Iz knjige Obrazovanje kao izazov
autor: Konrad Paul Liessmann
OBRAZOVANJE KAO SEKULARNA RELIGIJA
Tko danas govori o obrazovanju, taj vjeruje u čuda. Ni u jedno se područje života ne polaže toliko nade kao u obrazovanje i nema instancije kojoj bi se više vjerovalo od obrazovanja. Obrazovanje se smatra neiscrpnim resursom zemalja siromašnih sirovinama u globalnom natjecanju, ono je medij uz čiju pomoć valja emancipirati, poticati, integrirati i uključiti djevojke, migrante, izbjeglice, autsajdere, donje slojeve, invalide i ugnjetavane manjine. Obrazovanje štiti mladež od zavođenja i napasti droga, islamske države, AfD-a i Pegide. Obrazovanje je put na kojemu djeca mogu upoznati sve oblike seksualnosti kako bi doznala jesu li homoseksualno, interseksualno, transseksualno ili ipak heteroseksualno orijentirana. Obrazovanje je sredstvo koje uklanja sve predrasude i diskriminacije svih vrsta, uvježbava politički korektan način razmišljanja i govora, sprječava pretilost i anoreksiju i osigurava poslove budućnosti. Onako usput, obrazovanje unapređuje sreću mladih ljudi, a u intenzivno reprodukcijskim društvima smanjuje stopu nataliteta.
Tko danas govori o obrazovanju, taj vjeruje u čuda. Vjeruje se da ne postoji ništa što škola ne bi mogla. Jednake mogućnosti za sve, ali i elitno obrazovanje, poticanje iznimno darovitih i integracija svih prikraćenih, socijalno zajedništvo i konkurentske prednosti za svakoga, prisezanje na kreativnost i normiranje mišljenja, poziv na kritiku i uvođenje u afirmaciju, stjecanje kulturnih tehnika uz njihovo istodobno odbacivanje, usmjerenost prema kompetencijama kao aklamacija svih mogućih nekompetencija, individualizacija kao standardizacija, najbolje ocjene i za loše testove. Budući da stvarnost uvijek zakaže u odnosu prema tom vjerovanju i njegovim očekivanjima, nižu se reforme školskog sustava jedna za drugom jer se od svake očekuje da napokon ispuni sva obećanja, da ispuni različite želje i izbavi nas od svih zala. Usmjereno obrazovanje, zajedničko školovanje do 10. razreda, projektna nastava, autonomno učenje, fiipped classroom, pomoćnik u učenju, državna matura, reformirani nastavni planovi i inovativni organizacijski oblici smjenjuju se kao posljednji krik (dernier cri) reformatorskog bjesnila u jednogodišnjem ritmu. Kada ništa više ne pomaže, pojavljuje se poziv za novim medijima u nastavi. Tko danas govori o obrazovanju, vjeruje u čuda.
Da čuda nema, u to vjeruju još samo nevjernici. Obrazovanje se pretvorilo čak u možda najmoćniju zamjenu za religiju u sekulariziranom društvu. Ponajprije u svom digitaliziranom obliku obrazovanje je enciklopedijski kompendij ovoga svijeta. Obrazovanje pršti neprekidnim entuzijazmom u krizama uzdrmanom društvu, ono je njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna i opći razlog za utjehu i opravdanje. Obrazovanje je uz-dah stvora pritisnutog konkurentskom borbom, ono je duša bešćutnog neoliberalnog svijeta i duh okolnosti koje su odavno postale bezdušne. Obrazovanje je imaginarni prostor u koji ljudi sada mogu projicirati svoje čežnje. Obrazovanje obećava uspon nižim slojevima, spas za izgubljene, još veću prednost za privilegirane i najbolje mogućnosti za sve. Ono je opijum narodnih masa.
Zbog pitanja obrazovanja razbuktavaju se vjerski ratovi, dogmatske istine u koje se ne smije posumnjati dominiraju diskursom. OECD, konzorciji za testove i Bertelsmannova zaklada pojavljuju se kao obrazovne crkve, čiji predstavnici i adepti poput svećenika i proroka putuju zemljom propovijedajući svoja poslanstva o izlječenju. I to zato što u svijetu stvarno postojećeg procesa obrazovanja živi i radi još previše grešnika koji se moraju odvratiti od pogrešnog puta. Još postoje oni koji diferencirani školski sustav smatraju razumnim, duhovne i kulturne sadržaje i znanja potrebnima, kompetencije smatraju tlapnjama, uspjeh važnim, inkluziju problematičnom, individualizaciju trikom, a tablete uređajima bez kojih se može. Njima propovjednici objašnjavaju kako takvim pedagoškim životom i radom neće moći postići blaženstvo duša nazvano PISA. Nužno je spoznati ovozemaljsku pedagošku dolinu suza, a kajanje zbog vlastite grešnosti je primjereno. Treba široko otvoriti srca i primiti sveti reform-ski duh. Tko se tomu opire, završit će u medijskom paklu, ondje gdje se guraju nepopravljivi, reakcionari, humboldtovci, stari humanisti, oni koji sumnjaju u reforme, ortografski fetišisti, knjiški moljci – jednom riječju, pedagoški heretičari.
