Piše: Tamara Šoić, 25. lipnja 2019.
Ministri ne trebaju biti prijatelji svojim zaposlenicima.
Ne trebaju biti čak ni dragi.
Od njih nitko ne očekuje simpatičnost i iskren osmijeh.
Ne moraju biti dobroćudni i slatki.
Nažalost, od ministara u ovoj državi nitko ne očekuje previše.
Navikli su nas da ne očekujemo ništa. Postupno su nas umakali u vrelu vodu pa smo odavno prestali razmišljati o utapanju i opeklinama.
Čak smo zadovoljniji ako se ne izlažu previše.
Što ih manje vidimo, manje nas živciraju.
Nepoznat ministar u ovoj je zemlji dobar ministar.
Oni koji stalno skaču iz paštete, redovito su štetočine. Ili će to tek postati.
Od trenutka kada se pojavila, Blaženka nije prestala skakati iz paštete.
I to nije ništa čudno, žena je ugodna oku trebalo ju je pokazati narodu, a narod ju je trebao prihvatiti, ako već ne voljeti.
Blaženka je trebala promijeniti sve.
Jednoj je osobi na nejaka leđa stavljen teret opstanka jedne stranke, Vlade i reforme.
A to je, priznat će svatko, popriličan teret.
Možda smo joj, bolno svjesni toga, dali prednost u toj maratonskoj utrci.
I to popriličnu prednost.
Ipak žena tegli na svojim leđima budućnost jedne stranke, obrazovanja i države.
Pa smo joj zažmirili na pompozno otkrivanje lažnih diploma.
Ne zato jer je dotaknula problem koji je trebalo pomesti pod tepih već zato jer smo ponovno mi, nastavnici, preuzeli ulogu jedinih krivaca za falsificiranje onoga što je u saborskim klupama posve prihvatljivo i očekivano ponašanje.
I tako je hvatanje lažnjaka, zaustavljeno na nama. Uhvate još nekoga s vremena na vrijeme. Najčešće prije ili poslije kakve velike afere.
Sve u svemu – postali smo amortizer za hrvatske skandale.
Ostavili smo joj prednost u tom maratonu u koji smo se i sami upustili prihvativši Loomen.
Kritizirali smo ga, odbijali, ignorirali, rješavali, ljutili se… ali smo ostajali u utrci.
Okrenuli smo očima i nastavili trčati kada su isplivale besramne cifre ofrlje sastavljenih metodičkih priručnika, slegnuli ramenima na bahato rasipanje novca za cateringe, fuže, tartufe i losose tijekom navrat-nanos odrađenih edukacija.
Škrgutali smo zubima, znojili se i trčali.
Blaženka je nastavila svoju utrku ne osvrćući se previše na desetke tisuća ljudi iza sebe.
I u crvenim cipelicama dotrčala u Stankovićev studio.
Mirisna, odmorna i spremna.
Kao da joj to trčanje i nije puno naškodilo.
Ali kako to već obično biva s onima kojima je unaprijed obećan uspjeh, poskliznula se na onome što nije smatrala naročito bitnim.
Poskliznula se na banalnim pitanjima o struci.
I taj slizak teren na kojem je trebala pokazati što misli o zaposlenicima svoga ministarstva i istraživačkom novinarstvu, otkrio je pomno skrivanu tajnu maratonke.
Prezir.
Prezir spram slabijih.
Prezir spram kritičkog mišljenja i drukčijeg stava.
Prezir prema mladim ljudima, novinarima, onima koji imaju pravo pitati i znati.
Neskriveni prezir prema struci.
Prema onoj gomili koja je i nije pokušavala dostići, koja joj je dobrohotno dala prednost.
Prednost potrebnu za snalaženje na terenu.
A kada se napokon snašla, pokazala je pravo, dobro skrivano lice.
I izgubila.
Nadomak cilju.
U crvenim cipelicama, gotovo dodirujući traku koja označava kraj trke, poskliznula se i našla u blatu.
I nitko od nas nije likovao.
Čak ni najsporiji. Čak ni oni koji su odustali od utrke.
Samo smo prošli pokraj nje ignorirajući.
Navikli na mirne, svakodnevne prolaske kroz ciljeve bez vatrometa, kamera i ovacija.
Navikli na blato i znoj.
Navikli na one koji će svim silama, načinima i metodama pokušati doći prije nas.
Navikli ih ostavljati iza sebe.
Na tronu sagrađenom od prezira i blata.
A ako ih takav tron veseli – eto im ga.
Mi nikad i nismo trčali zbog pobjede.