Piše: Gabrijela Krešić, Večernji list, 15.9.2026.
Operativni djelatnik iz zagrebačke škole tvrdi da nema osnovnu zaštitnu opremu, a umjesto sigurnošću učenika bavi se i ličenjem učionica i poslovima održavanja
Nakon napada u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi u kojem su ozlijeđeni učenik i djelatnica, jedno se pitanje neprestano ponavlja – gdje su bili djelatnici zaduženi za sigurnost i što su mogli učiniti? Od njih se očekuje da u slučaju napada zaštite učenike i zaposlenike, no operativni djelatnik iz jedne zagrebačke škole za Večernji list tvrdi da nema ni osnovnu opremu kojom bi u takvoj situaciji zaštitio sebe. Umjesto posla za koji je osposobljen, kaže, velik dio vremena provodi na ulazu, zapisuje tko dolazi i odlazi, a tijekom ljeta je čak i ličio učionice
– Znate što sam ja dobio od opreme? Majicu kojoj na stražnjoj strani piše ime škole i malu pločicu sa svojim imenom. Ništa drugo nemam, pa koga da ja zaštitim time? Osjećam se kao portir. Otvaram i zatvaram vrata, zapisujem tko ulazi… – govori djelatnik čiji identitet, kao ni školu u kojoj radi, ne objavljujemo zbog straha od posljedica na radnome mjestu. Na slične su probleme operativni djelatnici upozorili i u priopćenju pročitanom na prosvjedu u organizaciji udruge Roditelji za djecu održanom u ponedjeljak ispred Elektrotehničke škole u Konavoskoj. Poručili su da bi trebali biti prva linija zaštite učenika, ali da za odgovornost koja im je povjerena nemaju odgovarajuće uvjete. – Prepustili ste nas na milost i nemilost u okruženju gdje su nasilje, tučnjave i kaos postali svakodnevica. Nismo tu da budemo jeftina radna snaga, glineni golubovi i žrtvena janjad za tuđe propuste – naveli su.
Naš sugovornik je, objašnjava, prošao tromjesečnu edukaciju na kojoj su učili kako postupati u kriznim situacijama i koje su njihove ovlasti. – Učili smo što možemo raditi i kako smijemo postupati. Govorilo nam se o zaštitnom prsluku, sredstvu za raspršivanje, lisicama i drugoj opremi. Kad sam pokrenuo pitanje o tome u svojoj školi, odgovor je, uz podsmijeh, bio: “Vama to ne treba, neće se kod nas ništa dogoditi” – tvrdi. Službeni program osposobljavanja doista predviđa znatno širi posao od nadziranja školskog ulaza. Traje 250 sati, a djelatnici se, među ostalim, osposobljavaju za postupanje u rizičnim i opasnim situacijama, provjeru identiteta i pregled osoba i predmeta, davanje upozorenja i naredbi te, u zakonom propisanim okolnostima, uporabu tjelesne snage i sredstava prisile. Program obuhvaća i zakonske uvjete za uporabu raspršivača s dopuštenim neškodljivim tvarima, sredstava za vezivanje i palice.
No naš sugovornik tvrdi da se njegov posao u praksi često svodi na sasvim druge zadatke. – Sam sam tijekom ljeta okrečio 26 učionica. Radimo soboslikarske poslove, pomažemo oko popravaka, a poslije nastave ostajem čuvati dvoranu koja se iznajmljuje odraslima – nabraja. U njegovoj školi po jedan operativni djelatnik radi u svakoj smjeni. Nakon posljednjeg napada, kaže, posebno mu smeta što se od njih traži odgovor na pitanje zašto takve incidente nisu spriječili. – Ljudi me pitaju što bih napravio da netko dođe s nožem. A što ja mogu? Ako me netko napadne nožem s leđa, gotov sam. Zato mi treba prsluk da zaštitim sebe kako bih mogao zaštititi nekoga drugoga. Čak mi ni to nije osigurano – ističe.
Tvrdi da problem nije u edukaciji, nego u onome što se događa nakon što djelatnici dođu u škole. – Problem je što se ono za što smo educirani poslije ne provodi. Samo tražimo da se ispuni ono što nam je rečeno da ćemo imati. Majicom, pločicom s imenom i ključem od garderobe mislim da neću nikoga zastrašiti – govori. Operativni djelatnici u ponedjeljak su zatražili i jasnije propise, potrebnu opremu, bolje uvjete rada i veće plaće te upozorili da bi, ne urede li se hitno pravila koja reguliraju njihov rad, “rad mogao stati, a sustav se zaustaviti”. – Ako se, ne daj Bože, nešto dogodi, prvo moram moći zaštititi sebe da bih mogao pomoći učeniku ili nastavniku. Ne može se od nas očekivati da spriječimo napad, a onda nas ostaviti bez sredstava za to. Trenutačno smo u pat-poziciji, a svi spremno upiru prstom u nas – zaključuje naš sugovornik.
O svemu smo poslali pitanje Gradu Zagrebu. Pitali smo koliko je operativnih djelatnika zaposleno u gradskim osnovnim i srednjim školama, koliko ih škola još nema, kakva im je oprema osigurana i tko je odgovoran za njezinu nabavu. Zanimalo nas je i jesu li soboslikarski i drugi poslovi održavanja te čuvanje dvorana nakon nastave dio njihovih zaduženja, kao i planira li Grad nakon posljednjeg napada provjeriti uvjete u kojima rade. Do zaključenja ovog broja odgovore nismo dobili.