‘Nema nikakve dvojbe da je riječ o pozitivnom iskoraku, kao što nema nikakve dvojbe da je ova najava na dugačkom štapu’
Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak najavila je da planira, uz potporu Svjetske banke, uvesti cjelodnevnu nastavu od 9 do 16 sati za sve osnovne škole u Hrvatskoj. ”Od iduće godine krećemo s pilot projektom cjelodnevne nastave u Hrvatskoj. U suradnji s europskim fondovima, plan je da sve škole prijeđu u jednu smjenu, da svi učenici budu u školi od devet do 16 sati i roditelji više neće biti u obavezi ne samo plaćati instrukcije, nego i s njima doma raditi”, istaknula je ministrica.
Njezinu najavu mnogi su dočekali s razumnom dozom sumnje, a nerijetki su i oni koji smatraju da je riječ samo o još jednoj najavi u predizbornoj godini. Naime, projekt jednosmjenske nastave dobra je, ali stara nikad ostvarena ideja niza vlada do sada što i ne čudi s obzirom na nedostatne kapacitete u infrastrukturnom i kadrovskom smislu te organizaciju nastave u Hrvatskoj.
Uvođenje cjelodnevne nastave jedna je od aktivnosti predviđenih, sad već pomalo i zaboravljenom, Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. godine, za Vijesti.hr podsjetila je Eli Pijaca iz Foruma za slobodu odgoja (FSO) te ukazala na još nekoliko važnih podataka za dobivanje cjelokupne slike.
”Prema podacima koje objavljuje Europska komisija Hrvatska je još jedina zemlja u Europskoj uniji koja ima osmogodišnju osnovnu školu iako je Strategija predviđala što skorije uvođenje i stvaranje uvjeta za uvođenje devetogodišnje škole. Hrvatska ima i najmanji broj sati koje učenici provedu u nastavi – osnovna škola 500 sati godišnje, a prosjek unutar EU je 727 sati godišnje. Prema podacima iz Izvještaja državne revizije o kapitalnim ulaganjima u osnovne i srednje škole iz 2018. godine gotovo 50 posto osnovnih škola radi u dvije smjene, poneke čak i u tri smjene što znatno otežava mogućnost uvođenja dodatnih sadržaja u škole, izvannastavnih aktivnosti, ali i provođenje izborne nastave i slično, dakle svega onoga što bi moglo utjecati na povećanje broja sati nastave pa time i kvalitetniji i sadržajniji nastavni proces”, upozorava Pijaca.
S druge pak strane, u ruralnim sredinama i na otocima broj učenika rapidno pada: ”Od 2013. do 2018 broj učenika u osnovnim školama smanjio se za 8,8 posto dok je u srednjim školama taj broj i znatno manji – 17,8 posto. Omjer učitelja i učenika u prosjeku je jedan od najmanjih u Europi, iznosi 9,5 učenika na jednog učitelja što bi značilo da Hrvatska ima realne pretpostavke za uvođenje cjelodnevnog boravka u školi, ali samo kada gledamo statistiku. U većim gradovima ti su omjeri i brojevi znatno drugačiji i ova promjena ne bi se mogla uvesti bez značajnih infrastrukturnih ulaganja, odnosno građenja novih škola”.
Godinama vlasti snatre o boljem školstvu, ali važno je uvođenje devetogodišnje škole kao i rad na Cjelovitoj kurikularnoj reformi
”Jednosmjenska, odnosno cjelodnevna nastava, nešto je čega su se svi ministri od Dragana Primorca naovamo sjetili snatreći o boljem školstvu. Ovo je obećanje, uostalom kao i brojna druga, posebno isticano u izbornim godinama. Nema nikakve dvojbe da je riječ o pozitivnom iskoraku, kao što nema nikakve dvojbe da je ova najava na dugačkom štapu. Ja bih bio sretniji da je ministrica prvo odredila rok u kojem ćemo se riješiti trosmjenske nastave. Iako se broj škola koje rade u tri smjene unatrag 10 godina prepolovio, sramota je svih hrvatskih politika da nam još uvijek 15-ak osnovnih i srednjih škola radi u tri smjene”, istaknuo je za Vijesti.hr predsjednik sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić.
