Piše: Tanja Mravak
Prije dvadeset godina, na svom prvom radnom mjestu, zamjeni jednog starijeg učitelja, stala sam pred prvi razred. Male sedmogodišnje glave. Došlo je vrijeme za ispit iz matematike koji je jedna mala smiješna glava odbila pisati. Bila sam nježna, blaga i puna razumijevanja, ali on je prekrižio ruke, rekao da neće i pola sata me gledao. Sutradan je majka, nakon jedinice, usred sata ušla u razred i pred svim me učenicima, pa i pred svojim sedmogodišnjim sinom, žestoko izvrijeđala. On je imao, da ponovim, sedam godina.
Franjo Dragičević, profesor čakovečke Tehničke gimnazije, na samom kraju svog radnog vijeka izgubio je kontrolu, odgurnuo i neprimjereno fizičld pritisnuo dva učenikakoji, očito je, imaju probleme u ponašanju. Izazvalo je to gomilu komentara i po-krenulo kampanju “I ja sam Franjo” u kojoj njegovi kolege navode svjedočanstva da su bili žrtve prijetnji i nasrtaja učenika s problemima u ponašanju i njihovih roditelja. Osim što je ovaj slučW iznio pred javnost nešto o čemu se već dugo priča, a to je neefikasnost pedagoških mjera, dao se iščitati još jedan problem. Onaj izmedu stručnih službi škola i učitelja u razredu. Postoji niz metoda i tehnika kojima se djeluje na učenike s teškočama i njih bi svi oni koji rade s -djecom i adolescentima trebali poznavati.
Nedovoljno se o tome govori na peagoškim fakultetima, a svaka daljnja edukacija je, više-manje, stvar volje učitelja za profesionalnim usavršavanjem. Čak i kad pohađaju takve edukacije, one su općenite, odnose se na opće teorije modifikacije ponašanja koje se u velikim razredima, uz sav ostali posao, realno, jako teško provode. Da bi se problematično ponašanje modificiralo, umanjilo i nestalo, potreban je dugotrajan timski rad koji uključuje sve oso-be iz učenikova okruženja, a u tom timu ključan je saveznik roditelj. I zapravo, ne može se reći ni da stručne službe ne rade svoj posao, bave se oniučenicima problematičnog ponašanja, ali ne postoji nijedna služba koja se bavi nastavnicima (ni roditeljima, ali to je druga tema). Računaju, valjda, da su to odrasli, obrazovani ljudi, emocionalno zreli, mentalno zdravi, spremni za suočavanje s cijelim spektrom učeničkih karaktera. Učitelji imaju stručna, metodička, pa i temeljna psihološka znanja potrebna za obrazovanje. Ali znanja o sebi u tom procesu nitko im ne osigurava.
Čitajući američki priručnik o znanstveno utemeljenim metodama rada s djecom s autizmom, nemalo sam se izne-nadila kad sam vidjela da su trećinu knjige posvetili osobama koje s njima rade. Nije to, doduše, bilo prvi put, tako sam i proučavući metode rada s učenicima s problemima u ponašanju naišla na mnoge članke koji iznose rezultate istraži-vanja emocionalnlh stanja stručnjaka u tom poslu. Negdje se, u bijelom svijetu, netko dosjetio da postoji nezaobilazan faktor obrazovanja, kamen temeljac koji kamen nije, a to je učitelj.
Tako sam naučila da su rečenice koje izgovaram na kavi s prijateljicom, koja nema nikakve veze s mojim poslom, simptomi profesionalnog izgaranja. Ili, primjerice, može vam se manifestirati manjkom spolne želje. Ili pojavom neke fizičke bolesti. Osječajem bespomoćnosti, pojavom nesanice, izljevima bijesa. Pa vam onda, u tim knjigama iz bijelog svijeta, savjetuju i kako da to prepoznate, spriječite, kako da se osnažite, jer jedino snažni i zdravi možete sudje-lovati u rješavanju tuđih problema. Pa onda oni imaju timove podrške, superviziju, psihološku pomoć, novac za kvalitetati odmor, protokol postupanja i mnoge druge bajkovite stvari kojima se uvažava učitelj – čovjek. Ne kažu oni: “Nije mene briga kako se ti osjećaš, u razredu trebaš biti profesionalan”. Ne kažu čak ni da skrivate osjećaje. Posve je normalno učeniku reći: “Jako si me uvrijedio”. Onom malom, od sedam godina, koji odbija pisati ispit. I njegovoj majci. Posve je normalno, negdje, da se uvaži učiteljska emocija, ljudskost i biće, da se održava zdravim, ne bi li se onda zdrav mogao posvetiti tudim problemima.