Puna su tri tjedna protekla od naše skupštine u Novom Vinodolskom. Ovaj je uvodnik da stvari nisu, kako to naš narod kaže, pošle po zlu, trebao biti zgotovljen neposredno nakon završetka trodnevnog rada i druženja. No, prizovimo opet u pomoć narodnu mudrost, čovjek snuje, a Onaj gore određuje, uvodničarski osvrt na 8. skupštinu došao je na red sa zakašnjenjem. Iznenadna bolest udaljila me od posla i odjednom je sve vezano uz sindikalni rad otišlo u drugi plan. Oporavak od boleštine tijelu je malo pomalo vraćao snagu. U dugim danima i tjednima oporavaka bilo je dovoljno vremena, osobito kad mi je bilo sve bolje i bolje, za razmišljanje o netom završenom skupštinskom okupljanju. Unatoč brojnim preprekama koje su se jedna za drugom pojavljivale u pripremi same skupštine, skupštinom, njezinim ukupnim radom i odlukama, možemo biti i više nego zadovoljni. Zadovoljni možemo biti ponajprije sto- ga jer, bez obzira na važnost same skupštine i svega vezanog uz skupštinu, nismo sve u sindikatu podredili ovom događaju. Dapače, našu smo skupštinu stavili na standby, prvo zbog lipanjskog referenduma o referendumu, a potom i zbog rujanskog štrajka. Ni u jednom ni u drugom slučaju nismo pogriješili. Dapače, mislim da smo učinili pravu stvar što ni ovaj put bavljenje sobom nismo pretpostavili sudjelovanju u važnim društvenim i zajedničkim sindikalnim aktivnostima. Zadovoljni može- mo biti i stoga što smo statutarnim promjenama unaprijedili buduće djelovanje naše organizacije. Uza sve ovo, imamo razloga za zadovoljstvo jer smo našli vremena, u edukativnom dijelu skupštine, proširiti svoja znanja i spoznaje, kako u svezi s aktualnom reformom školstva tako i u svezi uvijek aktualnom radno-pravnom problematikom. Kroz tri skupštinska dana, barem u onom službenom dijelu, više se govorilo nego raspravljalo, više se slušalo nego polemiziralo, više se povlađivalo nego oponiralo. Po ovim značajkama naša je skupština po- malo odudarala od nekih prijašnjih. Objašnjenje ovo- me nalazim, s jedne strane, u zaista sadržajne četiri sindikalne godine koje su iza nas i, s druge strane, u svojevrsnom zamoru materijala, iscrpljenosti naših po- vjerenica i povjerenika zbog sudjelovanja u zahtjevnim aktivnostima koje su u zadnje dvije godine sustizale jedna drugu. Oni koji su među nama bili po prvi puta, a tih je ovaj puta bilo više nego ikada ranije, možda su se držali malo suzdržanije jer se nisu usudili nekom svojom upadicom, pitanjem ili komentarom, oskvrnuti gotovo svečarsku atmosferu. Naravno, kako bi se to novinarskim rječnikom reklo, na marginama samoga skupa, itekako se raspravljalo, iznosila su se disonantna promišljanja koja se tiču i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti kako našeg sindikata tako i sindikalnog djelovanja općenito. Veliki je posao iza nas. Kad su se hotelska svjetla po- gasila i kada je otišao zadnji autobus, kada je trodnevnu vrevu i žamor zamijenila sablasna tišina, kada me je prožimao osjećaj potrošenosti i zadovoljstva učinjenim, ali i osjećaj nelagode zbog obveze koje sam se iznova prihvatio, odnekud su se iznenada, u hotelskom foajeu, pojavili tugaljivi stihovi Terezina evergreena: ...nije ni drugima lako sutra je novi dan. Smiri se, dušo moja, i ako ostaneš sam, možda je najbolje tako, sutra je novi dan. I prije nego je glazba ispratila posljednje riječi ove pjesme ja sam nekako znao da imam riječi, da imam misao za završetak svog prvog postskupštinskog uvod- nika. Sutra je novi dan!