Gledam, slušam, čitam. Već danima. Godinama. Cijeli život, čini mi se. I šutim. Samo, sad bi stvarno bilo dosta! Gospodine premijeru, Vi ste tu gdje jeste. Voljom naroda. To ste i željeli. Ja sam tu gdje jesam. Učiteljica, nastavnica, profesorica. Vlastitim izborom. Dva paralelna svemira. Gledam i slušam Vas već danima. I imam dvije zamolbe. Molim Vas

1. da ne podcjenjujete ničiju inteligenciju. Šteti Vam.
2. da mi objasnite kakvu Vi Hrvatsku želite. Jer neke su mi Vaše izjave proturječne.

Prošli tjedan iz sabornice bombastično najaviste povećanje osnovice u valovima od po 2 %. Svima. Za svih 240 000 djelatnika državnog i javnog sektora. Isti postotak! Prosvjetnih djelatnika je četiri puta manje. Vidimo da znate računati. U posljednjoj godini mandata tri četvrtine je uvijek više od jedne četvrtine. Ne znam kakav ste učinak htjeli postići kod obrazovnog sektora. Ali ste dobili odgovor. Vjerujte, shvatili smo Vas. Ne podcjenjujte. To je pučkoškolska matematika. Kažete neki dan da poštujete učitelje. Odgovorni segment društva. Kao, obrazovanje je važno za budućnost Hrvatske. Glavno da su riječi otišle u zrak. Pa citirate koliko ste povećali plaću u svom mandatu. Povećali ste svima – pa i sebi, i svojima. O razlici u iznosima nećemo govoriti. Isti postotak, različiti koeficijenti. A njih uredbom donosi vlada. I ne može se to mijenjati i podizati proizvoljno i samo jedan segment. Kako jednom, tako svima. Ili ipak može? Ispod javnog radara. Nekima. A može se i smanjiti. Javno i nepravedno samo zaposlenima u obrazovanju. I to od 2012. Kažete: Nismo mi. Oni prije nas su. Nepravedno su vas oštetili. Da ne vjerujem u Vas, pomislila bih da namjerno ne mijenjate nepravdu. Budite racionalni, kažete. Mi i jesmo racionalni. Želimo samo povrat oduzetog. Skromno. Ništa megalomanski. Kad Hrvatskoj bude bolje. Hvalite se da je Hrvatskoj bolje s Vama. Kažete, fragmentarno gledamo, subjektivni smo. A Vi, jer ste visoko, morate gledati cjelinu. Ali i mi vidimo cjelinu. Vidimo tko je važan u riječima, a tko pri dijeljenju. Prijetnje neplaćanjem dana u štrajku, sudskom zabranom. Opet nas podcjenjujete. Inteligentan zna da moćan prijeti kad se boji. Ne lomite nas. Zašto? Jer je nepravda prevelika. Nagomilana godinama. A mi strpljivi i skromni. Godinama. Počnite to cijeniti, ne samo deklarativno. I dalje tvrdite da nema razloga za štrajk. Štrajk stvara lošu atmosferu kod roditelja. Nadoknada nastave. Eh, da ne vjerujem da ste bolji, pomislila bih da nas želite u javnosti prikazati kao isključive krivce.  Ne vjerujem, perfidnost nije odlika velikog čovjeka. Apelirate na našu odgovornost. Tražite suosjećanje. Jer djeca imaju pravo na obrazovanje. Odgovornost, suosjećanje, pravo – traže li se od svih strana jednako? Vi ste barem visoko i gledate cjelinu. Tko je ikad nadoknadio dan štrajka? Produžite nastavnu godinu. Krivnju i odgovornost snosite vi. Naše pravo oduzimate, a razumijevanje za našu odgovornost, a kamoli suosjećanje ne dajete. Nešto ste ipak poduzeli. Eto, postajemo službene osobe. Nacrt prijedloga već duže postoji, trebalo je još proći Vladu i Sabor. Ali dobro tempirano. Imate li još dobrih vijesti za nas, a koje ništa ne koštaju? Npr, ide jedna peticija u hitnu proceduru pa da N.N. prijave dobiju neke druge inicijale. Neka ti drugi inicijali dobiju novčanu kaznu – barem da plate dnevnicu i putni trošak inspektorima – za sve ono zloćom pokrenuto. Brojke pokazuju omjer opravdanih i zlobnih prijava. Kažete, radi preslagivanja