Piše: Tanja Mravak, Jutarnji list, 30.5.2026.
Bliži se kraj nastavne godine, što u praksi znači vrhunac stresa za učenike, učitelje i roditelje. Neki će učitelji dobiti prijetnje, a drugi poklone.
Kao gorljivi pristalica direktne komunikacije, među svojim prijateljima i suradnicima poznata sam kao kršitelj svih pravila suvremene digitalne komunikacije. Poruke podnosim dvije, nakon treće zovem. Glasovne poruke ne šaljem nikada nikome, a na njih odgovaram tekstualnom, čisto da dignem živce pošiljatelju. Onda nazovem. Stavi li tkogod status na društvene mreže za koji smatram da trebam reagirati, ja opet nazovem. Ako nemam broj osobe, znači da ne trebam ni reagirati. U službenoj komunikaciji najprije sve dogovorim usmeno, a potom pošaljem mail. I sve to nekako preživim, ali grupe jos nisam savladala, a naročita su pošast roditeljske grupe. Zapravo, sve gupe koje ne služe svrsi direktnog, kratkog dogovora malog broja ljudi su ozbiljno maltretiranje, a kada se užare roditeljske grupe krajem školske godine, vjerujem da bi trebala reagirati agencija za elektroničke medije.
Vrlo ozbiljna tema posljednjih godina pokloni su učiteljima na kraju školske godine, a ako se opraštaju od razrednika, tema prelazi u projekt. Tko će više, skuplje, bolje, originalnije, tko zna što učiteljici treba, što voli, čega joj manjka. U vrijeme mog školovanja vladalo je uvjerenje da učiteljicama manjka kristala, a učiteljima satova. Danas se ne mogu odlučiti između skupe torbe i putovanja. A kad god se u nehomogenoj grupi ljudi sakuplja novac, naći će se onih kojima je puno, onih koji misle da nije dovoljno i onih koji nemaju nikakvu potrebu donirati, ali u pravilu će svi, da se ne osramote ili ne raspravljaju, priložiti dogovorenu svotu.
A bila je i drugačija grupa, ona o kojoj svi pričaju ovih dana, grupa maturanata Tehničke škole Zadar, smjer zrakoplovni tehničar. Poklonili su, ako niste čuli, svojoj razrednici automobil. Polovan, u dobrom stanju, zna ta ekipa i popraviti ponešto, čak i ako nije zrakoplov. Doznaje se dalje da njihova razrednica radi u tri škole i pješači od jedne do druge. Mislila je, kažu, već neko vrijeme kupiti automobil. Mora da je to velika akcija bila, mora da su bili ponosni i uzbuđeni, iznenađenje su krili kolege profesori, sve je vodilo jednom divnom zadnjem danu škole.
Teško je znati zašto razrednica nema vlastiti automobil, možda je mlada pa nije uštedjela, možda je na zamjenama pa nije kreditno sposobna, možda joj je sve na pješačkoj udaljenosti. Kako bilo, gesta je naišla na oduševljenje, ali nešto tu ne štima. Naša razrednica nema auto, pa jadna mora pješačiti k’o u prošlom stoljeću, što mi ne bismo skupili dvije, tri tisuće eura (jer ispod toga auto ne vozi) pa joj našli nešto polovno. Tako je mogao zvučati prvi sastanak odbora za darivanje. Sigurno su to napravili iz srca, iz mladenačke fore, iz čiste radosti, uz brdo uzbuđenja, iskrenije od bilo kakvog kristala, smišljali su kako će ga okititi, odvesti na duboko pranje, dodati i sjajilo za gume, imali su negdje nekog svog, taj je znao da je auto u dobrom stanju, što se kaže, vozila ga tetka subotom do dućana.
Svejedno, grupa srednjoškolaca kupila je odrasloj osobi, k tome profesorici, polovni auto da se ima u čemu prebacivati s posla na posao jer jedino tako može ispuniti satnicu. Tu nekako euforija prestaje.
Ona se šokirala, rasplakala, nije k sebi mogla doći i sve je govorilo da su rado imali jedni druge i da je bila više od razrednice. Ima takvih, zaobiđu protokole i pisane tragove i dođu do đaka. Pa opet nije ni to razlog da se olako prihvati poklon koji, opravdano pretpostavljam, košta neprimjerenu svotu novca za poklon u javnoj i državnoj službi. Emocije i uvažavanje s jedne i druge strane priječe zamjeranje jednima i drugoj, ali takve situacije, pa jos k tome medijski objeručke prihvaćene, otvaraju put prelasku primjerenih i pristojnih granica u iskazivanju zahvalnosti za dobro odrađen, ali ipak posao.
Njoj, kao kolegica, želim da nastavi svim srcem raditi posao, a naročito da sama sebi kupi automobil.