Piše Ivan Plantić Nema tome dugo, čitao sam negdje o slučaju izvjesne babe, koja je, kao što starija čeljad ponekad znaju, terorizirala cijelu kuću Dnevnikom. Petkom i svetkom, u zlosretni čas prekidale su se utakmice, prebacivali filmovi, i počinjao isti sakrosanktni obred duševnog pročišćenja s nacionalne televizije. Da bi doskočili nevolji, ukućani odlučiše nasnimiti joj jedan Dnevnik, kako bi mogli u miru gledati što ih zanima. I stvar je funkcionirala neko vrijeme, dok babi nije postalo sumnjivo što desetak dana daju krivu vremensku prognozu! Ne znam za vas, ali mene rečena situacija propisno asocira na nacionalnu sindikalnu scenu, napose obrazovnu. I tamo, naime, operira nekolicina ishlapjelih sindikalnih muževa, zbog kojih članstvo, ali i šira zajednica, imaju traume od središnje informativne emisije u Hrvata, i koji godinama teroriziraju svoju pastvu. Čak i svaki njihov javni nastup djeluje kao deja vu, kao nasnimljeni Dnevnik serviran babi iz uvoda – iste fizionomije, isti brkovi, ista austrougarska odijela, iste floskule lišene suvisle elaboracije, osiromašene pameću, kao neumoljivo svjedočanstvo jedne sindikalne impotencije. I tako već preko dva desetljeća, jer funkcija, pa i ona lidera većinskih sindikata, na ovim se prostorima shvaća kao jednosmjerna cesta do penzije. Razlika je samo jedna – dok je glavna protagonistica uvodnog dijela nakon nekog vremena ipak posumnjala, jahačima sindikalne apokalipse nimalo nije sumnjivo što sva njihova pregnuća ne da daju krive rezultate, već – ne daju nikakve! No, tko da im to zamjeri – ta oni su utirali put i gradili temelje sindikalizma u hrvatskim javnim službama. Kao objektivni promatrač, ne mogu se oteti dojmu da su i temelji i graditelji svojski udareni – prvi loše, a drugi dobro! Spašava nas, međutim, činjenica kako je aktualna Vlada do te mjere posvećena socijalnoj pravdi da je nepravda gotovo i ne zanima. Uz takve erudite i enciklopediste kakvi momentalno cirkuliraju Banskim dvorima, devastirajući utjecaj većinskih sindikata javnih službi gotovo da se i ne osjeti (osim svakog desetog u mjesecu, op. a.)! Poštovani je čitatelj jamačno zapazio kako egzistiramo u podijeljenom društvu. Ovaj narod dubinski je podijeljen, prvenstveno na velike i male Hrvate; normalnih više gotovo da i nema. Živimo u državi u kojoj je suštinsko pitanje ima li života prije smrti, a ne nakon nje; u kojoj je sve više podstanara, ali eksponencijalno raste i broj za dom spremnih, u vremenima kad, osim bankstera i političara, živjeti mogu još jedino penzioneri koji imaju roditelje. I u takvoj, eto, državi, prkoseći svim zakonima logike i gravitacije, baš kao u inat hrvatskom domoljubnom korpusu, desilo se naizgled nemoguće – BDP je, ničim izazvan, počeo rasti! I to, zamislite – nekoliko kvartala zaredom! Ta je raritetna pojava, međutim, uz pozitivan psihološki i gospodarski moment, označila i vrlo realnu prijetnju riznici; aktiviranje, naime, sporazuma o 6% - tnom povećanju plaća zaposlenih u državnim i javnim službama. Ribić, Mihalinec & comp., uvijek spremni stoljeću dati svoje ime, s jedne strane, te predstavnici vladajućih s druge, stadoše tražiti goblenske rupe u sporazumima i Kolektivnim ugovorima – prvi kako bi ponovno zajašili javni prostor aktiviranjem tzv. sindikalizma s odgodom, a drugi kako bi izbjegli isplatu onoga što su, prema pisanom ugovoru i vlastitim predizbornim obećanjima, dužni ispatiti. U civiliziranim zajednicama o ovoj temi uopće ne bi bilo pregovora; tamo je, naime, kulturološki minimum poštivanje potpisanih ugovora i sporazuma s pravnim učinkom. U suprotnom, pravosuđe djeluje brzo i efikasno. Budući da hrvatsko pravosuđe, kako znamo, djeluje kao stroj – samo kad je podmazano, valjalo je oformiti pregovaračke odbore i sjesti za stol. Pritom je, vrlo znakovito, primus inter pares, stečajni upravitelj hrvatske stejt, iskazao sposobnost lateralnog promišljanja, te je za glavnog Vladina pregovarača s Ribićem i ekipom imenovao psihijatra. Budući da dotični ima