Piše: Božena Matijević, Večernji list, 12.7.2026.
Da ga samo vidite, ali ga ne možete čuti, umirali biste od želje da doznate o čemu taj čovjek tako uživljeno govori. Osjećate da je u tome puno snage, strasti, temperamenta, elokvencije, svih mogućih emocija… Svaki, ali baš svaki mišić lica uposlen mu je na najjače. Čak mu i naočale za vid sudjeluju u toj živahnoj dinamici. A ruke da i ne spominjemo. Zapravo, cijelim tijelom on jasno daje do znanja da je u njega neke unutarnje vatre. Ali kada ga i čujete, kada se spoje slika i ton, onda vam jedino preostaje dubok naklon. Jer takvu se moćnu govorničku vještinu koja počiva na nimalo nametljivoj niti razmetljivoj, već s njim naprosto suživljenoj erudiciji i glasu koji razbuđuje, mada povremeno, usklađen sa značenjem riječi, zna prijeći i u tiše zvukovne predjele, rijetko se susreće. Među javnim govornicima još i rjeđe.
On je po struci srednjoškolski profesor. Mora da su ga đaci kojima je predavao obožavali. No, on je već dugi niz godina i jedan od najprepoznatljivijih, najsrčanijih i najprincipijelnijih sindikalaca u našoj zemlji za kojeg bismo mogli reći da se svim svojim srcem i svim svojim znanjima i vještinama nepokolebljivo trudi preporoditi ovu našu napaćenu zemlju. Iza njega su neki od najvećih sindikalnih i građanskih podviga koje je predvodio. Kada je riječ ne samo o sindikalnoj potkovanosti i logici, nego i o onome što zapravo čini jedan smislen, ispunjen, pravičan i častan život, malo je onih na javnoj sceni koji mu mogu stati uz bok. A taj čovjek koji je zavrijedio svaku ovu napisanu riječ, kao i zahvalu za sve što je dosad učinio na dobrobit našeg društva te u slavu i obranu obrazovanja i pameti, i koji nam je u razgovoru, vođenom dan prije njegova 66. rođendana, recitirao i Jesenjina – naš je sindikalni div, čelnik Preporoda, po mnogo čemu jedinstveni Željko Stipić.