23 člana Radne skupine koja je radila u nastavi pod režimom mjera COVID -19, sudjelovala u radu Radne skupine za razradu i predlaganje mjera za početak pedagoške, školske i akademske godine 2020./2021. Danas, s odmakom od dva dana, o svemu što se dogodilo razmišljam kao obična učiteljica koja je spletom okolnosti završila u Radnoj skupini. Prisjećam se kako sam odlazeći prvi dan u ministarstvo osjećala teret odgovornosti i strah da ću nekoga nehotice iznevjeriti. Ministarstvo, članove svog sindikata ili kolegice i kolege. Strah da ih neću dovoljno dobro zastupati. Da neću dobro artikulirati probleme ili ću neke probleme izostaviti usprkos dugotrajnijoj pripremi.
Prisjećam se kako mi je početak sastanka bio obećavajući. Kada sam uočila da se ne vodi zapisnik, malo me načeo nemir. Neobičan mi je bio i relativno brz odlazak ministra Fuchsa i njegovog pomoćnika Stipe Mamića koji je zadužen za financije. A činjenica da je za koordinatora Radne skupine imenovana liječnica, a ne neki učitelj ili profesor, a potom i duljina trajanja analize dokumenta HZJZ Upute o sprječavanju i suzbijanju epidemije COVID-19 od 20. svibnja 2020 i njegove izmjene i dopune, bile su mi poprilično zbunjujuće. Svo vrijeme čekala sam da započnemo s „pravim“ radom. Onim koji bi se odnosio na vrtiće, škole, fakultete i visoka učilišta te odgajatelje, učitelje i profesore i u konačnici početak rada u tim ustanovama.
Mislila sam kako bismo u toj Radnoj skupini trebali razgovarati o modelima rada u školi i predlagati varijante temeljene na iskustvima prošle školske godine. Vjerovala sam da to i jest osnovni zadatak Radne skupine.
Mislila sam da ćemo biti u prilici reći nešto o neobrađenom gradivu i sigurnim „rupama“ u znanju naših učenika i s tim u vezi nužnim inicijalnim provjerama u rujnu kako bi se izmijenili kurikulumi određenih predmeta i osiguralo „popunjavanje istih“.
Mislila sam kako ćemo biti u prilici progovoriti o moguće unificiranim ispitima, kako inicijalnim tako i redovnim, tijekom čitave školske godine, u cilju saznavanja stvarne razine usvojenosti gradiva učenika u čitavoj RH. Kako ćemo porazgovarati o pisanju ispita i provjeravanju gradiva pisanim putem, moguće uvijek u školi, a ne više on line. Iz strogo određenih razloga.
Mislila sam da ćemo biti u prilici reći kakve smo imali probleme s učenicima koji se nisu odazivali školi na daljinu iz raznoraznih razloga i iznaći rješenja za isto. Ne samo preskočiti i ignorirati problem, kao da nas nije briga. Kao da takvih učenika nema ili ih ima toliko malo da nisu vrijedni spomena. Kao da se to i nije dogodilo niti će se ikada više išta slično dogoditi.
Mislila sam da ćemo saznati što s visoko rizičnim skupinama djelatnika i kako će biti reguliran njihov status ukoliko ne smiju u školu, a žele raditi. Ili kakav će biti status učitelja koji će morati u samoizolaciju? Što će biti s njihovim plaćama?
Mislila sam da ćemo moći progovoriti o zaista pojačanom radu naših spremačica, o zabrani njihovog zapošljavanja, o velikom broju kvadrata koje moraju sada mnogo temeljitije čistiti na dnevnoj bazi. A pokazalo se kao veliko povećanja obima posla zbog čega ih sve više odlazi na bolovanja, a škole ostaju bez tih djelatnika na dulje vrijeme.
Isto tako sam pomislila da ćemo progovoriti o učenicima koji rade po određenim posebnim programima, od kojih neki imaju pomoćnike u redovnoj nastavi i usprkos činjenici da oni ne bi trebali biti u produženom boravku, ipak u boravku jesu, ali bez pomoćnika što čini velike probleme i učiteljima i učenicima.
Mislila sam da ćemo razgovarati o još mnogo toga. Čak moram priznati da je mnogo od svega ovoga i bilo izgovoreno u ova dva dana. Samo se nije znalo tko točno sluša i tko je što upamtio. U svakom slučaju pričanje o spomenutim problemima sličilo je kao da se žalimo jedni drugima, baš onako kako bismo to radili na nekoj kavi s prijateljicom ili poznanikom. Čisti sedativni razgovori! Naime, kako je sada već svima poznato, ekipa učitelja, profesora, psihologa, pravnika, sindikalaca koji su bili učitelji prije više od 20tak godina i onih koji nikada nisu bili učitelji… radila je isključivo i samo na predlaganju izmjena i dopuna epidemioloških mjera! Ne na modelima rada u obrazovnim ustanovama!
