Piše: Željko Stipić
Petak, 23. studeni
Iz Čakovca se vratio baš kad se doma na telki vrtjela odjavna špica Petog dana. Petak je završio prvim od četiri pripremna sastanka s povjerenicima. Raspored je dogovorila Gordana. Vrijedi mi zlata. Istovremeno provela i izjašnjavanje članova Glavnog vijeća. Ponudu o povišici osnovice od 3-posto glatko odbijena. Troje je ipak izabralo vrapca u ruci umjesto goluba na grani. Ako idemo u štrajk, a po svemu sudeći idemo, nema mi druge nego do utorka obići Čakovec, Split, i Osijek. Sastanak u Zagrebu održat ćemo između Čakovca i Splita. Od Rijeke ovaj puta ništa. Fali nam jedan dan. Što je tu je. Cijeli dan smo pripremali materijale za teren. Utrka s vremenom je počela. Upute i materijale na teren moramo poslati što prije. Ali kako kad ono najvažnije ne znamo? Radimo ražanj, a zec je u šumi. Goran je predložio plakat sa F-16, Ryanair i punu učionicu. Svidjelo mi se na prvu. Koliko je god važno da materijali stignu na vrijeme, još je važnije da se na sastancima objasni situacija i ohrabri povjerenika. U štrajku povjerenici postaju vojska jer svaki je štrajk na terenu neka vrsta rata. Nema tih uputa koje mogu zamijeniti živu riječ. Sve je vrlo jednostavno. Ja moram uvjeriti povjerenike kako bi oni uvjerili članove da u štrajku koji nam slijedi moramo biti zajedno s kolegama iz drugih sindikata. Oko podneva uslijedilo je iznenađenje. Dostavom iz našeg ministarstva stigao nam je prijedlog promjene Uredbe o koeficijentima. Veći koeficijenti tajnicima i računovođama, učiteljima i stručnim suradnicima u posebnim ustanovama te strukovnim učiteljima. Iako smo se oko povećanja koeficijenata svima ovima već duže vrijeme svakojako drvili, a povećanje koeficijenata radnicima u posebnim ustanovama unatrag nekoliko mjeseci nam je bio možda i najvažniji posao, ova je vijest stigla baš u nezgodan trenutak. Svako podizanje plaće, bilo kome i ma koliko, par dana uoči štrajka ne ide u prilog dizanju napetosti i štrajkačkog elana. Informaciju ipak neću prešutjeti te ću je, makar i uvijeno, podijeliti već na večerašnjem sastanku. Prema Čakovcu sam, za divno čudo, krenuo na vrijeme. Ali, ko za vraga, usporio nas Black Friday. Zašto samo jedan sat? Što ćemo mi, ako drugi od štrajka odustanu? Na prvo pitanje imam odgovor, ali na drugo baš i ne. Kako nas se nije pozivalo na sastanke, u donošenju odluke o jednosatnom štrajku nismo sudjelovali. Pet do Dvanaest, kao početak, nismo odabrali. To što nas se ignoriralo nije dostatno za soliranje po ovim pitanjima. Najteže je slušati kritiku na svoj račun zbog nečega s čim nemaš baš nikakve veze. Na drugo pitanje odgovor ne znam. Reći ću da ja ipak očekujem kako će štrajka biti i da će u njemu svi sudjelovati. Iako sam već danas popodne manje nego jučer vjerovao u štrajkaško zajedništvo, odlučio sam, ako ikako mognem, eskivirati precizan odgovor na drugo pitanje. Kog bi se vraga mirenje nastavljalo u ponedjeljak, ako na stolu nije nekakva nova ponuda? Iako pravih informacija još nemam, sve više toga upućuje na ovaj zaključak. Nastavak mirenja sindikatima stvara probleme. Ako u ponedjeljak ne predamo najavu ravnateljima, riskiramo da nam se štrajk proglasi protuzakonitim. U Čakovec smo ipak stigli na vrijeme. Sigurno bismo debelo zakasnili da nisam izbjegao kilometarsku kolonu prema istoku na Slavonskoj i prvi put se provozao novotvorenom Radničkom. U dvorani su nas dočekala uglavnom smrknuta lica. Srećom, odaziv je solidan. Stariji su povjerenici bili zabrinuti jer su se sigurno sjećali nekih prijašnjih neuspješnih štrajkova. Među mlađima dosta je bilo i onih koji nikad nisu organizirali štrajk. Po pitanjima se vidjelo kojoj skupini netko pripada. I jednima i drugima zajednička je bila zabrinutost. Prvo su na red došla lakša, a tek potom i ona teža pitanja. Više onako „između redaka“ spomenuo sam i Pavićevu nekorektnost prema našem sindikatu. Nekorektnost koja zaslužuje odgovor. Do četvrtka mi smo kao i drugi sindikati imali samo povećanje osnovice kao razlog za štrajk. Od četvrtka mi smo dobili još jedan razlog – omalovažavanje našeg sindikata u postupku mirenja. Iako je iskusna sindikalistica Jasenka opovrgla moj stav da će štrajka biti i da će biti zajednički („Šefe, budete vidjeli da se oni budu dogovorili!“), ja sam ipak ostao pri svome. Čak i da sam u međuvremenu potpuno promijenio mišljenje, a nisam, smatrao sam da bi uključivanje novog momenta dodatno pokolebalo ionako zabrinute povjerenike. Dok smo se vraćali prema Zagrebu, doznao sam kako se i na koji način jučer mijenjala ponuda Vlade. Iako je sve više toga upućivalo na mogućnost dogovora i otkazivanje štrajka u ponedjeljak, ja sam i dalje ostao pri odluci da i sutra, na najvažnijem, a vjerojatno i najtežem sastanku u Zagrebu, ne mijenjam stav da je zajednički štrajk ipak najizglednije rješenje. Ako nam se sutra posreći, a to znači da nam novinare netko drugi ne pokupi ispred nosa, te ako povjerenici umjesto sastanka ne odaberu izležavanje u krevetu ili subotnju kavicu, još uvijek imamo izgleda izvući se iz medijske nevidljivosti, ali i ozbiljno pripremiti za srijedu.