Na barem dvije ocjene iz posljednje Izjave Komisije Iustitia et pax ( „Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu“) vrijedi se osvrnuti. Na treću ocjenu, onu koja se svodi na kritiku sindikalnog djelovanja, neću se osvrtati jer je gotovo u cijelosti osnovana.
Prva se ocjena odnosi na sindikate i prema njoj „ovom vremenu i hrvatskom društvu trebaju snažne sindikalne organizacije“. Ako Crkva nije sebi namijenila samo ulogu vrhunaravnog arbitra iz čijih je visina, pjesnik bi rekao, jednako mal piramida rt ko rov, što neznan izbaci ga krt , onda bismo ovu ocjenu mogli shvatiti kao npr. najavu osnivanja sindikalnih podružnica u vjerskim školama ili kao omogućavanje učlanjenja vjeroučiteljica i vjeroučitelja u sindikate po školama. Također, iz ove bi se ocjene moglo zaključiti da se npr. vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima koji obnašaju sindikalne dužnosti više neće praviti problemi od strane kako katehetskih ureda tako i lokalnih župnika.
Ako ocjene iz Izjave najavljuju neke nove vjetrove u Crkvi po pitanju sindikalnog organiziranja, onda ih vrijedi bezrezervno podržati. Inače, zahvaljujući starim vjetrovima koji su, to vrijedi istaknuti, dosad različito po ovom pitanju puhali u različitim biskupijama, bilo je moguće da se, na izravan upit vjeroučitelja iz jedne slavonske škole, kojeg je gotovo 100 zaposlenika prethodno izabralo za sindikalnog povjerenika, dotičnom odgovori kako „ još nije došlo vrijeme da se vjeroučitelji sindikalno organiziraju“. Koliko je situacija na terenu različita ukazuje i primjer da je susjedni biskup otvoreno podržao jednu od sindikalnih referendumskih inicijativa te su se ispred crkava u jednoj biskupiji potpisi skupljali, a u drugoj nisu. Kako školski sindikati značajno participiraju u ukupnom sindikalnom članstvu, evo Crkvi prilike da se s riječi prijeđe na djela i tako pripomogne jačanju sindikata.
Druga ocjena iz Izjave je još zanimljivija. Malo sam kada guštao iščitavajući izjave Komisije kao kad sam u najnovijoj Izjavi pročitao o prijekoj potrebi za „smanjivanjem radne nesigurnosti“. Obrazloženje posljedica nesigurnosti na radnom mjestu: „nesigurnost je predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije“ – predstavlja pun pogodak.
Nesigurnosti radnika u ovoj zemlji najviše pridonosi širom rasprostranjena praksa zapošljavanja na određeno vrijeme. Na žalost, ovakvog zapošljavanja i u školama ima sve više i više. Napose, potpuno neopravdanog. Najbrojniju skupinu zaposlenih na određeno vrijeme u školama predstavljaju i vjeroučiteljice i vjeroučitelji. Njihov je oblik zapošljavanja na mandatno razdoblje svojevrstan vid zapošljavanja na određeno vrijeme koji sa sobom, prema dojavama s terena, sve češće donosi ovisnost o davatelju mandata, podanički odnos prema ravnatelju, katehetskom uredu i župniku, te brojne frustracije uvjetovane nesigurnim radno-pravnim statusom.
Vjeroučiteljice i vjeroučitelj, napose oni kojima je ipak dopušteno sindikalno se organizirati, sve se češće za pomoć obraćaju sindikatima jer se osjećaju, kako to vole isticati, radnicima drugog reda, getoiziranim i diskriminiranim… Ako iza spomenutih izjava stoje iskrene namjere u pogledu mijenjanja postojećeg stanja, a napose ako će ocjene pratiti i prijeko potrebne promjene u ponašanju Crkve, onda će od uspostave nove prakse korist biti višestruka. Po školstvo, po društvo i po Crkvu.
Željko Stipić, predsjednik Sindikata Preporod