Nedostatak stručnog kadra u školama nitko ne spori, ali …
”Nasilje u školama je sveobuhvatan problem i stoga ne postoji ni jednostavno niti jedinstveno rješenje. Kvalitetnija suradnja s roditeljima, zapošljavanje u školama stručnjaka pripremljenih kako za pomoć učenicima, roditeljima i nastavnicima, edukacija budućih učitelja i nastavnika kao i stručno osposobljavanje zaposlenih u školama, uspostava djelotvornog sustava pedagoških mjera, privremeno ili trajno izdvajanje učenika s velikim poteškoćama u učenju i ponašanju u posebne razredne odjele ili u posebne škole, sveobuhvatno prokazivanje štetnosti nasilja u društvu – rješenja su koja mogu značajno unaprijediti stanje sigurnosti u školama. Nasilničko ponašanje od strane odraslih osoba, roditelja, rođaka i slično treba prevenirati i sankcionirati Kaznenim zakonom”, rezolutan jeu istupu za Vijesti.hr predsjednik sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić.
”Iako je neosporna činjenica da stručnog kadra koji se bavi problemima u ponašanju djece stvarno nedostaje, ne mogu se složiti da je to jedini ili glavni uzrok sve učestalijih sukoba djece, mladih i odraslih koji završavaju s ozbiljnim posljedicama. Mogli bismo okriviti i dostupnost nasilja te glorificiranje akcijskih junaka i opravdanost njihovog ponašanja radi pravde, koji su nažalost dostupni djeci i mladima u bilo koje doba dana, video igrice najpopularnije su s tom tematikom”, upozorio je za Vijesti.hr predsjednik Saveza edukacijskih rehabilitatora (defektologa) Hrvatske Zlatko Bukvić.
Dodaje i da bismo ”također mogli reći i da roditelji nemaju dovoljno vremena i da se ne druže sa svojom djecom kao što je to bilo nekada i da se ponašanje/odgoj donosi od kuće gdje učimo imitacijom i prema modelu”.
Na tom su tragu i istraživanja te radovi Dejane Bouillet, socijalne pedagoginje i redovne profesorice na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koja naglašava ranu socio-pedagošku intervenciju s ciljem prevencije ponašanja koja štete pojedincima samima ili su usmjerena na okolinu.
Za nasilje su odgovorni i oni koji ga čine i oni koji ne čine dovoljno da ga spriječe
”Ako nasilja ima sve više u društvu, ako instrumenti kojima se suzbija nasilje nisu dovoljno efikasni, iluzija je da stanje u školama, po pitanju sigurnosti, može značajnije odudarati od stanja u društvu”, naglašava Stipić, koji također smatra da se precjenjuje odgojna komponenta u radu s učenicima u školama: ”Roditelji, šire obiteljsko okruženje, ulica, televizija i film, društvene mreže – u značajnijoj mjeri utječu na odgoj učenika učenike od samih škola. Unatoč široko rasprostranjenoj krivoj predodžbi da učenici većinu svog vremena provode u školi, vrlo se lako može pokazati da to nije tako. Učitelji, nastavnici i stručni suradnici, barem kada je o odgoju riječ, sve češće popravljaju za drugima i u tim su popravcima najčešće prepušteni isključivo sami sebi”.
”Odgovarajući na pitanje – tko je odgovoran, osobno mislim da je svatko odgovoran za svoje ponašanje. I oni koji nasilje čine i oni koji po pitanju sprečavanja i sankcioniranja ne čine ništa ili čine premalo”, zaključuje Bukvić.
Nasilje u školama se zataškava, a što radi resorno Ministarstvo?
