Piše: Darko Pavičić, Večernji list Upravo tako, svi smo prošlih dana bili jedna škola i jedna duša. I Zlatko Dalić s reprezentacijom i Oliver Dragojević i Božena i Dijana i Josipa Dva velika događaja, jedan doček i jedan ispraćaj, onaj nogometaša i onaj Olivera Dragojevića, dirnuli su dušu našega naroda. Nisu na površinu isplivale samo površinske emocije, nego i duboki osjećaji, koje je ta duša dugo u sebi skrivala i potiskivala, pa kada su se ti događaji zbili, ona je eruptirala poput vulkana i prelivši se preko svojih rubova utisnula ovo vrijeme zauvijek za pamćenje. Ispod površine ta je naša duša još finija. Predivno ju je opisao književnik, teolog i zagrebački vjeroučitelj Nikola Kuzmičić u svojoj “Duhovnoj misli” uoči polufinalne utakmice naše reprezentacije, govoreći o odlasku u mirovinu dvije profesorice i tete spremačice u školi u kojoj radi. “Dvije od njih su, poput nogometaša, izlazile iz dana u dan, pa tako godinama i desetljećima, u svojih četrdeset i pet minuta. Davale su sve od sebe koristeći talent”, rekao je Kuzmičić, dodavši kako Božena, Dijana i Josipa “nikada neće imati slavu ni pozornost javnosti koje imaju nogometaši, ali njihove karijere su veličanstvene, jer su daleko od očiju javnosti, ali svakodnevno pred očima svojih učenika, istrčavale na teren na kojemu je nemoguće blefirati, jer učenici prepoznaju tko ima talenta i ljubavi, tko se pripremio i tko ima motiv i cilj, isto kao što se prepozna jesu li učionice i sve prostorije u školi čiste i spremne za još jedan dan učeničkog boravka u njima. ”
Bivalo je to tako iz dana u dan, iz godine u godinu, četrdeset pet minuta po četrdeset pet minuta, povlači Kuzmičić paralelu s nogometnim poluvremenom i veli: “Svi ti naraštaji koji su zahvaljujući trima našim kolegicama iz škole izlazili kao bolji ljudi. Ne samo da su više znali, nego su bili i odgajani. To nisu bravurozne izvedbe koje ovise o trenutku, nego desetljeća predanoga rada. Nadiđeni su svi umori, sve dvojbe i strepnje i odigrana je finalna utakmica. Božena, Dijana i Josipa mogu u zasluženu mirovinu. Mene posebno veseli što u današnjem slavlju sudjeluju zajedno profesorice i spremačica, jer svi zajedno radimo u školi i služimo djeci. I nitko od slušatelja, dok sam spominjao njihova imena abecednim redom, nije mogao znati tko je tko. Jer smo svi zajedno na istom poslu. Svi zajedno smo škola”. Rewind 10 Seconds00:0000:00Fullscreen Upravo tako, svi smo prošlih dana bili jedna škola i jedna duša. I Zlatko Dalić s reprezentacijom i Oliver Dragojević i Božena i Dijana i Josipa. S malom razlikom što su nogometaši i Oliver bili vidljiviji i popularniji od profesorica i tete čistačice, što nije umanjilo njihovu veličinu i značaj. Štoviše, za sve Božene, Dijane i Josipe u ovoj zemlji nogometaši su ostavili svoje srce na svjetskom prvenstvu i došli do srebra, baš kao što je i Oliver cijeloga života pjevao za sve njih. Odnosno za sve nas. Koji smo znali dočekati i ispratiti. I reprezentaciju i Olivera. I dvije profesorice i tetu čistačicu u mirovinu. S jednakim poštovanjem, dostojanstvom i zahvalom.