zanimljivu povijest odnosa s izjavama i društvenim ugovorima ovjerenima kod javnog bilježnika, za očekivati je da mu je poznat pravni efekt koji iz takovih dokumenata proizlazi, a usto je premijer poslao i poruku sindikalnim liderima daleko upečatljiviju nego da ju je kušao verbalno artikulirati! Pritom je glavni argument ovog financijskog maga kako – novca nema! Interesantno, međutim, kako spomenuti argument gubi na snazi u slučaju da država ima ikakva potraživanja prema vama. Pontifex maximus sindikalnog pokreta, inače naglašeno vokalan kad su novci u pitanju, ovaj je puta, za razliku od mandata prošle Vlade, prilično pomirljivo najavio mogućnost popuštanja i dogovora s vladajućima. Ovakav nastup prilično je neočekivan, obzirom na činjenicu kako se dotični inače baca na glavu kad su radnička prava u pitanju. Čuđenje je tim veće kad se uzme u obzir kako su svi argumenti ovaj puta na strani sindikata – postoji potpisani dokument koji zaposlenima u javnom sektoru jamči spomenutu povišicu u slučaju uzastopnog rasta BDP – a, dokument za koji su vodeći eksperti s područja radnog prava ocijenili kako je neraskidiv i neoboriv na sudu, a neupitna je i činjenica kako se takav rast dogodio. Riječ je o 1.8 milijardi kuna! Tu je i pravomoćna presuda osječkog suda u korist zagrebačke spremačice koja je tužila državu zbog isplate jubilarne nagrade za 2013. godinu sa smanjenom osnovicom od 500 kuna, i zahvaljujući pravnoj pomoći Preporoda tužbu dobila. Razumije se da ovaj slučaj trasira put i za ostalih 12000 prosvjetara kojima je isto umanjena jubilarna nagrada za 2013. , a u kojem slučaju govorimo o iznosu od nekih 60 milijuna kuna koje bi država trebala isplatiti. U slučaju da tuže i svi ostali oštećeni u državnim i javnim službama, iznos se penje do 300 – tinjak milijuna kuna. Ako se uzme u obzir da sporne postaju i božićnice i regresi, za čiju neisplatu više nema zakonske osnove, riječ je o sumi od kojih 540 milijuna kuna. Ne treba smetnuti s uma da u pitanje dolazi i isplata umanjenih dnevnica od 150 kuna. Je, znam – obrazovanje je prilično skupo. No, kad vidimo koliko nas je u zadnjih 25 godina koštala glupost, spomenute se brojke, makar deveteroznamenkaste, čine pravom sitnicom. Sve navedeno trebao bi biti snažan vjetar u leđa Ribiću i Mihalincu u predstojećim pregovorima s Vladom, i poticaj da pokažu zube. No, sudeći prema prvom krugu pregovora i izjavama koje su uslijedile, čini se kako je sindikalni gebis propisno otupio! Najavljena je mogućnost dogovora obzirom na nezavidno financijsko stanje u kom se nalazimo kao društvo (kao da je to nešto o čemu bi sindikati trebali voditi računa), spremnost na popuštanje ukoliko Vlada obeća da će oteto vratiti kad okolnosti budu povoljnije, kao i nastavak pregovora zakazan, nekom čudnom ironijom života, za 1. travnja! Zašto se sve to događa, pitate se? Događa se zato jer upravo vi pristajete svojim novcem servisirati ovakve većinske sindikate, napose u obrazovanju, umjesto da se njihove lidere napokon opere u lužini razuma i zahvali im se na silnim uspjesima. Mentalitet zbornice zahtijeva pripadnost većini, ma koliko ona bila u krivu. Važno je biti na liniji. Podsjeća me to na zgodu s kraja osamdesetih, kad je u jednoj školi profesor dospio na disciplinsku zbog verbalnog delikta! Direktor je zahtijevao momentalno izbacivanje dotičnog iz Partije, kao da ne postoji veća kazna u cijelom univerzumu. Kad su mu dežurni laskavci došapnuli kako dotični uopće nije član Partije, zajapureni drug je zaurlao: „Onda ga momentalno učlanite, pa ga potom isti čas izbacite van“! Očito, u nas je i dalje veći problem delikt mišljenja nego relikt nemišljenja! Zato su većinski sindikati većinski, i zato godinama prave štetu – jer znaju da to mogu! I upravo zato i ovaj puta vjerojatno slijedi nova epizoda tzv. sindikalizma s odgodom, odustajanje od onoga na što imamo pravo do nekih boljih vremena, i neizbježne ribičke priče o još jednom grandioznom sindikalnom uspjehu! Zvuči tako poznato, zar ne?