Dijeta je počela četvrtkom

Novine, televizija, radio, portali, usmena predaja, sve to ima ali sve to nekad ni blizu nije dovoljno da normalnom čeljadetu, koliko se već normalan može biti, iz guzice u glavu dopru neke stvari.

Elem, vazda je isto taj prvi tjedan škole. Razrednici oglase termine od roditeljskih sastanaka, a horde roditelja krenu put škole. Dobro, možda je horde malo preteška riječ. Nakon šest, sedam godina hodočašćenja na ta dva roditeljska u jednoj školskoj godini, već se zna kome će doći mati, a kome otac, tko će biti u odijelu, a tko u majici. I ta sitnica vraća one tanušnijih osjećajčića u doba kad je sve bilo drugačiji, u doba kad su očevi, primjerice, išli na roditeljski jer su, makar to nikad nisu priznali, guštali biti u društvu dama. Ili u doba kad je dječurlija naokolo šetala u kutama, pa makar te kute vazda bile ružnih nekih plavih, crvenih, zelenih tonova.

I sjedne tako roditeljska družina u klupe. Školska godina tek počela. Razrednik je još u formi, vrckast i brz dok dijeli papiriće na potpis. Suglasnost za ovo, suglasnost za ono, da dijete može tjelesni raditi, da nema roditelj ništa protiv da se klinca fotka za potrebe škole, da hoće marendu, da neće marendu, da je to uistinu tvoje dijete, da nema druge djece, ni škole, ni ministra, ni države osim jednog i jedne… Sve je to već poznato, pa si možeš dozvoliti sebi da tražiš po učionici utičnicu ne bi li napunio bateriju mobitela, baš kao i gospođa iz prve klupe. A utičnice nigdje. Jer su se škole radile u doba kad nam utičnice nisu ni trebale, možda jedna. No, onda, za onog lolu s početka teksta koji je vazda nikako informiran uz sva čuda informativna, eto šoka – kalendar školske godine!

Imaš osjećaja kako je još uvijek za šalu raspoložen razrednik čekao samo ovaj trenutak, da nam kaže kako smo nakon svih ovih godina dočekali da nam škola nakon zimskih praznika ne počinje u ponedjeljak k’o stotinu godina ranije, već u četvrtak!

– Četvrtak!? – ote se onom iz zadnje klupe koji očito ne sluša baš što mu tehnička Vlada ima za reći.

– U četvrtak – skoro pa slavodobitno će razrednik.

– U četvrtak – ponovi nazočno društvo, čudećeći se onom tko odavno doma nije prokomentirao činjenicu da će mu dijete u školske klupe drugo polugodište u četvrtak 12.01.

Uzaludni napor

I tada kreće nauk brzisnki. Ide priča o jednoj tehničkoj Vladi koja i na samom kraju mandata čini sve da je pamtimo po lošem. Ide priča o ministru obrazovanja kojeg će se osim po lošim odlukama pamtiti još samo po naočalam i kovrčama. Ide priča o odluci da se djeci koja uredno skijaju užitak zimski produlji za koji dana, a onima koji ne skijaju – sunce im nesposobno – naredi povratak u klupe dva dana ranije pa da, valjda, u ta dva dana nauče što su to njihovi roditelji učinili krivo da ih ni na skijanje odvesti ne mogu.

Istinabog, nije naš loš roditelj-đak iz zadnje klupe isprva baš kužio što mu to kolege roditelji govore. Njemu su isprva u glavi bile samo dvije stvari. Najprije šokantno saznanje da očito više ne vrijedi da sve počinje ponedjeljkom. Skidanje kila recimo. Sada će ga na taj uzaludni napor moći njegovi bližnji tjerati kad god hoće, a to je sve samo ne dobra vijest. Drugo što mu je prošlo kroz glavu je ona slika koju je netko, nema koji dan, okačio na svoj facebook zid, fotografija njegove stare škole na kojoj hrpa djece trčkara naokolo identično odjevena. Bili su svi k’o isti, makar ispod kute kucala srca svakojaka. Da kute nema i da njegova tinejdžerica jutrom šizi da nema što odijenuti, na to se već naviknuo. Ali da život počinje četvrtkom!? Pa tko će to svariti i zašto bi! I kome je, na koncu, palo na pamet da se u božanska postavke miješa!?

Tko je »jači«

Istini za volju nije njemu to što netko ne skija a netko skija bilo nikad previše važno. Skijanje nije tema od onog trena kada je mati Bojanu Slovencu, kućnom međurepubličkom, a onda i međudržavnom obiteljskom najboljem prijatelju, davno rekla – lako je tebi na more, trebaju ti samo kupaće gaće, a ja za na skijanje moram tonu robe kupit. Ali, stvar je ipak ozbiljnije naravi. Odluka je, naime, taman takva da se u čas proširila u sto pravaca, sve tamo negdje do onog RTL-ova Direkta i Zorana Šprajca koji je zaključio kako se to djecu uči da onima koji mogu na skijanje, a to hoće reć da imaju novaca, škola i ne treba. Možda i jest mrvu populistički, ali nije daleko od istine. Nekada se, naime, kutom skrivalo tko je »jači«, a sad im se skije daju u ruke da se bolje vidi tko je »bolji«. A da sve bude čim začudnije i ako je suditi po ovom jednom roditeljskom sastanku, nitko nije sretan zbog odluke, ni oni koji će skijati, ni oni koji skijati neće. Jedni gube nastavu, drugi u školu moraju, a svi se gledaju preko nišana sada kad im je bačeno potencijalno zrno razdora na stol. Zamislit domove u kojima će se sve to iskarikirat i izvrgnut ruglu i nije teško. No, jednako je lako zamislit kako usporedbe između onih koji imaju i onih koji imaju malo manje, neće tu stati. Sutra će ovako vispreni djelatnici ministarstva možda razrede formirati na osnovu kubikaže automobila šta ih se doma ima, ili marke od cipela. Apsurdno jest, ali skijanje uči da ništa nije nemoguće sada kad život počinje i četvrtkom. Da bi se duže skijalo.

Ako će na kraju balade išta ostati u pameti kao dobro iz mandata ove tehničke vlade, onda su to oni veliki prosvjedi kojima se tražilo da kurikularna reforma ide dalje i da se ne dira u njena tvorca Borisa Jokića. Na ulice je izašao brojan neki, dobar, lijep svijet, onaj koji na ulice ne izlazi često i ne tek tako. Osjetili su oni miroljubivi da se dira u budućnost njihove djece i da je krajnji čas da se nešto poduzme. Činilo se, eto prekretnice, ako ništa ono zato što je uistinu važna tema došla na naslovnice i na red da se o njoj raspravlja. Koji mjesec kasnije jasno je da je i to bio samo mjehur od sapunice, tračak iluzije da može bolje. Možda i može, možda se mic po mic i kreće, ali uvijek će biti i neki ministar na putu koji će odlukama poput ove o skijanju dovesti u pitanje ne samo školstvo nego ono ljudsko. Učiti klince da smo svi na svijetu isti, osim onih koji skijaju i onih koji ne skijaju, najblaže rečeno je glupo, makar da su namjere bile najbolje na svijetu. A učiti onog slabo informiranog antiskijaša iz zadnje klupe da dijeta ne počinje ponedjeljkom ili prvog u mjesecu, već može i u četvrtak, naprosto bi trebalo biti zakonom kažnjivo!

Inače, tko može zabraniti razrednicima da opravdaju sate svima u to doba od skijanja!? Nitko! Ima li onda išta tu smisla, svega mu. Dakako, da nema.