Bojim se pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru, jer su svi pregovori do sada učiteljima učinili štetu i svake smo godine izgubili neko od materijalnih prava. Čime ćemo sada biti zakinuti? Skinuli su nam dodatke na staž, na vjernost službi, hoće li nam uzeti regres, božićnicu, troškove prijevoza? Hoćemo li ostati na goloj plaći? I hoće li i to svjedočiti o tome koliko smo mi učitelji cijenjeni u društvu? Moja je plaća pred mirovinu na najnižim mogućim granama pa razmišljam o tome kako ću živjeti s mirovinom kad jedva preživljavam i od učiteljske plaće. Čega ću se tada morati odreći kad sam se svega već sad odrekla – pita se Gordana Kovač Bluha– Završila sam učiteljski fakultet, školovala sam se za rad s djecom, a od mene se sve više traži da budem administrativni djelatnik ili da smišljam projekte preko kojih će moja škola izvući novac iz europskih fondova pa će me tada država nagraditi za moj posao. Ministrica mi kaže da ću biti nagrađena za onaj dio posla koji ne radim s djecom. Ne bih li trebala biti nagrađena za rad s djecom? Kad država nema novca, onda nam kaže da mi učitelji smislimo način da novac povučemo iz europskih fondova, a to bi trebali raditi zaposlenici ministarstva, više opreme i bolje uvjete za rad. A mi u školama nemamo ni tekućeg sapuna, ni papirnatih ubrusa niti toaletnog papira i za to roditelji skupljaju novac. Ništa od toga nije posao učitelja! Učiteljska bi profesija trebala biti najuglednija i najcjenjenija u svakom društvu. Kako promijeniti stav i odnos društva koji govori posve suprotno od te političarske floskule?