koeficijenata, angažirat ćete strane konzultante. Pazite samo koje. Svijet je velik. Mi smo u Europskoj Uniji. Prije toga, vratite što nam pripada. Mi smo dovoljno čekali. Pa onda krenite. Potrošite novce. I krenite od vrha, pa po svim segmentima paralelno. I uračunajte stres i odgovornost svakog posla. I potrebe i privilegije svakog radnog mjesta, svake funkcije. Hoćete li doista tako – svi, ili samo fragmentarno. U međuvremenu pitam: Kakvu Hrvatsku želite? Dajte mi savjet. Kako da poučim djecu da se laž ne isplati, da svaki pojedinac ima i prava, ali i dužnosti, da se pošten rad isplati i cijeni, da vrijedi imati znanje, a ne samo papir ili rođački rukav za potegnuti, da u ovoj zemlji nisu neki jednakiji, a drugi uvijek krivi, da nitko ne osuđuje drugog samo s površnim poznavanjem činjenica, da ne postoje dva paralelna svijeta koja se dodirnu samo kad se nešto treba, pa nastane trenje i iskre. A potrebno je samo međusobno razumijevanje i uvažavanje. Ne gola moć i snaga. Nego pamet i pravda. Ako takvu Hrvatsku želite. Ali, postoje dva paralelna svemira. Mali i veliki. Dođite i malo zavirite u moj. U mom svemiru ja uopće ne razmišljam o Vama. Ni o onima prije Vas. U mom svemiru meni ne treba nitko vraćati dostojanstvo, niti bezvoljno udijeliti poštovanje. Dostojanstvo mi nije ni oduzeto. Stvar je osobnog stava. Teško se slama. A poštovanje od Vas ni ne tražim, a od drugih ga nećete ni podići radi par stotina kuna. Njega se ionako ne broji novcima nego zaslužuje. U mom svemiru nije nužno velik onaj s obiljem materijalnog. Velik je mali Čovjek koji danas preživljava, nažalost shrvan ne svojom krivnjom. Velik je onaj koji ponosno stoji i drži se iskonskih vrijednosti, iako išiban i ismijan od svih, ne želi biti manji i utopiti se u većini. Pišem ovo. Nisam namjeravala, ali vi veliki dirate u moj svijet i to bez uvažavanja. Vikend je. Ispravila sam testove. Bliži se kraj mjeseca. Treba u e-dnevnik upisati bilješke. Ove godine 105 učenika. Za svakog iskrenu i preciznu bilješku. Ali da se ne shvati krivo. Jer onda svakom roditelju pojedinačno obrazložiti. U ono vrijeme kad nije nastava. A još nisam dovršila ni OneNote u Loomenu. Nema veze. Stignem. Rok je do utorka. Imam slobodnog  vremena, danas, sutra poslije nastave, ono kad svi misle da ne radim, kad uživam sa svojom djecom, kad ne mislim ni na kakve obveze vezane uz posao. Ne bunim se, mogu ja to, jesam starija i sve sporija, isto sve odrađujem kao u mlađim danima. I bez bonusa,  davno skinuto. I tako do 65, vedar i nasmijan, s puno energije u razred među djecu. Neka, volim svoj posao. A svakom na volju, neka slobodno misli, prosuđuje i osuđuje. Meni samo govori kakva je osoba. Istina, nismo svi isti. I ne radimo jednako. I tako je u svim zanimanjima, vrijedne radilice i trutovi. Da vrednujemo svakog? Može. Nađimo specifične moduse primjenjive za svako zanimanje. I krenimo čistiti žito od kukolja. Od samog vrha. U obrazovanju, imali ste priliku dati malo metalcima posla da svo ono virtualno ordenje iz Loomena postane realno, mogli smo se okititi, nek se vidi tko je pozornik, a tko general. Škola za život je pokrenuta. A u njoj životne lekcije dobivaju svi. Svi jednako i pravično? Ne znam. Ali rječnikom te škole ova obrazovana vojska Vas formativno prati i procjenjuje. Dobivate povratnu informaciju. Bilješke, jesu li zadovoljavajuće? Iz hrvatskog jezika barem smo naučili novo značenje riječi dijalog (možda plus za kreativnost?). A sumativno vrednovanje tek slijedi. Branka Katalinić