Piše: Ivan Plantić
Ne, ako ste to pomislili prevarili ste se – neću s ovog mjesta analizirati stanje u hrvatskom društvu, iako bi naslov manje iskusnog čitatelja mogao navesti na takav zaključak. Naprosto, na zajednicu kojoj je, umjesto oktroiranog stečajnog upravitelja potrebniji stručan i iskusan defektolog, i čije zakone donose muževi birani u zemlji i dijaspori (a i u dijaspori su mnogi glasači bili u zemlji, op. a.) ne treba trošiti previše riječi. Dužnu pažnju, međutim, želio bih posvetiti jednoj drugoj pojavi, koja u zadnje vrijeme uzima sve više maha – nasilju i bezakonju koje je zavladalo hrvatskim školama, a čemu svjedočimo gotovo na dnevnoj bazi.
Ako vas, učuvaj Bože, put nanese u kakvu odgojno – obrazovnu ustanovu negdje u Hrvatskoj, red bi bio da znate da se izlažete većoj pogibelji negoli ljevičar u pasivnim krajevima. Naime, unatoč onim karikaturalno neukusnim mjedenim pločicama na ulazu, koje vas upozoravaju da se nalazite na mjestu nulte tolerancije na nasilje, istina je, kao i inače u ovoj zemlji, nešto sasvim drugo. Hrvatskim je školama nasilje postalo imanentno do te mjere da se možete osjećati sigurnije na glavnom kolodvoru u gluho doba noći nego na onom kratkom potezu od ulaznih vrata do ureda ravnatelja. Nasilje učenika nad učenicima, učenika nad učiteljima, nasilje ravnatelja nad učiteljima, nasilje općinskih pristava i političkih komesara u školskim odborima nad ravnateljima, nasilje nad zdravim razumom i elementarnom ljudskošću, nasilje nad pravnom legislativom i pozitivnim zakonskim aktima s područja prosvjete, nasilje verbalno, fizičko i psihičko – tome nizu nema kraja. Budući da živimo u pretežito tradicionalnim sredinama, svemu ovome valja pridodati i tradicionalnu navadu dijela hrvatskih roditelja, koji se ne uspijevaju othrvati porivu da od vremena do vremena oštemaju prosvjetarsko čudovište koje se iživljava nad njihovom nejači. Bolje, jelte, da izumre selo nego običaji! Polusvijet amputiranog ukusa redovito operira po školama istjerujući pravdu. To je, treba li uopće isticati, sasvim uobičajena pojava u zemlji u kojoj su svi stariji od adolescentske dobi eksperti za nogomet, seksualna pitanja i prosvjetarske teme. Panel diskusije s područja školstva bijesne po kafićima, penzioneri ispred lokalnog dućana šušljetaju o Šuvarovoj reformi, zadnja piljarica neupitni je autoritet s područja odgojno – obrazovnog sustava; vjerojatnije je da će uhvatiti Šeksa s mineralnom u ruci nego da će vam na informacijama osvanuti roditelj koji se u kurikularnu reformu ili Pravilnik o ocjenjivanju razumije manje nego vi, a luzer iz lokalne kladionice, čekajući tko će okrenuti rundu, kadar vam je naizust nabrojati sve ministre prosvjete od vremena Ancient Regimea prije devedesetih pa sve do jutros!
Odnos države, utjelovljene u resornom ministarstvu, prema školstvu i profesorskom kadru posebna je kategorija nasilja (ekonomsko, egzistencijalno, zdravorazumsko, birokratsko, svakome prema zasluzi). Instrumentarij je odavno pročitan – terorom institucija (agencije, zavodi, županijski uredi, inspekcije) nad sustavom brane se viši interesi; ravnateljski, roditeljski, ili oni lokalnih političkih đilkoša. Kad mase iziđu na ulicu i izvrše nasilje nad institucijama države to se zove revolucija i ne smatra se prihvatljivim načinom izražavanja mišljenja. Kad država preko svojih institucija siluje narod i smije mu se u lice, to se zove demokracija, i nešto je što je svojstveno i hrvatskoj državi i njenim institucijama u zadnja dva desetljeća, a ovjekovječeno je mitskom rečenicom o institucijama koje trebaju raditi svoj posao. Prosvjetari su, međutim, plaha, bogobojazna čeljad koja nikako da shvati da se u ovoj zemlji stvari ne rješavaju dopisima i peticijama, već pritiscima, marševima i bocama (kad ponestane drugih, poslužiti znaju i plinske). Čudi li se itko činjenici da u društvu u kojem je važnije da je dijete pričešćeno nego da ovlada abecedom pajseri i šipke postaju traženiji od veze u zagrebačkom holdingu?!