Vjerske su dogme obrazovne religije definirane, iako se sa svakim zamahom reformi malo mijenjaju. U ovom trenutku kredo religije obrazovanja glasi: Vjerujem da je svako dijete isto, ali jedinstveno, darovito i puno talenata koji se mogu otkriti i poticati; vjerujem da je svako dijete kreativno i inovativno te da ga samo loš školski sustav priječi u tome da samo otkrije što se može otkriti; vjerujem da svako dijete samo najbolje zna što i kako želi učiti; vjerujem u blagodati digitalizacije, koja svakomu dopušta da u svakome trenutku sve uči i sve zna; stoga vjerujem da je opterećivanje mladih mozgova znanjem nepotrebno, da je estetski kanon zlo, sadržaji bezvrijedni, a frontalna nastava sotona; vjerujem u profesora kao coacha, pratitelja, savjetnika koji kao socijalno kompetentan čeka u pozadini autonomnog procesa učenja u kojemu je samo jedno zabra-njeno: poučavati. Vjerujem u timove, u projekte, u komunikaciju. Vjerujem u Presveto Trojstvo između usmjerenosti prema kompetencijama, individualizaciji i standardizaciji. Vjerujem u inkluzivnu školu i u inkluzivno društvo; vjerujem u maturu, ispi zrelosti za sve.
Kao svaki vjernik, tako i obrazovni vjernik pronalazi svoju potvrdu, svoju snagu i jakost ako se pojave dvojbe u njegovu vjerovanju, u hodočašću. Hodočasnici obrazovanja bez prestanka su na putu. U jatima putuju u obećanu PISA zemlju, dakle u Finsku, a zatim ojačani i dobro raspoloženi odlaze u hramove obrazovne religije: u pokazne škole, koje bi u medu-vremenu mogle stajati i u Berlinu. Takva hodočašća jačaju vjeru; nitko se nije vratio iz Finske sumnjajući u smislenost PISA istraživanja, nitko nije obišao neku uzornu školu ili školu s posebnim težištima (takozvane svjetionik škole) i potom se usudio postavljati kritička pitanja. Upravo obratno: biti sudionikom hodočašća u polemikama o pravoj obrazovnoj religiji stvara neprocjenjive prednosti. Onaj tko u raspravi može započeti govor rečenicom: „Kao što sam pri svom posljednjem posjetu Helsinkiju…”, u pravilu je već pobijedio.
Otkako Finska na PISA ljestvicama zaostaje i šire se glasine kako prvi „spektakularni” uspjesi nisu bili plod suvremenog obrazovanja, već staro-ga, konzervativnog sustava prijašnjih godina, sve se više osjeća nelagoda. Više nije baš sasvim sigurno treba li ipak slijediti Finsku u odustajanju od pisanja rukom i izbacivanju tradicionalnih predmeta. Kao novi cilj za hodočašća nudi se stoga Silicijska dolina jer ondje se već događa budućnost, pa i budućnost obrazovanja. Ondje se može naučiti da čovječanstvo možemo podijeliti u dvije skupine — onu koja uči i onu koja to ne čini. Baš kao što su propovjednici nekada prodavali pjesmarice i uspješno trgovali oprostima grijeha, novi proroci sada posvuda dijele prijenosna računala djeci koja pate od nestašice obrazovanja. Bez obzira na to kamo vode ta hodočašća, jedno je jasno: hodočasnici se pretvaraju u misionare, koji u službi vjere gluhe i zatucane izvode na pravi put. Jednako kao u religiji, spasitelj u sekularnom svijetu obrazovanja uzima krivnje čovječanstva na sebe. Sve ono što odrasli čine — šire predrasude I stereotipove, provode netoleranciju, isključuju strano, razaraju okoliš, proizvode gospodarske krize, mijenjaju podneblje, vode ratove — bit će ponovno dobro, ako se dovoljno rano povede borba protiv tih zala, a ta se borba zove obrazovanje. U rečenici: „S tim se mora početi u školi” najbolje se odražava ta strategija rasterećenja. I kao što su se nekada čežnje ljudi za svijetom spasenja projicirale u zagrobni život, sada se prenose u „predživot”, doduše u ovostrani, ali u nekom općem smislu prije pravog života. Prije nego što počne okrutnost života odraslih popraćena konkurencijom, nepravdom, nesigurnošću, brutalnošću, lakomošću, škrtošću, zavišću i mržnjom, sve je dobro. Prije ispita zrelosti ili još bolje, prije prvostupništva, svijet mora biti u redu. Moraju vladati jednake mogućnosti i pravedne mogućnosti, nitko ne smije iskorištavati kognitivne ili okružjem uvjetovane prednosti, rodna osjetljivost čvrsto se ugnijezdila u svim oblicima izražavanja, nitko ne smije biti zanemaren ili isključen, a ponajprije vrijedi kako nitko nije odgovoran za to što radi ili može, ne radi ili ne može.
