Svakog šestog nastavnika guše dugovi: ‘Đaci su mi rekli dati sobu’
Piše: Marina Cvrtila/Slobodna Dalmacija
Umjesto da budu ponos društva, cijenjeni i vrednovani jer su im povjereni odgoj i obrazovanje mladih naraštaja, prosvjetari u Hrvatskoj odavno žive ispod granice socijalnog digniteta. Mnogi od njih, a sindikalne procjene govore možda i svaki šesti zaposleni u osnovnim i srednjim školama, dijele sudbinu više od 300 tisuća blokiranih građana – na račun im svaki mjesec sjedaju ovrhe koje, kako to nalaže Ovršni zakon, “pojedu” trećinu plaće.
Za skromne prosvjetarske džepove, u koje se mjesečno u prosjeku slije iznos niži i od državnog prosjeka, to je puno.
Dodatni udarac državne i prosvjetne vlasti zadale su kašnjenjem i zavrzlamama s isplatom regresa – krajem srpnja gotovo deset tisuća blokiranih prosvjetara, prema sindikalnim procjenama, ostalo je bez 1250 kuna za to materijalno pravo jer je taj novac, umjesto isplaćen na ruke, kako je to s “kasnim paljenjem” predlagala Vlada, završio na tekućim računima i time u džepovima vjerovnika.
Bitka sa sustavom
Učitelje i nastavnike u najvećem broju u ovrhe nije otjerala rastrošnost, kažu naše sugovornice, nego nevolje poput omče zvane “švicarac”, gubitak posla supružnika, nemogućnost otplate kredita i režija, zakašnjeli režijski troškovi o kojima bi doznali tek kada bi im računi dospjeli u blokadu, ili u slučaju učiteljice razredne nastave iz zagrebačke OŠ “Bukovac” Marije Veronkice Cvjetković, troškovi povezani s deložacijom iz obiteljske kuće iz koje su morali izići u srpnju prošle godine.
– Ovršena sam zbog sudskih troškova druge strane, točnije, plaćam za troškove odvjetnika suprotne strane. Jedino dobro u tome što su mi uzeli regres je da će možda taj iznos biti dovoljan da mi deblokiraju račun. Ali, vrlo brzo ću opet dospjeti u blokadu po drugoj osnovi, jer očekujem odluku suda o tome koliki će mi biti trošak sljedeće parnice od koje sam u međuvremenu odustala.
– Već mi je rečeno da me samo to što sam došla na sud reći da odustajem košta 33 tisuće kuna. Eto gdje mi živimo – ne bez ironije govori Marija Cvjetković, učiteljica s 14 godina staža i majka petero djece iz jedne od najpoznatijih hrvatskih deložiranih obitelji, čija bitka s bankarskim i pravosudnim sustavom traje od 1999. godine.
Njezin suprug je još 1998. podigao kredit u Croatia banci od 50 tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Godinu dana kasnije počela je njihova agonija koju je nemoguće prepričati u nekoliko redaka: među ostalim, iako vraćan, kredit se gotovo udvostručio, suprug je bankrotirao, a umjesto nagodbe banka je počela provoditi ovrhu nad cijelom kućom.
Iako je Marija uspjela sudski dokazati da je polovica kuće njezina i da ne podliježe ovrsi, banka je kuću prodala na dražbi, a 2013. zabilježen je prvi pokušaj njihove deložacije. Bilo ih je ukupno šest, da bi tada deveteročlana obitelj Cvjetković u srpnju prošle godine, nakon dramatičnih događaja u kojima su njihovo vlasništvo branili i aktivisti Živog zida, dobrovoljno izišla iz svoje kuće na zagrebačkom Bukovcu.
Osmijeh za djecu
– Moji učenici od početka znaju što nam se događalo, vrlo su emotivno reagirali. Imate prekrasne situacije, recimo, jedan učenik mi je rekao “znate, meni su roditelji uredili sobu, ali ja ću vam dati da vi ondje stanujete jer nemate kuću”.
– Što god da vam se događa ipak morate ostati profesionalni, s osmijehom na licu odraditi svoju nastavu, sve one priredbe, izlete, maskenbale. Ne želim da moja djeca budu oštećena, oni trebaju živjeti svoj život, a ne život svoje učiteljice – kaže Marija Veronkica Cvjetković, poželjevši svojim kolegama prosvjetarima sretan i ugodan odmor te da napune baterije “jer će im trebati”.
– Ljudi misle kako biti učitelj znači imati sigurnu plaću, a ne vide kako taj učitelj ili učiteljica uzdržava još tri, četiri člana obitelji. Zamislite kako je to kad dođe ovrha, koja može potrajati godinu dana, a može i doživotno ako ste vezani “švicarcem”. Ja, na sreću, nisam, ali imam ovrhu zbog neplaćenog računa teleoperateru.
– Doselila sam se iz Pule u Umag, ovdje sam podstanar. Nadala sam se da će mi s tih 1250 kuna regresa barem ovaj mjesec biti lakše, jer neću dobiti za prijevoz, ali ništa od toga. Dobit ću 3300 kuna plaće, a od toga gazdarici moram dati 200 eura za podstanarstvo – ispričala nam je Vesna Tubak, nastavnica tehničke kulture i informatike u OŠ “Mate Balote” u Bujama, koja osim toga predaje i u osnovnoj školi u Rovinju, a u obje putuje iz Umaga.
Iza nje je 28 godina rada u različitim školama u Istri, samo u zadnje dvije godine šest puta mijenjala je podstanarski smještaj, a ljuti je jer ni lokalne vlasti ni Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne čine ništa da prosvjetarima osiguraju barem stanove za najam.
Peru posuđe
Što je još bolnije jest činjenica da brojni nastavnici, a osobito blokirani poput nje, svoju egzistenciju moraju nerijetko “krpati” sezonskim poslovima poput prodaje slika, čak i pranja suđa.
Ipak, obje ove učiteljice vlastito je iskustvo nagnalo da se zauzmu za sve svoje kolege koji bi se jednog dana mogli naći u istoj, “blokiranoj” situaciji: za početak, apeliraju da se hitno izmjeni Ovršni zakon, a materijalna prava poput regresa i božićnica uvrste na listu primanja koja će se uplaćivati na zaštićeni račun.
Bandić ih zaboravio
– Suprug je i dalje bez posla, sin je morao prekinuti studij i zaposliti se, kći je promijenila studij, a ja sam u cijeloj toj strci uspjela zadržati posao. Gdje smo sad? Da nema dobrih susjeda – nigdje. U veljači smo se uselili kod sada već drugog susjeda, a gradonačelnik Milan Bandić, iako je obećavao brda i doline, nije učinio ništa da nam osigura smještaj – prepričava Marija Veronkica Cvjetković, koja se trenutačno odmara na Krku.
“Jedna sam od rijetkih sretnica kojoj je mama otočanka, pa imam gdje otići”, kaže ona. Rad u prosvjeti, iako potplaćen i narušena ugleda, ne bi mijenjala.