Piše: IP/Kontrapotal
U početku bijaše afera i afera bijaše na Sveticama. Ona bijaše u početku u ministarstvu obrazovanja. Po njoj dođoše svi, i bez nje ne ode nijedan. Ovaj, međutim, unatoč zavidnoj niski afera kakvu ne pamte ni najdugovječniji hrvatski ravnatelji, oni koji su prvi mandat započeli u vrijeme kad se još Zemljina kora nije propisno ni ohladila, nikako da ode. Svakodnevni nasrtaji na ministrov politički integritet poprimili su, međutim, tako alarmantne razmjere da je to navelo čak i tradicionalno bojažljiv ekosustav hrvatskih učitelja da, iako ih isto tako tradicionalno nitko ništa ne pita, o cijeloj ovoj nemiloj situaciji daju svoje stručno mišljenje. Nakon što smo stvar pomno ispitali, mi, hrvatska poštena inteligencija, ne možemo doli da ministru pružimo unisonu podršku i zamolimo ga da izdrži.
Jer, kad čovjek čuje razloge zbog kojih se ište ostavka, sasvim razvidno postaje da se radi o prilično kamiličastom slučaju; neko navođenje, dvotočke, navodno je riječ o citiranju nekog filozofa Američanina. Koješta, ajte molim vas – ta opće je poznato da je filozofija, barem ona bliža nama, nastala u antičkoj Heladi, u vrijeme dok su Amerikanci još bili na drvetu. Eventualno ispod drveta. Sama ta činjenica dovoljna je da obeskrijepi ovakve sulude teze da bi jedan naš ugledni filozof i čovjek od pera kopipejstao nekog jenkijevskog autora. Kao da mi kažemo da su oni Deklaraciju neovisnosti prepisali od Šeksa! U napadima na ministra prednjače unutarnji neprijatelji hrvatskog žića, koji su obmanuli i podstreknuli izvjesnog Ivana Đikića (koji čak nije ni akademik, hrvatski) da piše pisma premijeru i ultimativno zahtijeva opoziv ministra. Osude ovakvih bezumnih optužbi stigle su s vrha – promptno su reagirali HAZU i Rektorski zbor, dok reakciju ravnateljskih udruga još uvijek čekamo. Ovom medijskom čerečenju nevina čovjeka na kraj su odlučili stati prvaci hrvatskih sveučilišta koja su, za razliku od rečenog Đikića, pri samom vrhu svjetske rang liste petsto najeminentnijih sveučilišta. Na samu mogućnost da u Hrvatskoj netko traži ostavku zbog prepisivanja zavladala je konsternacija u Rektorskom zboru. Uvaženi su štićenici drhtavim rukama stali skidati naočale s korijena nosa, u nevjerici se pogledavajući i jedva čujno šapćući jedan drugom: „Jezuš Marija! No, kaj sad“? Ovakve stvari ugrožavaju biblijske vrijednosti koje zborovođe svesrdno nastoje implementirati u hrvatski obrazovni sustav, dajući sasvim novo značenje onoj poznatoj – blaženije je davati nego primati!
Uostalom, nisu li se brojni hrvatski domoljubi, predsjednici stranaka, potpredsjednici parlamenta dosad već suočili s monstruoznim optužbama za prepisivanje? Pa gdje je tome kraj? Nije li jedna bivša ministrica školstva svojedobno izjavila kako je prepisivanje još od popa Dukljanina dio naše tradicije; nešto kao redovito tuširanje subotom? Radi se odreda o prekaljenim mučenicima za hrvatsku stvar; svi su se oni zlopatili u bivšem sistemu, prokopali pet tunela pneumatskim čekićima i sedam puta bili streljani (svaki). Razumljivo je stoga da su hrvatski bojovnici, napose oni koji se i u šestom desetljeću života bore s abecedom i pravopisom, od lokalnog kamenjara do kanadskih prerija prepoznali ugrozu naših tradicionalnih vrijednosti. Mogu oni s Balkana, ali ne i Balkan iz njih! Hrvatska je akademska zajednica mala taman toliko da svatko svakog zna, ali ipak sasvim dovoljno velika da se više ne zna tko je od koga što prepisao. Uostalom, ministrove kritičare nemoguće je zadovoljiti – da je zbog afere s plagiranjem i dao ostavku, oni bi ga opet optužili, da plagira njemačke ministre (njihova je, naime, tradicija da zbog ovakvih trivijalnosti ostavke lete kao štikle u narodnjačkom klubu).