Pijaca, uz ogradu da nije upoznata s tek najavljenim projektom Svjetske banke, smatra da je – ako se radi o infrastrukturnom projektu, to svakako dobar početak za uvođenje ove važne promjene, ali i upozorava: ”Infrastruktura nije jedina važna, važno je i uvođenje devetogodišnje škole kao i rad na Cjelovitoj kurikularnoj reformi koja je, originalno zamišljena, upravo davala veliki naglasak na povećanju izbornosti predmeta te na boljem i kvalitetnijem osmišljavanju i provođenju Školskih kurikuluma. To onda uključuje i organiziranija i kvalitetniji rad sa samim učiteljima. Doista, u takvoj, značajno promijenjenoj školi učenici bi domaće zadaće i učenja obavljali tijekom njihova školskog dana, a doma bi imali više vremena za odmaranje i druženje s prijateljima i obitelji”.
S obzirom na saznanja iz istraživanja važno je imati na umu i da bi ovakav pristup školi i učenju povećao i njihove obrazovne mogućnosti i postignuća, ističe Pijaca: ”Ono što bi svakako trebalo napraviti prije kretanja u ovakav projekt je detaljno analizirati postojeće kapacitete, kako učiteljske tako i infrastrukturne te na temelju analiza postavljati i konkretne ciljeve. Trenutno mi se čini nerealno da bi se u sljedećih nekoliko godina doista moglo dogoditi da 50 posto škola koje trenutno rade u dvije ili više smjena pretvorimo u jednosmjenske škole i svakako treba inzistirati na provođenju optimizacije mreže škola kao i na dubljoj analizi stvarnih kadrovskih i infrastrukturnih kapaciteta”.
Pritom napominje da sve to treba raditi u tijesnoj suradnji s lokalnim zajednicama koje i jesu osnivači škola pazeći pri tome da se u smislu ekonomske razvijenosti i mogućnosti ulaganja lokalne zajednice jako razlikuju. ”Ono što također pri ovim analizama treba paziti jest da se razmisli o optimizaciji mreže škole pri tom vodeći računa da se ne ukidaju male škole na otocima i u ruralnim sredinama jer bi njihovo ukidanje značilo potpuno depopulaciju određenih krajeva”, zaključuje Pijaca.
Jednosmjenska nastava skup je projekt, ali važan, a ako bude političke volje, naći će se i novca
Stipić napominje da uvijek kad za nešto ima volje, rješenje će se pronaći: ”Kombinacijom dogradnje postojećih škola i izgradnjom novih, uz izvjesni ‘poguranac’ smanjenja broja učenika, a samim time i broja razrednih odjela, projekt cjelodnevne nastave ne mora biti nemoguća misija. Što će se iseljavanje produbljivati, to ćemo sa škologradnjom lakše izaći na kraj. No čak ako pretpostavimo daljnje smanjenje broja učenika u godinama koje dolaze, za dogradnju i izgradnju školskih prostora potrebna su značajna financijska sredstva”.
No što je potrebnim kadrovima, pitamo ga, a on odvraća da oni uglavnom za cjelodnevnu nastavu i danas postoje, ali i ističe: ”Naravno, problem nestručnih kadrova cjelodnevna nastava neće i ne može riješiti. Bilo bi idealno kada bi se rješavanju oba problema pristupilo u istom trenutku. Dva osnovna uvjeta, potreban kadar i prostorni uvjeti imamo ili ih možemo, uz osiguranje potrebnog novca, imati. Koplja će se oko ovoga kao i toliko drugih pitanja lomiti na postojanju političke volje . Ako bude volje, novac će se uvijek nekako namaknuti”.
On očekuje da će cjelodnevna nastava za posljedicu imati pružanje boljeg znanja učenicima, a samim time će se i potreba za instrukcijama značajno smanjiti. No, ovo će u značajnoj mjeri ovisiti i o ishodu programskih promjena s kojima se, kako sada stvari stoje, kreće od jeseni, podsjeća Stipić i zaključuje: ”Ako unaprijedimo rad učiteljskih fakulteta, ako značajno poboljšamo stručno usavršavanje naših učitelja i nastavnika, ako bolje motiviramo prosvjetare, ako nam učitelji i nastavnici postanu kreatori, a ne izvršitelji promjena, ako temeljito redizajniramo upravljanje našim školama, ako značajan broj škola dogradimo i izgradimo te adekvatno opremimo, onda će instrukcije prestati postojati kao pošast, a postati nevažna sporadična pojava. Sama cjelodnevna nastava problem instrukcija neće riješiti, ali u kombinaciji sa svim navedenim, bit ćemo na pravom putu da i ovaj problem našeg školstva riješimo”.