24.08.2023.
Sve izneseno upućuje nas na zaključak da se radi o važnom i kompleksnom zakonu. Važnom jer se njime, unatoč izuzecima, definira buduća cijena rada za više od 200 tisuća radnika u javnom i državnom sektoru. Kompleksnom zato što će, zahvaljujući njemu, ravnatelji dobiti ovlasti o kojima nisu mogli ni sanjati, jer će se utjecaj sindikata smanjiti, jer će se povećati razlika u plaći radnicima koji rade istovjetan posao… Kako se, bez obzira na sve, uglavnom negativne posljedice primjene novog zakona, nalazimo pred njegovim donošenjem, najvažnije je pitanje njegova preoblikovanja do drugog čitanja i prihvaćanja. Iako bi najbolje bilo da se ili odustane od donošenja novog zakona ili krene ispočetka s njegovim pisanjem, zašto je sada prekasno i za jedno i za drugo?
U odgovoru na postavljeno pitanje moguća su tri odgovora. Radi se o međunarodnoj obvezi Republike Hrvatske čije je prihvaćanje uvjet za povlačenja europskog novca. Reforma plaća u javnim i državnim službama predviđena je Nacionalnim planom oporavka i otpornosti 2021.-2026. Važno je i da je skoro donošenje novog zakona najavljeno od strane samog premijera i više ministara. Štoviše, čak se i ne prikriva da će više plaće, kao posljedica primjene novog zakona i pratećih uredbi, radnici dobiti uoči proljetnih izbora. Otpor donošenju zakona otežava i nezainteresiranosti onih na koje će se zakon odnositi jer najveći dio njih Zakon sagledava samo kroz eventualnu povišicu, dok je sporadičan njihov interes za negativne posljedice primjene novog zakona.
Kad već stvari nije moguće vratiti na početak, onda je potrebno učiniti sve kako bi se između prvog i drugog čitanja zakon promijenio u dijelovima koji bi mogli donijeti najviše štete. Kao prvo, bez uvida u sadržaj pratećih propisa, sindikalna podrška od strane sindikata nije moguća. Oko ovoga ne bi smjelo biti pogađanja. Vlasti je iz više razloga važno da jedan ovakav propis ne bude oktroiran, tj. radnicima nametnut bez pristanka njihovih predstavnika. Kao drugo, značajno treba biti ubrzan vremenski rok za povećanje plaće sukladno ocjenjivanju, a limiti o broju radnika povećani na način da dvostruko više radnika bude na kraju godine ocijenjeno ocjenom “izvrstan“ i „naročito uspješan“. Kao treće, treba usporiti i razraditi postupak sankcioniranja radnika ocijenjenih najslabijom ocjenom. Kao četvrto, u postupak ocjenjivanja, uz poslodavca, treba uključiti predstavnike radnika i „korisnika usluga“ (npr. u školi – roditelji). Ukoliko bi se ostalo pri rješenju da je poslodavac jedini ocjenjivač, onda mora doći do proširivanja sastava Povjerenstva koje odlučuje o prigovorima. Kao peto, treba povećati iznos jednokratne godišnje nagrade, tj. bonusa, s predloženih 0,2% na barem 0,3% ukupno izvršenih rashoda za plaće. Kao šesto, prevelik je predloženi raspon između najnižeg i najvišeg koeficijenta. Umjesto 1 : 9 raspon ne bi trebao biti veći od 1 : 6 (Mađarska) ili 1 : 7 (Njemačka). Kao sedmo, poslodavci bi trebali biti izuzeti od ocjenjivanja. Njihov je rad nagrađen višim koeficijentima na plaću, a neizborom ili izostankom suglasnosti za novo mandatno razdoblje sankcioniraju se nedostaci u obnašanju dužnosti.
Na sindikatima je da do drugog čitanja u Saboru, posredstvom svojih članova u povjerenstvu koje radi na donošenju zakona i putem svojih predstavnika u Gospodarsko-socijalnom vijeću, učine sve kako bi se spomenuti prijedlozi prihvatili i samim time sadržaj zakona suštinski popravio. Otegotna i olakotna okolnost u ovome će im biti predstojeći kolektivni pregovori. Otegotna zato što će pitanje ugovaranja povišice osnovice i iznosa božićnice u drugi plan staviti donošenja propisa čija će primjena tek uslijediti. Vođenje pregovora će biti i olakotna okolnost jer se za vrijeme njihova odvijanja sindikatima pruža mogućnost makar i neslužbenog proširivanja njihova sadržaja. Osim toga, zahvaljujući pregovorima, sindikatima se olakšava komunikacija s članstvom i javnošću ne samo o pitanjima koja su predmet pregovora, nego i o drugim važnim pitanjima.