Bombardirajući neumorno napaćenu javnost preko središnje informativne emisije u Hrvata ovi jalnuški diletanti su, kako bi prisnažili svoje argumente, počeli spominjati i neke navodne dubioze financijske prirode koje se, opet navodno, vezuju uz osobu ministra. Spočitavaju mu donacije određenim znanstvenim časopisima i financiranje stručnih skupova. Kao da bi, valjda, časopise u Hrvatskoj trebala sponzorirati Kršćanska sadašnjost, a ne Ministarstvo obrazovanja? Hrvatski učitelji s indignacijom odbacuju takve nebulozne optužbe i čvrsto stoje iza svog ministra, ufajući se da će i prema nama zbog te podrške biti jednako široke ruke kao i prema Rektal…, pardon, Rektorskom zboru! I napokon, ne prezajući ni pred čim, ovi su smutljivci stali inzistirati na opozivu zbog šibenskog slučaja. Odnosno, zakašnjele reakcije ministarstva na isti. Za neupućene, ravnatelj tamošnje Tehničke škole otkazao je gostoprimstvo izložbi o Anni Frank zbog dijela koji se odnosio na domaću ekipu, partizane i ustaše. Nastao je međunarodni belaj, svoje je rekao i Ephraim Zuroff, a židovska je zajednica u Hrvatskoj bojkotirala obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta. Ministarstvo je propustilo smijeniti ravnatelja škole, pa je zatražena smjena ministra. Ne prihvaćamo zahtjev za smjenom po zapovjednoj odgovornosti, napose u zemlji u kojoj se moraju osnivati povjerenstva da bi se utvrdilo je li holokaust zločin i vuče li mitski ZDS porijeklo iz junačkih starih oratorija. Naravno da je zahtjev za smjenom ministra obrazovanja zbog ovakvih notornih razloga neutemeljen; ta nije on birao posao koji će raditi – posao je izabrao njega!
Imajući u vidu gore navedene fakte kao i činjenicu da će vam naš narod sve oprostiti osim ako ste sposobni i uspješni, još jednom izražavamo svoju bezrezervnu podršku ministru i pozivamo i Vladu i Hrvatski Sabor da odbace zahtjev za smjenom. Tražiti ostavku čovjeka zbog ovakvih razloga naprosto je naopako u zemlji u kojoj su sve ljudske i civilizacijske vrijednosti postavljene naopako; u kojoj se može desiti da vam o obrazovanju dociraju tipovi koji su u životu zatvorili više lokala nego knjiga ili da vam u sitne sate moralku opale cure koje biste lakše nagovorili da skinu gaćice nego šminku. U zemlji u kojoj se, ako hoćete, zbog nenajavljenog ulaska saborskog zastupnika u škole alarmiraju ravnatelji, pravobraniteljice, policija i šef parlamenta, ali se nitko ne uzbuđuje zbog periodičnog upadanja roditelja koji demoliraju inventar ili osoblje škola, kao ni zbog činjenice da nam učenici u 21.stoljeću u školama nemaju sapuna ili toaletnog papira ili da je zaustavljena jedina prava reforma školstva u zadnjih trideset godina! Čemu zbog plagiranja smjenjivati ikoga u društvu u kojem su čestiti, obrazovani i misleći ljudi poželjni kao demokracija u Ribićevom sindikatu? Zašto, kad o svemu šute većinski sindikati obrazovanja? Zašto, kad ovo podupiru institucije koje bi trebale biti znanstveni plafon društva? Nastavite vi dalje vjerodostojno po svom, nastavite ubijati obrazovni sustav jer on jedini može stvoriti one koji bi vam jednog dana mogli stati na put. A kad dovršite posao, neke buduće generacije stajat će na razvalinama koje će ostati iza vas i reći: „Ovdje počiva hrvatska država. Ona nikad nije postala perspektivna i uspješna jer joj to nije bilo dopušteno!“