Piše: Željko Stipić
Ponedjeljak, 26. studenoga
Dok sam napuštao hotel Art pjevušio sam džingl Stojedinice koja se, barem tako mislim, do Splita ne čuje: „Zakaj ja ne volim ponedelek, zakaj ja ne volim…“ Pokušavao sam u glavi rasporediti ono što sam mogao predvidjeti. Onog drugog će danas sigurno biti više. No, s tim kako nam bude. Na teren, što prije to bolje, moraju otići svi materijali za štrajk. Pisanja Uputa , nazvao sam ih u šali „ Štrajk za početnike“, prihvatio sam se između kave u Piccadilliju i konferencije za medije. Presicu smo zakazali tek za podne jer smo očekivali da ćemo do tada valjda nešto doznati iz Zagreba. Nakon konferencije za medije, planirao sam finiširanje Deklaracije i pripremu za večerašnji sastanak. Oko desete ure već smo bili zasuti pitanjima predajemo li ili ne predajemo materijale za štrajk? Najteže je bilo Apoloniji u Zagrebu. Možda smo trebali pojačati danas zagrebački ured. Sad je ionako kasno, trebali smo o tome misliti ranije. Kako nada umire posljednja, ja sam se još uvijek nadao vijesti koja će stići iz neke škole da su i iz druga dva sindikata krenuli ravnateljima predavati najavu za štrajk. Tada bi nam sve bilo lakše. Svi naši materijali bili su spremni. Oko desete ure napokon je iz Zagreba stigla vijest. Opet je to bila vijest koju nismo očekivali , a još manje priželjkivali. „Mirenje će se nastaviti sutra u pola osam“. Više se nije imalo što čekati. Materijale slati na teren!. Najavu štrajka uručiti ravnatelju! Novinarima ću reći da mi sa štrajkom krećemo, ma kakvu odluku sutra donijele kolege! Počele su mi stizati informacije da kolege iz drugih sindikata neće ravnateljima danas predavati nikakve najave za štrajk. Sad je očito da će sutra biti postignut dogovor i da 8 sindikata u srijedu neće štrajkati. Ovo posljednje, naravno, ne smijem reći na presici. Dok postoji i najmanja, makar samo i teoretska nada, da u štrajku budemo zajedno, nikakvo raskrinkavanje sindikalnih kolega nije dolazilo u obzir. Interes medija bio je očekivano velik. Doslovce „pet do dvanaest“ morali smo čak promijeniti prostoriju jer svi novinari nisu stali u naš ured. Na presici sam posebno istaknuo nekorektnost Vlade i ministra Pavića osobno. Posebno sam prozvao i Zdravka Marića. Sva su novinarska pitanja bila korektna i dobrohotna. Hvala Bogu, ni jedno neugodno pitanje. Poslije presice, nisam stigao ništa doli se javljati na telefonske pozive. Deklaracija će sutra ići na teren takva kakva jest. Za završni glanc nema vremena. Ništa ni od pripreme za večerašnji sastanak. Bez obzira što bi moglo biti svakojakih, pa i nezgodnih pitanja, večeras će biti lakše jer konačno nema nikakvih dvojbi oko toga idemo li ili ne idemo u štrajk. Dvosatni sastanak je prošao i više nego dobro. Prije početka sastanka prisjetio sam se nekih ranijih prilika kada sam u istoj dvorani trebao istovremeno objašnjavati, motivirati i ohrabrivati. I pred Outsourcing 2014. i pred Nećete bez naroda 2015., pred ove iste povjerenice i povjerenike stavljao sam možda i teži zadatak. Ipak je lakše ravnatelju objasniti da će učitelji u srijedu biti u zbornici umjesto u učionici, nego nagovarati na ulici ljude da potpišu „za naše tete čistačice“ Unatoč napetosti u zraku, u Dujmu se i ovaj put osjećalo pozitivno ozračje. Odgovarajući na jedno od pitanja, a suočen s više zabrinutih pogleda, pomislio sam da mi očito fali uvjerljivosti. Pokušavao sam biti još konkretniji, pokazati da sam još sigurniji u sebe. Po znoju, koji sam osjećao da mi klizi niz leđa, znao sam da se sve odužilo i da mi tijelo šalje poruku da moramo što prije sastanak završiti. Milka me, dok sam se pozdravljao, više puta požurivala. Prije 9 krenuli smo prema Zagrebu. Srećom, u povratku, kiše je bilo, ali to nije bila ona kiša od sinoć. Cijelim sam putem odgovorio tek na dva poziva jer sam se nastojao maksimalno skoncentrirati na vožnju. Oko ponoći stigao sam doma. Valjda će me adrenalin, moj vjerni saveznik, koji me držao od jutra i cijelom Dalmatinom, sada napustiti te ću do jutra odspavati u komadu?