Glasno promišljanje jedne učiteljice na temelju konkretnih iskustava Piše: Učiteljica Marija Kramarić, OŠ Petrijanec – SINDIKAT PREPOROD Sredinom ožujka 2020., od kada smo doslovno preko noći započeli s oblikom tzv. online nastave – „Škole na daljinu“, prestala su vrijediti zlatna pravila rada, ponašanja i djelovanja u odgojno-obrazovnim ustanovama čija je temeljna paradigma upravo živi, osobni susret djeteta i njegovog učitelja/učiteljice. O kompleksnosti situacije zbog virusa Covid-19, a  koja je zadesila apsolutno cijeli svijet, ne treba puno dodatno objašnjavati nego iznova podcrtati činjenicu tj. naglasiti da je vrijeme neizvjesnosti nešto što će nas očito još dugo vremena pratiti. U ovoj iznimnoj situaciji, koja doslovno briše dosadašnji ritam i stil življenja svih nas, nijedna služba i profesija nije ostala nedodirljiva. Sagledavajući cjelokupnu situaciju u odgojno-obrazovnom sustavu, nakon odrađenih 6 tjedana online nastave i najave mogućeg povratka u školske klupe učenika nižih razreda i njihovih učitelja/učiteljica sredinom svibnja te uzimajući u obzir sve javno dostupne dnevno-političke izjave i komentare, smatram da se mišljenje nas profesionalaca iz školskog sustava, u ovakvim neizvjesnim vremenima treba više nego ikada KONKRETNO, JASNO I GLASNO čuti i najozbiljnije uvažiti. U suprotnom nema zdravog dijaloga i na djelu će biti tzv. slijepa poslušnost u ime lažne vladavine prava. Iz učiteljskog konkretnog kuta gledanja, aktualna promišljanja odnose se na isticanje prave vrijednosti učiteljske profesije u životu mladog čovjeka te neslomljivost duha osobe učitelja/učiteljice u inim nedaćama života te odgovorno zagovaranje i podupiranje učiteljske profesije nasuprot kratkoročnim, teško održivim planovima i modelima podcjenjivanja učiteljske profesije. U ovoj krizi jasno se vidi kako je škola zapravo ŽIVI organizam koji ima svoju pravu odgojno-obrazovnu svrhu ukoliko se susreti između djeteta, učitelja i roditelja događaju uživo. Zaista ni jedna druga alternativna verzija odgoja i obrazovanja, koliko god ona bila aktualna, moderna ili IN,  nije u stanju mladog čovjeka oblikovati i usmjeriti prema njegovom cjelovitom životnom potencijalu. U konačnici ni online nastava ne može djelatno funkcionirati bez osobe učitelja/učiteljice koji se online alatima, pokušavaju maksimalno prilagoditi potrebama svojih učenika i kroz takav oblik nastave ostvariti moguće odgojno-obrazovne ciljeve odnosno ishode učenja.  Prava vrijednost učiteljske profesije u životu mladog čovjeka je nešto što ima univerzalnu i doživotnu vrijednost i snagu i koja se izdiže iznad svih aktualnih polemika, događanja i/ili obezvrjeđivanja kako u ovim nesigurnim vremenima tako i onda kada se želi umanjiti vrijednost službe tj. osobe učitelja/učiteljice kao zastarjelog modela poučavanja, a pogotovo kada se raspravlja o dodijeli pravedne plaće učitelju/učiteljici. Odgojno-obrazovni proces ili životni ciklus bit će toliko jak i sposoban preživjeti sve nedaće ukoliko će svi sudionici tog životnog ciklusa biti jednako cijenjeni, prihvaćani i upitani za mišljenje- DIJETE, UČITELJ, RODITELJ – od strane poslodavca tj. same države. Ne uspostave li se zdravi temelji za dijalog svih sudionika takvog kompleksnog procesa događat će se pogreške, nezadovoljstva i neuspjesi. Kome je to u interesu?! Tko si može dozvoliti donositi nepromišljene i loše odluke s dugoročnim posljedicama za budućnost cijele jedne mlade generacije učenika?! Valjda one strukture i osobe koje isključivo i u ovakvim nesigurnim vremenima traže puteve i načine kako sebe izvlastiti od odgovornosti i zacementirati na političkim položajima te pritom ostaviti privid uspješnog upravljanja i nošenja s krizom. Kao što se zna i ova će „teška i neizvjesna vremena“ proći jer promjene su jedina konstanta ljudskoga života. Strukture, institucije i pojedinci su također podložni promjenama i/ili zamjeni. Ono što zasigurno ostaje živjeti dalje je neslomljivost duha osobe učitelja/učiteljice u inim nedaćama profesije i života. Mi učitelji/učiteljice preživjet ćemo i ovu krizu, već smo pokazali koliko smo prilagodljivi i spremni hrabro i odgovorno se nositi s nedorečenim, neizvjesnim i neprepoznatljivim situacijama. Nitko ne može slomiti kolektivni učiteljski duh. Mi znamo da smo upravo zbog djece/učenika i njihovih mladih života po profesiji to što jesmo kao što se danas JASNO vidi da djeca/učenici trebaju za rast u životu odgovornog učitelja/učiteljicu koji ih neće iznevjeriti, odustati od njih i bezglavo prepustiti stihiji života. U ovim povijesnim trenucima i aktualnoj situaciji nikad dosada viđene i zabilježene krize zbog virusa Covid-19, koji nas je doslovno preko noći katapultirao iz poznatih zona sigurnosti i očekivanja života, tzv. odgovorno zagovaranje i podupiranje učiteljske profesije nasuprot kratkoročnim, teško održivim planovima i modelima podcjenjivanja učiteljske profesije temeljna je zadaća svih nas djelatnika u sustavu. Iako nas ne žele čuti, JAVNO govorimo bez straha i ustručavanja. Upozoravajmo na sve nedorečenosti i neodrživost loših planova za koje iz iskustva možemo točno predvidjeti da neće biti dobri za naše učenike. Ako nas ponovno obezvrijede u pogledu pravedne plaće i nelogičnog, neodrživog rada, dajmo im do znanja kako smatramo da smo OPET obezvrijeđeni, podcijenjeni i stavljeni pred gotov čin. Ako ćemo biti stavljeni pred gotov čin ponovnog materijalnog obezvrjeđivanja i novog oblika degradiranja učiteljske profesije, dajmo im konačno do znanja sljedeće: USKORO ĆETE VI OSTATI DOMA, a mi učitelji dalje OSTAJEMO ZAJEDNO u službi našim mladima.