Piše Marijana Cvrtila/ Slobodna Dalmacija 28.10.2017.
Jednima majka, drugima maćeha – tako bi se mogao opisati odnos države kao poslodavca kada je riječ o isplati troškova prijevoza zaposlenicima.
Dok u devet analiziranih državnih poduzeća, među kojima su Hrvatske vode, Hrvatske šume, HEP, Hrvatske autoceste i drugi, država itekako vodi računa da radnicima budu pravično isplaćene naknade troškova prijevoza, pa čak i u kolektivnim ugovorima imaju ugrađene formulacije prema kojima im ta naknada, primjerice, osigurava najkraće vrijeme čekanja prijevoza, učitelji, liječnici, medicinske sestre i drugi javni službenici na ovoj su stavci dobrano zakinuti. U nekim slučajevima njihova je naknada čak četverostruko manja u odnosu na onu za radnike u državnim firmama!
Tu će nepravdu sindikati pokušati ispraviti u sklopu pregovora za novi Temeljni kolektivni ugovor za javne službe koji su u tijeku, budući da važeći TKU istječe početkom studenog. Školski sindikat Preporod, kako je Slobodna prva pisala, zbog toga je od prometnog stručnjaka prof.dr. Željka Marušića prvi put uopće u nas naručio vještačenje o visini stvarnog troška prijevoza na posao u slučaju korištenja vlastitog automobila, što je nerijetko jedini način prijevoza do radnog mjesta brojnim službenicima, osobito prosvjetarima. Podsjetimo, u važećem TKU, sklopljenome 2013. godine s tadašnjim glavnim Vladinim pregovaračem ministrom rada Mirandom Mrsićem, stoji kako javni službenik koji do radnog mjesta nema organiziran javni prijevoz ostvaruje pravo na korištenje osobnog automobila. Za one koji dnevno prevaljuju udaljenosti do stotinu kilometara od posla do radnog mjesta naknada za prijevoz utvrđena je u visini od 0,75 kuna po prijeđenom kilometru, a za one iznad stotinu kilometara 0,65 kuna po kilometru. No izračun profesora Marušića pokazao je kako je to upola manje od stvarnih troškova te bi minimalni trošak stvarnog prijevoza za učitelje, znanstvenike, medicinske djelatnike, socijalne radnike i kulturnjake koji koriste vlastiti automobil do posla trebao iznositi 1,34 kune po kilometru!
– Naglašavam da je to minimalni trošak i da sindikati u pregovorima ne bi smjeli ni lipu odustati od tog iznosa. Posve je nelogično da se javnim službenicima sada nadoknađuje isključivo trošak goriva, koji čini tek pedeset posto troškova. Ovo čak nije realna, optimalna kalkulacija koja zadovoljava standarde Europske unije. Ne razumijem kome je u interesu štedjeti na učiteljima – kazao je na novinskoj konferenciji profesor Marušić.
Izračun je bazirao na troškovima prosječnog rabljenog automobila niže srednje klase, koji se kupuje star pet godina i vozi sljedećih deset, uz zadovoljavanje najniže razine sigurnosti. Osim troškova goriva, u ukupan je trošak od 1,34 kune po kilometru uračunao još i neophodne troškove amortizacije, tehničkog pregleda i registracije, obveznog osiguranja (ne i kaska), posebnog poreza na nova vozila, trošak redovitog i izvanrednog servisa te trošak guma. Zanimljivo je da, s druge strane, u nekim državnim poduzećima već sada imaju ugovoreno da se radnicima trošak korištenja osobnog automobila isplaćuje u visini 30 posto cijene eurosupera 95, što znači više od tri kune po kilometru, a saborski zastupnici za korištenje osobnog automobila u privatne svrhe dobivaju dvije kune po kilometru.
– Kada je ministar Mrsić predložio sadašnje rješenje, bilo je to “odokativno”, bez ikakvih izračuna stvarnog troška. Od 2013. godine do danas deseci tisuća javnih službenika značajan dio svojih putnih troškova moraju plaćati iz vlastitog džepa. Rezultati vještačenja pokazali su da su od tada do danas pojedinci koji dnevno putuju vlastitim automobilom na udaljenosti između stotinu i 200 kilometara zakinuti za više od 50 tisuća kuna i doslovce dovedeni na prosjački štap – upozorava Željko Stipić, čelnik Preporoda. Podsjeća kako je među putnicima najviše prosvjetara, osobito onih u malim školama, koje bi bez njih bile doslovno mrtve. Sindikat će u pregovorima inzistirati da se svi javni službenici obeštete barem na način da naknada od 1,34 kune po kilometru bude pravo ‘zacementirano’ novim TKU-om, najavljuje Stipić.
Iako željeznice nema plaćaju joj željezničku kartu
Posve bizaran primjer jest onaj učiteljice iz Daruvara Željke Kollert, koja svakodnevno prevaljuje 30-ak kilometara do radnog mjesta u područnu školu u Velikim Bastajima i natrag, a za što joj se isplaćuju troškovi prijevoza vlakom iako je zadnji vlak prugom u Velikim Bastajima prošao prije – desetak godina.