Zagreb, 1. veljače 2024.
ODGOVOR ANTONIJI MIROSAVLJEVIĆ I SUZANI HITREC
Napokon, pomislih, kad ugledah dopis s memorandumima ravnateljskih udruga na stolu. Sigurno, zaključih, ove mi dvije udruge pišu jer su nezadovoljne učincima Uredbe prema kojoj spremačice, kuharice, tajnice u školama imaju niži koeficijent od koeficijenta na istim radnim mjestima svugdje drugdje, jer je koeficijent učiteljev značajno manji u odnosu na koeficijent radnika u drugim javnim službama s istom stručnom spremom i složenošću posla, jer se utjecaj stručne spreme na visinu koeficijenta ili smanjuje ili čak i dokida, jer se… Da sam se prevario jasno mi je bilo čim pročitah naslov: „Dio ravnatelja će imati niži koeficijent od nastavnika! (Reakcija na medijski istup predsjednika Sindikata Preporod)“.
Opširno je reagiranje odgovor na nekoliko mojih rečenica kojima sam se osvrnuo na sve veću razliku između koeficijenata onih koji u školi rade, primarno učitelja, i koeficijenata onih koji školom upravljaju, tj. ravnatelja. Nigdje nisam rekao da je ravnateljski koeficijent previsok, ali jesam rekao da je koeficijent učitelja prenizak. Ne samo u odnosu na ravnatelja, nego i mnoga druga radna mjesta u javnim službama. No kad me se već poteglo za jezik, na neke od dijelova reakcije ravnateljskih udruga moram odgovoriti.
Netočno je, a što jesam izjavio, da će neki ravnatelji izmjenom koeficijenata imati i 100 posto veću plaću od većine učitelja, nastavnika i stručnih suradnika. Točno, a ujedno i precizno, bilo bi da će razlika biti 102,5 posto. Inače, kad su se 2001. plaće počele isplaćivati prema koeficijentima razlika je iznosila 42,5 posto.
Razlici u visini koeficijenata ravnatelja i učitelja pridonijela je i mogućnost napredovanja koju je uvela bivša ministrica, a njezin nasljednik, nije dokinuo. Sada je unaprijeđenih ravnatelja proporcionalno više nego učitelja. Ne sumnjam da ćemo skoro dobiti i prve ravnatelje izvrsne savjetnike. Povećanje dotadašnje razlike između koeficijenta učitelja i ravnatelja nije jedina šteta koju je donijelo napredovanje ravnatelja. Rad u razredu, a ne upravljanje školom, trebao je ostati isključivi temelj za napredovanje u zvanje. Ako je netko unaprijeđen prije nego je izabran za ravnatelja, svoje bi zvanje trebao zadržati nakon što više nije ravnatelj.
Prvi puta čujem za pojavu smanjenja zanimanja među učiteljima za obnašanje dužnosti ravnatelja. Jako bi me zanimalo temeljem kojih se podataka došlo do ovakvog zaključka. Točno je, što se u reagiranju i spominje, da ravnatelji muku muče oko pronalaska onih koji žele u školi raditi, ali još nisam čuo da se u nekoj školi ponovio natječaj za ravnatelja jer se na njega nitko nije javio.
Za učitelje i nastavnike uvredljiv je dio reagiranja koji se odnosi na osmosatno radno vrijeme, nošenje posla kući, dostupnost izvan radnog vremena. Ravnatelji sve ovo vezuju uz sebe iako jako dobro znaju da se ovo, puno više nego na njih, odnosi na njihove učitelje i nastavnike, tajnike i računovođe…. Još gore od ovoga je pozivanje na faktor radnog vremena kao presudan da netko tko je savjetnik ne želi postati ravnatelj. Zašto je ovo još gore? Zato što se, između redaka, učitelje „proziva“ za manjak sati koje provode u školi. Jadno, zaista jadno.
Predaleko su otišle potpisnice ovog reagiranja pripisujući si zaslugu da ravnatelji “nikada nisu tražili da se bilo kojem zaposleniku u školi pogoršaju uvjeti rada ili smanjuju koeficijenti“ Na ovo je moguće jedino konstatirati: Zar ste trebali? Što se uvjeta rada tiče, još uvijek čekam prvog ravnatelja koji će makar samo i zaprijetiti ostavkom na ravnateljsku dužnost jer ne uspijeva dobiti neophodne suglasnosti, pa mu npr. spremačice i kuharice ugrožavaju svoje zdravlje jer čiste i dvostruko veću kvadraturu od propisane i kuhaju višestruko veći broj obroka od DPS-om utvrđenog.
Točno je da je odgovornost ravnatelja velika i da je poslova, smislenih i onih drugih, u školama sve više i više. Vezano uz odgovornost, nije točno, a što smatramo i ispravnim, „da se ravnatelja smjenjuje kad se u školi dogodi bilo kakva nepravilnost. Što se tiče uvođenja novih poslova ne sjećam se, možda me pamćenje ne služi dobro, istupa potpisnica, oštrijih priopćenja a kamoli prosvjeda ili nečeg sličnog kada se sve one koji u školama rade zasipalo novim poslovima.
S ravnateljima, a s mnogima se čujem češće nego s mnogim dužnosnicima u sindikatu, nisam ja u nikakvoj zavadi. Ponosan sam na značajan broj ravnatelja koji su se za obnašanje ravnateljske dužnost „kalili“ kao dugogodišnji povjerenici našeg sindikata. Voljeli bismo da ravnateljske udruge imaju veći utjecaj na ravnatelje. Nisam siguran da neutemeljena, a možda i naručena, reagiranja tome mogu pridonijeti.
U sindikalnom sam poslu, a i inače, u zavadi sa svima kojima je laž draža od istine, svima kojima je osobna korist ispred općeg dobra i sa svima onima koji ne žele da obrazovanje kao djelatnost, ali i oni koji u njemu rade dobiju – status kakav zaslužuju. Kako utjecaj sindikata u značajnoj mjeri ovisi o broju članova, sve što radim, nekada više nekada manje uspješno, u funkciji je i povećanja broja članova.
Na kraju, rečenica ili dvije o hvalisavoj inventuri svega što udruge rade, a što se spominje na kraju reagiranja. Možda bi se ravnateljske udruge željele naći u ulozi pregovarača, ali one to nisu. Nisu to ni kad razgovaraju oko materijalnih uvjeta s osnivačima, niti kad ovih dana na Sveticama vode razgovore o statusu pomoćnika u nastavi. U svim njihovim nastojanjima da bolje bude svima koji u osnovnim i srednjim školama rade, ravnateljske su udruge imale a imat će i ubuduće Školski sindikat Preporod na svojoj strani. Ovakvim reagiranjima, usprkos.
Željko Stipić