Preuzeto iz Školskih novina
Piše: Zrinka Perković Dodig
Jest, kazat će netko, ta i to je pomak: dosad nismo imali ni tih 50 kuna, zamislite, neto (premda je u javnosti prisutno mišljenje da se otimamo za ekskurzije i višednevno nespavanje: nagrađeni, navodno, budemo tako da si skoro auto možemo kupiti).
U siječnju sam vodila učenike u Vukovar, u sklopu projekta Posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Do dolaska nisam znala da je cijeli projekt pod koncesijom – osim onog dijela na kojem se uvijek štedi, a to su oni koji dežuraju cijelu noć, a ni lipe nisu plaćeni za to: nastavnici. Djeca su smještena u hostelu, u nekim sobama ima i više od 15 kreveta, pa onda zamislite hoće li učenici i minute zaspati: previše ih je, to im je događaj za pamćenje: izlazi se iz jedne sobe u drugu, lupa vratima, pjeva se, pravi se nered. A koncesionar nema zaposlene čuvare (osim recepcionara) pa smo čuvari mi. A mi više nismo tako mladi i s velikim naporom to preživimo. Zaista, s velikim naporom! Ali, tu je žrtvu prepoznalo naše ministarstvo i naši sindikalni čelnici pa ćemo biti nagrađeni s 50 kuna. Sram vas bilo!