Piše: Tanja Mravak, Jutarnji list, 8.8.2026.
Učenici se, od svega što ih zatječe u školovanju, najmanje žale na tehničke uvjete u školama
Ljeto je nekada potpuno drugačije zvučalo. Kad bismo rekli ljeto, sve bi se neki sokovi breskve i lubenice miješali s morem, sve bi titralo od slobodnog vremena, noći bi bile dulje, san bi se prekinuo zbog znoja i vrućine. Ljeto je bila igra, dokolica, kartanje, čitanje, kupanje, djeca iz ulice, simpatije iz parkića, sa zidića, s mula. Moja se generacija ne sjeća vrućine u tim ljetima jer nam temperatura nije značila ništa posebno. Vruće je i to je to. Ljude uopće ne treba pitati sjećaju li se kakva su bila ljeta prije, svatko dati svoj subjektivni odgovor, a podataka ne manjka. “Ne volimo vise ni ljeto”, sjetno je zaključila žena u ranim pedesetim godinama, kao konačnu potvrdu sazrijevanja, kao nužno suočavanje s godinama u kojima je ljeto samo fizičko preživljavanje vrućine, a nema više ni igre, ni dokolice, ni ekipe. Ljeta jesu sve toplija, ali hajde sto su toplija, ljeta su postala fizički teško podnošljiva.
Već neko vrijeme biram hladnije destinacije za ljetni odmor, prije nego sto se pojam “coolcation” uselio u turističke ponude. Iz jedne takve nedavno sam se i vratila i na razliku od dvadeset Celzijevih stupnjeva ozbiljno sam se morala privikavati. U ovom toplijem smjeru, jer biti na petnaest stupnjeva nije mi bio nikakav problem. U toj zemlji djeca će ubrzo u školu, ljetnih praznika nemaju mnogo, niti im je ljeto breskva, lubenica, mulić i zidić. Njihove kuće. uredi i škole nemaju kilma-uređaje i još im, izgleda, ne trebaju. Mi već imamo barem dva po stanu, jedan za dan, jedan za noć. Posustaju i posljednje utvrde obrane od propuha. Kad dođe kolovoz pa prebrzo juri prema polovini, a vrućinama se ne nazire kraja, već se, evo, nekoliko godina razmišlja o odgađanju početka školske godine zbog visokih temperatura. Tu ideju međutim, ne čujemo od učenika. Njima je svaka nepogoda dobrodošao izgovor za manjak učenja, oni se na uvjete ne žale, nego ih upregnu u vlastita kola.
Bez obzira na njihove smicalice, temperatura itekako utječe na radno funkcioniranje jer koliko god se mi dičili nadmoćima ljudskog uma, ipak smo podložni zakonima fizike. Tijelo je naše sazdano od materijala koji itekako reagiraju na toplinu. Ozbiljno se fokusirati, usmjeriti pozornost i koncentraciju na temperaturama višim od trideset stupnjeva nemali je izazov. Pada tlak, brže se dehidrira, a mozak to ne voli, pali sigurnosni mod. Zbog toga se ljeti uzima dulji godišnji odmor, zbog toga su nam ljetni školski praznici najdulji. Posljednjih godina, uslijed sve ranijeg početka i sve kasnijeg završetka dana s visokim temperaturama, pitamo se jesmo li se uopće na tom godišnjem odmoru odmorili i jesmo li se nauživali ljeta.
Vratiti učenike u školske klupe u pregrijanim prostorijama zaista je nehuman potez. Nitko se nije pitao onomad kad su nam bile hladne zime treba li djecu ostaviti doma dok ne prođe zima, nego su se škole opremale sustavima za grijanje. Nije to neka mudrolija – da bi čovjek bio učinkovit, najprije mora zadovoljiti osnovne potrebe, a temperatura koju čovjek može normalno podnijeti osnovna je potreba. Nije ugodno razmišljati o posljedicama sve toplijih jeta, uvuče se u čovjeka neka strepnja, hoćemo li imati vode i kakva će biti, hoćemo li moći boraviti vani, hoće li nam oluje uništiti usjeve, automobile i živote, ali je priprema i prilagodba nužna. Nastava se po zemaljskoj kugli odvija u hladnim predjelima, u trusnim područjima, vlažnim, vjetrovitim, jednostavno zato što ljudi od vajkada grade nastambe prema uvjetima u kojima žive. Zato ne treba pitati treba li prolongirati početak školske godine za neka bolja vremena, nego treba pitati zašto nam još uvijek sve škole nemaju klimatizirane učionice. Već dulji niz godina temperature rastu, znanstvenici prognoziraju nastavak takvog trenda. Osim što se svi trebamo zapitati što učiniti da se to zaustavi, treba i prilagoditi život. Višestruka odgoda obično nije ispravan put.