ionako skromne investicije u obrazovni sustav zbog toga su neki suvremeni oblik trgovanja oprostom grijeha. Time odrasli otkupljuju svoje grijehe. Naravno da možemo sami spasiti okoliš i odreći se automobila, ali zašto bismo to učinili kad možemo investirati u klimatski odgoj u cjelodnevnim vrtićima, običnim vrtićima i osnovnim školama. Naravno, mogao bi se uvesti i porez na financijske transakcije za borbu protiv rastuće socijalne neravnopravnosti. Zašto bismo to učinili kad je dovoljno poticati da ni-jedno dijete ne smije ostati zapostavljeno? Nijedna religija ne može bez preobraženja. Nešto profano pretvara se dodirom nekog svećenika ili posvećenog u sakralni događaj, prodor božanskoga u svijet svakidašnjice. U obrazovnoj religiji tu funkciju preuzima reforma. Svaka obrazovna reforma preobražava komadić socijalno-pedagoške banalnosti u transcendentno zbivanje i sve približava spasenju. Tako usmjerenost prema kompetencijama dovodi do čudesnog umnožavanja sposobnosti mladih ljudi te učenici osnovne škole odjednom raspolaže s više od pet tisuća kompetencija. U usporedbi s time pretvaranje u vino na svadbi u Kani samo je jednostavna vježbica. 1 tako to ide dalje državna matura pretvara prosječne učenike u iznimno nadarene, pretvara „hendikepirane” u drukčije nadarene, individualizacija pretvara prosječne i za nastavu nezainteresirane medijske konzumente u znati-željne mlade istraživače i na kraju bolonjska reforma pretvara one koji su prekinuli studij u prvostupnike.
Politički korektan i rodno osjetljiv govor i ovisnost o tome da se pronalaze uvijek nove, još korektnije, još pozitivnije i još rodno osjetljivije formulacije umnogome okrnjuje to vjerovanje u preobrazbu zbog strastveno izrečenih pojmovnih kaskada, po kojima se ovce razlikuju od jaraca. Ali kao i u religioznim preobraćenjima, samo vjera odlučuje što mislimo o tome. Za nevjernika su takve jezične akrobacije jednostavno glupe, a za vjernika su prvi i najvažniji korak k izbavljenju od svih zala.
Naravno, sve je ovo sada bilo pretjerano, zaoštreno, polemički i pomalo blasfemični rečeno. Trijezno gledajući, ipak se ne može poricati kako u sekularnim društvima obrazovanje ima kvazireligioznu funkciju. Samo obrazovanje omogućuje da se izvan religioznog koncepta zadrži i očuva misao kako svaki čovjek ima potrebu za spasenjem i da je sposoban za spasenje. Ako ljudska sreća — teološki gledano spas — ovisi o obrazovanju, onda se zla ovog svijeta temelje jednostavno na činjenici da postoji premalo ili pogrešno obrazovanje i da mnogi ljudi nemaju pristup tom obrazovanju. Uspije li nam porušiti te barijere, ništa više neće stajati na putu ni njihovim prilikama za sreću i život, niti pravednom društvu. Iza tog aktualnog diskursa o obrazovanju jasno se nazire čežnja za rajskim stanjem, u kojemu živi dječja nedužnost i vrijedi komunističko načelo: svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. I kao u svim predodžbama o raju, tako nema ništa, ama baš ništa, što bi govorilo protiv ove — osim jednoga, a to je da ne živirno u raju.