Očito je da činimo premalo jer, kako upozorava Stipić, ”stanje sigurnosti u školama sigurno nije bolje nego prije desetak godina”. ”Zbog raširene pojave zataškavanja nasilja, ne postoje pouzdani pokazatelji o broju slučajeva nasilničkog ponašanja u školama. Pokazatelj stvarnog stanja nije čak ni broj izrečenih pedagoških mjera. Njih je manje nego prije 10 godina iz dva razloga. Prvo je smanjenje broja učenika. Danas u osnovnim i srednjim školama imamo 92.000 učenika manje nego prije 10 godina. Drugi je razlog u usložnjavanju samog postupka (upravni postupak) kažnjavanja učenika”, ističe Stipić.
Međutim, nitko ne može osporiti da situaciju zasigurno otežava i činjenica da u hrvatskim školama radi nedovoljan broj stručnih suradnika, a djelatnici škola su višestruko preopterećeni. Naime, mali je broj škola zaista ekipiran s cjelovitim stručnim timom, a postoje škole koje kao stručnog suradnika imaju samo pedagoga, od kojih neki pokrivaju više škola.
Vidljivo je to i iz aktualnih brojki koje su iz Ministarstva znanosti i obrazovanja naveli za Vijesti.hr. Doduše polovično jer osim traženja aktualnog broja psihologa, socijalnih radnika, defektologa i pedagoga te logopeda stanje smo. Između ostalog, željeli usporediti i sa situacijom od prije 10 godina, no sve podatke zasad nismo uspjeli dobiti.
U srednjim školama (159.698 učenika) na neodređeno radno vrijeme zaposleno je 355 pedagoga i 439 psihologa – od toga ih 245 sudjeluje i u izvedbi nastave iz područja psihologije. Ovom broju treba pribrojiti 83 stručna suradnika koji su zaposleni u srednjim školama kroz mjeru pripravništva.
U osnovnim je školama (316.565 učenika) zaposleno 2.705 osoba na mjestu stručnog suradnika (u vezi s mjerom Hrvatskog zavoda za zapošljavanja) od kojih neki rade u dvije škole ili u nepunom radnom vremenu te je na puno radno vrijeme zaposleno 2.371 stručnih suradnika.
Od toga je na radnom mjestu 806 pedagoga, 378 psihologa, 605 edukatora rehabilitatora i 916 knjižničara, navodi resorno Ministarstvo te podsjeća da je na snazi i dalje Vladina Uredba o zabrani zapošljavanja: ”No, svaka osnovna škola ima zaposlenog barem jednog stručnog suradnika i to pedagoga ili psihologa. Ministarstvo naravno u skladu s mogućnostima, sustavno poboljšava dostupnost stručnjaka svih profila. U suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje od ove godine provodi mjeru ‘Stjecanje prvog radnog iskustva/pripravništvo’ za zapošljavanje pripravnika stručnih suradnika. Zaključno sa 7. prosinca 2018. godine ukupno 140 škola potpisalo je ugovor za zapošljavanje stručnog suradnika pripravnika”.
Što je teorija zamislila, u praksi ne funkcionira
Da je u Hrvatskoj osmišljen način potpore i podrške uključivanju učenika s teškoćama u razvoju u redovni sustav, ali je pitanje kako to izgleda u praksi, upozorava Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije.
”Kao u većini specifičnih poslova i projekata, očekuje se da djelatnici inkluziju provode nekritično, bezpogovorno, volonterski i bez potpore stručnjaka. Ne postoji vlast koja se ozbiljno u koštac uhvatila sa izazovima inkluzije, osiguravanjem podrške djeci, roditeljima, učiteljima. Također, godinama se ukazuje na potrebu povećanja upisnih kvota za sva tri smjera Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Ništa ozbiljno nije napravljeno po tom pitanju. Velik broj učenika s teškoćama u razvoju je uključen u redovne razrede, a da te škole uopće nemaju zaposlenog edukacijskog rehabilitatora koji bi bio podrška. Ako je edukacijski rehabilitator i zaposlen, broj učenika s rješenjima o primjerenom programu školovanja nema gornju granicu. Donja granica za zapošljavanje rehabilitatora je 20 rješenja, a za gornju je samo nebo granica. Tako postoje škole koje imaju po 120 učenika s navedenim rješenima. Kako sve učenike obuhvatiti edukacijsko rehabilitacijskom podrškom, ne pitajte”, napisala je, između ostalog, na portalu Nastavnici.org Modrić.
