Piše: Željko Stipić
Nedjelja, 25. studeni
Ne kaže se bez vraga da je jutro pametnije od večeri. Sutra navečer, nakon sastanka u Splitu, ma koliko se sve odužilo, partimo za Zagreb. Tijekom prijepodneva dobio sam s više strana informacije o tome da su sve veće šanse da se već sutra Vlada i sindikati dogovore. Mogućnost koju sam cijelo vrijeme odbacivao, postajala je sve izvjesnija. Što napraviti? Posuti se pepelom i odustati od štrajka ili ustrajati do kraja? Ako sutra dođe do dogovora, barem ćemo znati na čemu smo. Ako zajedno s ostalim sindikatima i mi odustanemo od štrajka, skandalozan Pavićev dvostruki odnos prema sindikatima, ostat će bez odgovora. Nezapažen u javnosti. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Danas ovi, a sutra neki drugi, ministri će znati da to kod Preporoda prolazi. Znam koliko je važno na najjače poslati poruku da se s Preporodom tako ne može, ali hoću li važnost našeg odgovora uspjeti prvo iskomunicirati s povjerenicima, a potom povjerenici to prenijeti članstvu? Negdje oko ručka u mojoj se glavi definitivno prelomilo. Idemo samostalno u štrajk, pa što bude. Nema uzmicanja. Nema više natrag. Istovremeno s donošenjem odluke, kroz glavu su mi se počela provlačiti razna pitanja. Kako će reagirati, Gordana, kako Sebi, kako članovi Glavnog vijeća? Za ručkom vladala je komorna atmosfera. Valjda svi vide da sam odsutan i zato me valjda nitko ništa ne pita. Podnevni je Dnevnik završio upozorenjem: „U Lici i Dalmaciji očekuje se u popodnevnim i večernjim satima neuobičajeno velika količina oborina.“ Na vijest o obilnoj kiši primijetio sam samozajedljivo : Ipak nisam toliko u svom filmu, kad se do mene uspiju probiti i ove informacije. Poslije ručka jurio sam prema uredu. Ako idemo samostalno u štrajk, a idemo, onda nam je još važnije da imamo Deklaraciju. Dok sam glancao tekst, namjerno nisam nazvao Gordanu koja živi u susjedstvu. Odlučio sam je pozvati neposredno pred polazak. Imat ću tako više vremena za dotjerivanje teksta, a zajedno ćemo imati manje vremena za preispitivanje odluke. Iza 3 nazvao sam Gordanu i dogovorio s njom da popodne sastavi dopis i pošalje ga članovima Glavnog vijeća. Razgovarajući u odlasku s Gordanom nisam ostavljao ni najmanjeg prostora ikakvim nedoumicama. Tko zna imamo li uopće vremena? Krenemo li preispitivati odluku, rokove, procedure… Možda sve i nije baš fer, ali drugog načina nema. Dok sam išao prema autu, bio sam nekako siguran da će Gordana sve napisati kako treba i da će većina, ne znam kolika će biti, podržati prijedlog. Dok sam vozio prema Srednjacima, gdje su me čekale Milka i Manda, počela je sipiti kiša. Dosadna, jesenja , zagrebačka. Manda, moja splitska tajnica, vikend je provela u obilasku četveromjesečnog Bartola. Zahvaljujući dojmovima bake-pripravnice, do Splita štrajk nije bio jedina tema. Čekajući suputnice, nazvao sam Sebija. Dok sam mu govorio o svojoj odluci, osjećao sam u njegovu glasu nelagodu. Sigurno su mu kroz glavu prolazili zadaci, rizici, pitanja… Kiši cijelim putem, pomislio sam negdje oko Brinja, ali ne padaju sjekire kako su najavili. Između Gospića i Svetog Roka, Milka mi je pročitala Gordanin dopis. Sve je tu i sve je na svomu mjestu. Dopis mi se učinio baš dobrim. Uvjerljivijim i toplijim, nego da sam ga ja pisao. Bravo, Gordana! Da su dopis neki već i pročitali, vidim po prvim esemesovima. Na pozive nisam odgovarao, ali tu i tamo škicnuo sam u neku poruku. Antunove poruke baš su mi dobro sjele. Svaka ohrabrujuća poruka bila mi je i više nego dobrodošla.“ Pada kao rosa na livadu.“ Osobito jer sam još uvijek nadugačko i naširoko, preispitivao odluku, situaciju, posljedice. „Ipak su vakule bile u pravu“- zaključio sam čim smo izašli iz Svetog Roka. Iako su brisači svako malo radili na najjače, sve sam češće morao usporavati. Unatoč sve jačoj kiši, kod Zadra 2 ipak sam se javio mojoj Mariji. Ovaj put nije bilo šanse da makar i na kratko svratim i vidim moje ljepotice – osmogodišnju Niku i četveromjesečnu Zaru. Negdje iza skretanja za Benkovac, vidio sam da je vrag odnio šalu i da će se naše putovanje oduljiti. Zbog jake kiše, kilometrima smo doslovce gmizali u koloni. Kiša je na trenutke bila toliko jaka, da ju brisači nisu mogli ukloniti. Iako smo od Šibenika do Splita vozili sporo, kišu smo pretekli negdje nadomak Dugopolja. „Ta divna splitska noć.“ Pokušao sam makar malčice razbistriti glavu i relaksirati leđa u kraćoj šetnji sa Sebastijanom i Milkom. Učinilo mi se da je Sebi u međuvremenu „provario“ novonastalu situaciju. Mejlove i esemesove tek sam ovlaš pregledao prije spavanja. Za čitanje i odgovaranje bio sam preumoran. Uostalom za dvojbe, moje ili tuđe, sad je ionako bilo prekasno. Nedjelju sam ipak ispratio sa sve tanjom nadom da će sutra možda ipak moja današnja odluka postati bespredmetna, da će dogovor izostati i da ćemo u štrajk krenuti svi zajedno.