Piše: Gordana Kovač Bluha
16.studeni 2021.
Jučer, nakon što sam ustanovila da u blizini baš nitko od ljekarni i ambulanti s popisa ne provodi testiranje, odmah nakon posla požurila sam na testiranje i svoju covid potvrdu pred Avenue Mall. Dvadesetak minuta nakon odlaska iz škole stala sam u red. Nisam baš dobra u procjenama pa, kad bih rekla bilo koji broj koji se odnosi na broj ljudi koji su stajali ispred mene u redu, nikako, baš ni otprilike, ne bi odgovarao istini. Bolja sam u gledanju na sat. A on je pokazivao 17 h i 25 min. Djelatnici Prima Nove testiranje su obavljali do 21 h. Odlično! Mobiteli u džepu. Zvrckanje, razgovaranje, dopisivanje, guglanje. Dobro je! Ljudi ispred i iza mene zanimljivi neki ljudi! Malo pričamo, izmjenjujemo poruke, razmišljanja, onako kako se to već radi kada su potpuni stranci upućeni jedni na druge po istom poslu.
Ubrzo postaje hladnjikavo. Ali to sam ja – ljetne cipelice i u kolovozu i u prosincu! Tako mi i treba! A u žurbi nisam prije izlaska iz škole otišla ni na WC. E, sad ću i to usvojiti kao pravilo! Sva sreća, ljudi u redu su baš dragi i tolerantni, čuvaju mjesto u redu bez problema.
Nakon sat vremena počela je i neka kišica ili maglica. Kao da je i hladnije! Ali dobro je, red se pomiče!
Malo na mobitel jedan, malo na drugi, malo priče s djevojkom ispred, malo s onom iza, malo smijeha sve tri zajedno, uključuje se i mladić dva mjesta dalje. Onda red zajedničkog cupkanja. Više baš i ne osjećam prste na nogama! Moju naviku nošenja cipelica zimi ovoga puta će sasvim sigurno platiti moje grlo! Dobro je! Baš mi je trebala jedna dobra škola vezana uz cipele!
Red je zastao. Ne mičemo se. Vrijeme prolazi. 20 je sati. Sad sam već u brizi. Ljudi je puno, vremena sve manje! Hoću li stići do svoje potvrde? Kako ću sutra na posao? Glad, žeđ, hladnoća više mi nije toliko važna. Red se konačno pokrenuo. Ispred mene, brojim, još tridesetak ljudi!? Ma stići ću! Samo da dođem do tog ugla i kućice. Došla!? Konačno! Aaaaaa! Krivo! Kućica nije na uglu nego pri samom ulazu u centar! Ispred mene je u stvari tri puta više ljudi. Strašno! Sad sam sigurna da neću stići! Mi u sredini reda nadamo se čudu i komentiramo kako možda više nema smisla stajati…
No, evo i trenutka sreće! Predstavnik Prima Nove prolazi i obavještava nas da ne brinemo, radit će dok ima potrebe! Teret nam je svima pao s pleća. 21:15 h! Došla sam do svoje potvrde! Negativna sam! Koje olakšanje! Prvo, to je značilo da ću sutradan moći na posao, da ću u Fini moći platiti režije i produljiti parkirnu kartu. A drugo, nisam „zakačila“ covid od kolegice u školi s kojom sam u petak u školi neko vrijeme komunicirala. No, sve je uredu s njom! Sigurna je! I ona i još dvije kolegice iz škole. Sve tri su još u srpnju primile cjepivo. Dvije doze! Ali, eto, covid je odabrao baš njih. Mene, na sreću, ovaj puta nije! A koliko sam danas čula i druge dvije kolegice su dobro! Temperatura, kašalj, umor, ali ok!
Osim svega rečenog, jučer sam mnogo toga i naučila. I sutra ću sigurno pametnije! Svakako ću obuti čizme. A obući ću i deblju vestu. Ponijet ću i neke grickalice. I čaj. Moguće i neku knjigu. Svakako kišobran. Mada, za sutra smo se kolegica i ja dogovorile kako ćemo zajedno u red. Imamo nekih novih ideja za provedbu školskog projekta „Božić u školi“ koji treba doraditi, a nikako da uskladimo vrijeme i nađemo se na nekoj kavi/čaju. Možda onda ipak neću knjigu…
Inače, danas sam u školi dobila i informaciju iz računovodstva da svoje račune s testiranja odlažemo u određenu kovertu u zbornici. Novac će nam se isplaćivati jednom mjesečno na tekući račun kada škola dobije refundaciju. Potpuno umirujuće. Svakako poticajno. Posebno sada kada nam je gospodin Capak u Otvorenom najavio kako će testiranje na račun poslodavca trajati jedno kraće, svakako ograničeno vrijeme.
Baš sam sretna što živim u demokratskoj zemlji koja, kako čujem po izjavama određenih ljudi u medijima poput gospodina Capaka, ima najliberalnije epidemiološke mjere na svijetu i nema prisile na cijepljenje. Što jest- jest!