poslovično brza i učinkovita hrvatska administracija uhvatila se ukoštac s problemom, i pokrenula zakonske izmjene kojima bi učitelji i nastavnici dobili status službene osobe, a nasilje nad njima gonilo bi se po službenoj dužnosti. To je junačkim hrvatskim ocima dalo za misliti, pa slične pojave nisu bile zabilježene sve do pred koji tjedan. I onda je krenulo opet…
I tako, uza svo ono institucionalizirano nasilje koje obrazovni sustav trpi, ne posustaje ni ono izvaninstitucionalno, koje, nekim čudom, još nije legalizirano, iako se prešutno tolerira – fizičko nasilje nad nastavnicima. Nakon slučaja ubojstva profesora u varaždinskoj srednjoj školi (nakon kojeg se ništa bitno po pitanju sigurnosti u školama nije poduzelo), prošle godine svjedočili smo divljačkim nasrtajima roditelja u osnovnim školama u Klisu i Vrgorcu. Smanjeno ubrojivi pater – familiasi, nezadovoljni ocjenama svoje djece, osvanuli su u školama i na sebi svojstven način kolegicama pokušali argumentirati zašto su sporne ocjene neutemeljene. To je za posljedicu imalo nešto dosad nezabilježeno u povijesti školstva u Hrvata – poslovično brza i učinkovita hrvatska administracija uhvatila se ukoštac s problemom, i pokrenula zakonske izmjene kojima bi učitelji i nastavnici dobili status službene osobe, a nasilje nad njima gonilo bi se po službenoj dužnosti. To je junačkim hrvatskim ocima dalo za misliti, pa slične pojave nisu bile zabilježene sve do pred koji tjedan. I onda je krenulo opet…
Nema tome dugo, desio se novi slučaj nasilja u hrvatskim školama. Mjesto radnje ovaj put bila je jedna splitska osnovna škola, a hrvatska javnost, senzibilizirana za probleme školstva kakova već jest, ostala je osupnuta i preneražena činjenicom da su ovaj puta učiteljicu prosvijetliti nakanili sami učenici, odnosno učenik i učenica. Dotična učenica i prije ovog podviga bila je, navodno, prilično živahna i slobodnijeg nastupa, a koja spoznaja nas dovodi do nadasve logičnog pitanja – što su poduzele institucije ove mitske države, poglavito Centar za socijalnu skrb? Umjesto odgovora na navedeno pitanje, iz ove su ustanove održali propovijed u kojoj je istaknuto ono što su svi potajice smatrali, ali nitko se do tog časa nije odvažio takvu budalaštinu javno izvaliti – da profesori, ukoliko postanu predmet napada, ne smiju poduzeti ništa da se obrane. Dakle, čitavoj jednoj profesiji institucionalno se negira jedno od temeljnih prava svakog ljudskog bića – pravo na nužnu samoobranu! Dojma sam, pritom, da su iste duhovne vježbe pohađali i prvaci mnogih drugih dičnih institucija povezanih sa školstvom, od ministarstva preko agencija pa sve do polaznika raznoraznih nedjeljnih kurseva za ravnatelje – po ovom pitanju, izgleda, stanjem duha nalikuju međusobno kao jaje jajetu! Najčešći motiv ovakvih napada uglavnom su ocjene. Treba li nas to, zapravo čuditi? Iako se volimo prikazivati kao nadasve pobožno društvo, ona biblijska „kome je puno dano, puno će se od njega i iskati“ ne vrijedi, prije svega, u poreznom sustavu; zašto bi onda bila primjenjiva u Pravilniku o ocjenjivanju?!
Samo nekoliko dana nakon incidenta u Splitu, napad na profesora zabilježen je i u Zadru. Ovaj puta nezadovoljni roditelj fizički je nasrnuo na profesora TZK – a. Razlog je sasvim irelevantan; činjenica je da su kolege navikli na ovakvo stanje, pomirili se s ovim abnormalnostima; malo tko uopće više ima snage boriti se protiv nadiruće gluposti koja ispunjava sve pore ovog društva. Ovdje vas zakon, jednostavno, ne štiti. Au contraire, prema tumačenju splitskog socijalnog centra, ovdje ne smijete štititi ni sami sebe! Netko tko je tako blesav, ili tako bestidan, ili i jedno i drugo, da lupi ovakvu nebulozu, ne bi uopće trebao biti pripušten u medije. Nažalost, za hrvatske medije, iz nekog razloga, upravo takvi su izraziti magnet. Garancija je to da će se ovakve stvari događati i dalje, jer nema snage ni volje da se tome stane na kraj!
Kako reče veliki Andrić: „Dođe tako vrijeme da pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“!
Teška vremena…
Ilustracija: Slobodan Butir