”A ono što je u Hrvatskoj inačici inkluzije defektno jest količina birokracije i nefleksibilnost nametnuta od sustava te nepovjerenje u stručnjake i manjak podrške”, zaključuje.
Problem nasilnog ponašanja u školama ne može se svesti na termin ‘djeca s poremećajem u ponašanju’
Kad je o nasilju riječ, problem su u Ministarstvu nakanili riješiti Pravilnikom o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore i stručnog tretmana učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju i učenika s problemima u ponašanju te Akcijskim planom za prevenciju nasilja u školama.
Plan je u izradi – trebao bi obuhvatiti promjenu pravnog okvira, pripremu edukacije te sustav podrške za učitelje, učenike i roditelje, a Pravilnik je krajem prošle i početkom ove godine bio u javnoj raspravi te zaradio niz kritika, između ostalih i onu ZPD-a, koje je upozorilo da predstavlja ”ishitreni, površan i kontraproduktivan odgovor na ozbiljan i dugotrajni problem nasilja u školi”.
”Predloženi Pravilnik ne odstupa u značajnoj mjeri od aktualno prisutnih propisa i prakse u hrvatskim školama. On predviđa prvenstveno administrativno proširenje određenih postupaka i intervencija koje su i ranije bile obilježene mnogim teškoćama u realizaciji. Zato ne možemo, a da se ne pitamo zbog čega dodatno nadograđivati recept koji očito ne funkcionira?”, istaknuli su iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Oni kao najvažniju zamjerku pristupu Ministarstva i Pravilniku koji je iz njega proizašao vide ”činjenicu da on u fokus stavlja učenikovo ponašanje, dakle primarno se orijentira na promjenu učenika, bez promjene okolnosti i sredine u kojoj se manifestiraju teškoće i konflikti (poput reakcija nastavnika, školskih zahtjeva, načina ophođenja odraslih u školi…). Težište nije na odnosu učitelj – učenik (za koji učitelj ima veću moć i odgovornost), već se teret odgovornosti za promjenu stavlja isključivo na leđa djece”.
Također, zaključuju i da je ”uistinu žalosno, nestručno, etički upitno i društveno neodgovorno problem nasilnog ponašanja u školama svesti na termin ‘djeca s poremećajem u ponašanju’ i njime se baviti na ovaj način”.
Naime, stručnjaci, i to ne samo psiholozi znaju kako mogu utjecati na smanjenje nasilja u školama i u društvu općenito, no to traži dugoročan i sveobuhvatan pristup, a o njemu je za Vijesti.hr govorila jedna od najuglednijih hrvatskih psihologinja i članica ZPD-a Jasenka Pregrad.
Primjer je UNICEF-ov program ‘Stop nasilju’ koji je kontinuiranim i sveobuhvatnim pristupom u školama u kojima se provodio doveo do smanjenja nasilja za pola, a zlostavljanja za dvije trećine. Međutim, kako je podsjetila Pregrad, ”udruzi TESA Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku odbilo je financirati taj uspješan i posjećen program koji su financirali 10 godina, a bio je namijenjen besplatnoj podršci djeci i mladima koji trpe nasilje. Program ‘Stop nasilju među djecom” koji su domaći stručnjaci razvili na inicijativu UNICEF-a i provodili od 2003. do 2010. godine i koji su s uspjehom primijenile 153 škole imao je suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO), kao i njihovu pohvalu u završnoj evaluaciji, no nisu nađeni resursi za njegovo preuzimanje. On je proglašen primjerom dobre prakse 2014. – UN godine #ENDVIOLENCE, preveden na engleski jezik kako bi ga mogle koristiti i druge zemlje, međutim ne i zemlja u kojoj je nastao”.