Mislila sam kako je to samo jedna od aktivnosti ili tema kojima će se ova Radna skupina baviti. U nekom ograničenom obimu. Čak sam pomislila kako smo krenuli krivim redom. Pomislila sam kako smo trebali krenuti od rujna i ulaska u škole te nužnih inicijalnih ispita, pa s tim u vezi aktivnostima. Poput slanja podataka ministarstvu koje će odraditi što bi odraditi trebalo, kako bi se u konačnici urgiralo u postojeće kurikulume u cilju premošćivanja nastalih neočekivanih i neprihvatljivih stanja. Hoću reći kako, sasvim sigurno, nisam mislila da je jedini posao ove RS bio donošenje epidemioloških mjera. Do sada sam smatrala da su epidemiološke mjere nešto što je utemeljeno na egzaktnim činjenicama i da ne podnose improvizacije! Nešto poput zakona! Smatrala sam – ukoliko se nešto mora, onda se svi maksimalno moraju podrediti mjerama, jer posljedice mogu biti pogubne! Vjerovala sam kako njih donose oni koji znaju nešto o virusima, bakterijama, epidemijama, pandemijama… Dakle stručnjaci! Epidemiolozi, liječnici, infektolozi, WHO! Do sada sam radila ono što su mi „govorili“ ovakvi dokumenti (možda bih ipak ubuduće morala malo razmisliti o sličnim uputama i dokumentima) i stručnjaci! Oni koji znaju (vjerovala sam ja) kako treba s virusima! Ja znam da ne znam s virusima! I znam da znam s djecom! I znam da mi nikada ne bi palo na pamet zvati pravnike, ili liječnike ili epidemiologe ili bilo koga tko ne pripada učiteljskoj kasti, kako bi mi sugerirali trebam li zbrajanje preko desetice raditi 1 ili 3 sata. Ili hoću li inzistirati u 2. razredu na sviranju samo ritma ili ćemo svirati i dobe. Ili na koji ću način razvijati kreativnost kao metakompetenciju. Kolegu/kolegicu da! Pitala bih! Takve stvari svi mi učitelji radimo. Izmjenjujemo iskustva! Ali epidemiologa sasvim sigurno ne bih to pitala! Ali to sam ja!
Danas, kada je moj i naš rad u Radnoj skupini za razradu i predlaganje mjera za početak pedagoške, školske i akademske godine 2020./2021. završio, kada će o svemu, i o ovome o čemu smo mi dva dana razgovarali i o onome o čemu nismo razgovarali, konačnu odluku donijeti ministar, razmišljam kako je možda moguće da su u nazivu skupine zapravo izostavili riječ EPIDEMIOLOŠKE….. Predlaganje epidemioloških mjera! Jer to onda sve mijenja. To bi moglo opravdati činjenicu da smo se dva dana bavili samo i isključivo epidemiološkim mjerama i pri tom nije bilo zapisnika jer ga nije ni trebalo, jer se istovremeno s izmjenama originalnog teksta urgiralo u dokument koji smo isti dan i dobili na uvid. Ali ostaje pitanje može li se opravdati činjenica da nam to prvi dan ministar ili pomoćnik ministra Momir Karin koji je vodio sastanak, nije rekao? Može li se opravdati činjenica da je ministar imao i priliku i vrijeme i ljude, od kojih je mogao saznati za sve ove probleme (koji su to od njega i očekivali-da ih pita), ali tu priliku nije iskoristio? Mogao je pitati i čuti i probleme i prijedloge rješenja! Ali iz nekog, vjerojatno samo njemu znanog razloga, ništa od mogućeg nije iskoristio!
Na što točno smo potrošili vrijeme? I zašto? Čemu smo poslužili? Saznat ćemo moguće u ponedjeljak na prezentaciji tog „važnog dokumenta“ kako ga je ministar u današnjem Dnevniku nazvao! Dakle, kada i svi ostali! Ali u današnjem Dnevniku sam vrlo jasno čula i još nešto. Na novinarsko spominjanje šireg opsega posla učitelja i plaćanje istog, ministar je s osmijehom rekao kako će „nastojati platiti svaki rad koji će se moći platiti“, ali to je izgovorio u paketu s usporedbom „učiteljice u Munchenu?, Bavarskoj?, što je pročitao danas u „Večernjaku““, a koja je rekla kako „radi i ujutro i popodne za što nije dodatno plaćena, ali razumije da su ovo izvanredne situacije!“ Uz osmijeh je rekao da to nije njegov stav i da će se vidjeti! A mi, učitelji, taj paket smo već vidjeli! Paket je isti, sve ostalo su nijanse!