A trebala je biti ozbiljna edukacija!

04.02.2019

Piše: Gordana Kovač Bluha

Moram priznati da sam radovala prvom tjednu drugog polugodišta. Razlog? Stručno usavršavanje učitelja razredne nastave na županijskoj i lokalnoj razini o Obrazovnoj reformi Škola za život. Naime, od njega sam mnogo očekivala. Doduše, neke stvari mi se baš nisu u samom startu svidjele, poput traženja strogo određene edukacije u novoj aplikaciji za organizaciju edukacija EMA kako bih se prijavila (trebalo mi je dobrih 40-tak minuta, jer tražilica nije reagirala na unesene podatke), uključujući i vrijeme održavanja, budući je edukacija započinjala u trenutku kada je meni završavalo radno vrijeme, ali… Neke moje kolegice su imale nastavu poslije podne  pa smo kasnile (netko više, netko manje) i nepristojno „kapale“ na skup uz pristojnu ispriku na kašnjenju.

Predavanje odlično pripremljenih predavačica bilo je u tijeku. Bilo mi je žao što nisam bila na samom početku, jer i filmove volim gledati od reklama do odjavne špice. Pitala sam se što sam važno propustila, i bila spremna na kraju pitati kolegice koje su stigle na vrijeme, ne bih li nadoknadila izgubljeno. Pretpostavljala sam kako sam sasvim sigurno propustila nešto važno. Pa ipak se radi o provedbi Cjelovite kurikularne reforme o kojoj sasvim sigurno najblaže rečeno, znam nedovoljno. Pitala sam se hoću li do rujna uspjeti naučiti nove pristupe poučavanja, nove metode, kako ću naučiti istraživačke i problemske načine poučavanja, hoću li svladati nove kurikulume, nove načine vrednovanja…Silno sam se bojala kako neću imati dovoljno vremena kvalitetno se pripremiti za sve najavljivane promjene i ovladati alatima koje sam očekivala dobiti na ovim i ovakvim skupovima. No, kako je predavanje teklo, tako su se moja stanja počela mijenjati. Od nelagode pri dolasku, preko zadovoljstva „što, izgleda da baš nisam mnogo propustila, zvuči da smo još na početku!“. Potom je nastupila faza propitivanja osobnih kompetencija (Nisam se uključila u virtualnu učionicu Loomen, a jedna tema je već obrađena! Nisam ni ovladala radom u virtualnoj učionici! Hoću li i kako biti kažnjena?…) Ubrzo ju je zamijenila faza propitivanja osobne  sposobnosti prosuđivanja (Slušam razne informacije, ili je to edukacija?, Jesam li nešto bitno propustila?, Kada ćemo raditi na novim metodama? Ili jesmo, a ja nisam prepoznala?…). Kako je vrijeme odmicalo zamijenila ju je faza nevjerice (Prošla su već dva sata, tri!? Nikakvi novi alati?! Ništa od novih metoda?! Kurikulumi? Administracija?…). I završila s fazom ljutnje. U stvari ova posljednja faza nije završila. Ljutnja još uvijek traje! Naime prva od dvije predviđene edukacije (još nas samo jedna čeka u lipnju) propustila je priliku biti edukativna. (Što sam radila četiri sata???Pa ovo bi samo jako dobronamjerni i potpuno nezainteresirani nazvali edukacijom! Po čemu sam ja osposobljenija za ulazak u Školu za život nakon ova četiri sata? )Pitala sam se jesam li možda ipak ovoga puta i ja trebala ustati tijekom predavanja kao što je to učinilo najmanje dvadesetak kolegica i napustiti to! Nešto! Skup. Bi li itko shvatio poruku?

Ali zato smo na ovom skupu ponovili gradivo o tome što su to vještine, kakav mora biti učiteljski profesionalni i osobni razvoj,  s tim u vezi smo informirani o virtualnim učionicama u Školi za život, o One Note  sustavu kao i Office-u 365, platformi Metodički priručnik koji će se moći preuzeti u 3 oblika, o prednostima upotrebe tehnologije u nastavi, dobili smo raspored tema koje se obrađuju u virtualnoj učionici Loomen (od kojih su neke već završile). S tim u vezi nam je pojašnjeno zašto osjećamo otpor prema svemu nabrojanom i ponovljene su nam 4 faze otpora koje osjećamo prema svemu što je novo, a koje moraju proći da bismo došli do zone osobnog rasta i razvoja.

 

 

 

 

 

 

Osim ovih informacija prezentirani su nam i statistički podaci koji govore o broju škola koje sudjeluju u eksperimentalnom provođenju reforme, potom o zadovoljstvu ravnatelja, učitelja i učenika koji sudjeluju u eksperimentalnom provođenju iste od kojih je više od 80%, čak do 95%  potpuno ili uglavnom zadovoljno reformom i ishodima učenja. Upućeni smo i u  brojčane odnose Mentorskog tima u odnosu na sve učitelje u RH koji će biti zadužen za podršku i praćenje učitelja.

Ali meni je tek nakon prezentacije stavki koje se odnose na izvore i količinu sredstava osiguranih za ovaj projekt postalo jasno kako ova edukacija i nije od neke presudne važnosti i kako će ovaj projekt ići dalje, jer jednostavno mora ići! Sredstva se moraju utrošiti a trošenje „opravdati“! I uopće nije bitno hoće li i koliko će učitelji biti pripremljeni za provedbu revolucionarne Škole za život. Jer to ponovno nikome nije važno! (Nisam mogla ne sjetiti se HNOS-a i edukacija za njegovu provedbu od 2×3 sata! I kako je s njim završilo!) A hoće li ovakvo provođenje revolucionarne reforme imati za posljedicu još pokoju „zakinutu“ generaciju? Koga briga! Osim toga učitelji će se,  kao i nebrojeno puta do sada, već nekako i svakako snaći i dati najbolje od sebe. I nekako će biti, jer nekako mora biti! („Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu…“) I upravo na to naše odgojno-obrazovne vlasti i ovaj puta računaju. Imaju dugogodišnje iskustvo koje im osigurava miran san.

29.1.2019.