Sretan Praznik rada!

01.05.2020

Da, i troškovi za struju!

01.05.2020.

Kada sam, na prošlotjednom sastanku predstavnika Vlade i sindikata,  među brojnim pitanjima o kojima bi trebalo otvoriti dijalog između dviju strana, potegnuo i pitanje podmirivanja osobnih troškova koje imaju učitelji i nastavnici radeći od doma,  dočekala me neprimjerena reakcija ministra zaštite okoline Tomislava Ćorića.  U nastojanju da bude duhovit, mlađahni mi je ministar, nakon što sam prethodno spomenuo troškove za telefon i Internet, nekulturno upao u riječ, sarkastično intoniranom dosjetkom kako sam zaboravio na povećane  troškove za struju.

Razmišljajući o tome, kojim se riječima obratiti članstvu našeg sindikata uoči obilježavanja Međunarodnog praznika rada, Ćorićeva mi se upadica  učinila dobrim povodom za kraći osvrt o tome  kako rad učitelja i nastavnika  doživljavaju  trenutačni vlastodršci.  S tim, ovo vrijedi  istaknuti, kako se, više sam se puta u to uvjerio,  nije radilo o pojedinačnom ekscesu, nego u signifikantnom  stavu predstavnika vlasti naspram radnicima u jednoj profesiji.  Stavu vlasti,  a ne stavu ove ili one stranke. Stranke na vlasti se mijenjaju, ali stav na koji ukazujemo,  ostaje nepromijenjen.

Znam da ima dosta onih koji rade u školi, ali ne odobravaju zahtjev sa sastanka,  smatraju ga sitničarenjem. Zašto ipak   smatram važnim ne samo osvrnuti se na sporan istup, nego i osuditi ministrovo ponašanje? Ponajprije stoga jer iza ministrove upadice ne stoji neupućenost. Dotičnom je jako dobro poznato, uostalom i sam je bio ministar rada,  da  učitelji za svoj rad nisu adekvatno plaćeni, te da im je problem podmiriti troškove koji nisu njihovi.

Ministri, dakako ne samo oni nego i drugi, čast iznimkama,  obnašatelji vlasti, na posao se voze ili ih prevoze vozači službenim automobilima, telefoniraju službenim mobitelima, komuniciraju službenim računalima koja su dobili na korištenje i čije, npr. internetske troškove, sami ne  podmiruju, raznorazne račune plaćaju službenim karticama… Zato , nitko u ovoj zemlji ne zna koliko porezne obveznike stvarno košta načelnik neke općine, gradonačelnik, ministar ili premijer.

Zašto političari, kada bi se od njih zahtijevalo da službene troškove plaćaju iz vlastitoga džepa, ovakav zahtjev smatraju neumjesnim, a kada se s istim očekivanjem ide prema učiteljima, umjesnim? Odgovor je jednostavan.   Zato što tuđi rad podcjenjuju, a svoj  precjenjuju. Ako nečiji rad nije važan, razmišljaju vlastodršci,  ma koliko ga malo platili to je još uvijek više od onoga što dotični zavrjeđuje. A kad je tome tako,  nema ništa sporno u tome da dotični  podmiri čak i „tuđi“ trošak.

Obilježavanje Praznika rada – dobar je povod da se svaki radnik zamisli nad različitim pitanjima, uključujući i pitanje odnosa drugih naspram njegovu radu. Ne možemo očekivati da drugi cijene naš rad ukoliko ga mi sami obezvrjeđujemo.  Različiti su načini da poslodavcu pošaljemo poruku o tome kako shvaćamo vrijednost vlastitoga rada. Jedan je sigurno i nepristajanje na plaćanje troškova nastalih za vrijeme rada iz vlastitoga džepa. Upravo zato što svoj rad smatraju važnim, daleko važnijim za budućnost ove zemlje od rada raznoraznih političkih preprodavača magle, učitelji i nastavnici svoje troškove , nastale pri obavljanju poslova vezanih uz  nastavu na daljinu,   trebaju i moraju naplatiti od svoga poslodavca. Da, i račun  za struju, ministre Ćoriću!

Svim kolegicama i kolegama, zabrinutijima no ikada za dignitet svoje struke i vlastiti materijalni položaj, očuvanje prava iz kolektivnih ugovora i  opstanak radnih mjesta , želimo svako dobro povodom obilježavanja predstojećeg Praznika rada.