Piše: Ana Dasović, 24sata, 14.7.2026.
Na saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, bez velike najave i pompe, predstavljena je analiza postignuća učenika i njihova zadovoljstva u vjerojatno najvećem projektu u mandatu Radovana Fuchsa – Cjelodnevnoj školi. Baš upada u oči to što se rezultati gotovo pa skrivaju od javnosti, iako je riječ o projektu koji je najavljivan gotovo kao “renesansa” hrvatskog školstva, uvođenje naših škola u 21. stoljeće itd. Paralelno je započeo još više najavljivani projekt dogradnje i gradnje škola kako bi svi učenici u Hrvatskoj bili u jednoj smjeni, što je preduvjet za provođenje Cjelodnevne škole. Tri godine poslije, uz gomilu zaostajanja, problema u provedbi i zapinjanja, Cjelodnevna škola jedva da se i spominje. Zašto je to tako? Čak i ako se uzme u obzir argument Ministarstva da se jednostavno čeka završetak eksperimenta, valjda je legitimno da se ozbiljno razgovara o projektu koji bi trebao biti temelj reforme školstva. Doduše, obrazovne reforme u Hrvatskoj kao da su uklete. Čak i ova, uz svesrdnu podršku vlasti, za razliku od one Jokićeve ili tehno reforme Blaženke Divjak, zapinje i upitno je što će s njom biti.
Analiza koju je dobio Odbor djeluje kao da je napravljena na brzaka, čisto da se zadovolji forma i utišaju znatiželjni zastupnici. Koji postavljaju ispravna pitanja i upozoravaju na važne stvari. Poput one da reforma školstva ne može biti isključivo gradnja i uređenje školskih zgrada. Ali i takva analiza pokazuje kako su postignuća učenika minimalno bolja od redovnog programa. Poboljšanja su tamo gdje se više uložilo, od bolje prehrane jer djeca jedu tri puta, dulje su u školi, pa do više rade s učiteljima, imaju više izvannastavnih aktivnosti. No to se moglo procijeniti i, primjerice, analizom škola koje provode produženi boravak. Bilo bi ipak dobro da barem dio CDŠ-a zaživi, jer projekt ima dobre temelje. Nažalost, čini se da još jedna reforma gubi bitku zbog nedovoljno dobro vođenog projekta i previše političkih odluka.