10.11.2022.

Ovo je bila prilika da se jasno kaže da nije prihvatljivo nikakvo usklađivanje plaća koje je ispod razine inflacije

Piše: Dragan Bagić, Večernji list

Jedna od glavnih tema proteklih tjedana bili su pregovori između Vlade i sindikata zaposlenih u javnim službama i državnoj upravi o plaćama za nešto manje od 250.000 zaposlenih kojima je Vlada izravni ili posredni poslodavac, a čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna. Pregovori o plaćama zaposlenih u javnim službama i državnoj upravi su i inače tema za koju javnost pokazuje veliki interes, barem u zadnjih 20-ak godina od kada se ti pregovori odvijaju redovito i prema postojećem modelu. Jedan od razloga leži u činjenici da su jedino sindikati javnih službi sposobni organizirati masovne štrajkove koji mogu paralizirati normalno funkcioniranje zemlje.

Drugi je razlog u tome što je to rijetka prilika kada se u javnosti raspravlja o politici plaća u Hrvatskoj, odnosno o kretanjima vrijednosti i cijene rada u odnosu na druge relevantne parametre, kao što su kretanje troškova života, rast BDP-a, konkurentnost i produktivnost gospodarstva itd. Ne može se reći kako je u prethodnim godinama kvaliteta te javne rasprave bila na visokoj razini i da je pridonosila boljem razumijevanju i uređivanju odnosa u ekonomiji i društvu. Često su "neoliberalni kerberi" koristili tu priliku za napade na zaposlene u javnom sektoru te obezvređivanje njihova rada i društvenog doprinosa. Prema tim glasovima, svi radnici u javnom sektoru trebali su biti kažnjeni za sve loše što se u njemu događa, pa i za loš rad manjine, po principu kolektivne odgovornosti, i to smanjivanjem vrijednosti njihova rada kako u odnosu na zaposlene u privatnom sektoru tako i u odnosu na postojeći životni standard izražen kupovnom moći.

Takva rasprava nikada nije omogućila postavljanje pravih pitanja o kriterijima prema kojima se trebaju usidađivati plaće u javnom sektoru, ali i na tržištu rada u cjelini. U vremenu niske inflacije vrlo rijetko se spominjala potreba usklađivanja plaća s kretanjem troškova života. Rasprava o odnosu plaća u javnom i privatnom sektoru često je vođena na pogrešnim premisama i argumentima, uspoređujući kruške i jabuke. Sindikati javnih službi su u pojedinim razdobljima uspjeli nametnuti određene kriterije tih pariteta, ali se to nije ulovilo kao stalna praksa i općeprihvaćen referentni okvir za vođenje politike plaća. Treća dimenzija koja se izbjegava u definiranju politike plaća jest raspodjela novostvore-ne dodane vrijednosti. S obzirom na to da je rad ključni faktor za stvaranje dodane vrijednosti, sasvim legitiman kriterij u pregovorima o kretanju plaća jest njezina raspodjela između radnika i kapitala. U slučaju javnog sektora, kao mjera novostvorene dodane vrijednosti može se uzeti rast BDP-a, pa bi bilo razumno očekivati da u dijelu tog rasta participiraju i zaposleni u javnom sektoru, odnosno da osjete dio koristi od ukupnog rasta bogatstva u zemlji. Ako se uzmu navedeni kriteriji, koji bi trebali činiti osnovu svake politike plaća te osnovu za svako kolektivno pregovaranje, ponuda koju je Vlada dala sindikatima teško se može ocijeniti "iskorakom", kako ju je nazvao premijer Plenković, ali i "prihvatIjivom u danim okolnostima", kako su je ocijenili čelnici nekih od 13 sindikata uključenih u pregovore. Da to nije dobra ponuda pokazuje i to što su mnogi članovi na referendumima glasali protiv njezina prihvaćanja iako su im čelnici sindikata sugerirali da se radi o prihvatljivoj ponudi. Vlada je svojim zaposlenicima ponudila paket koji sasvim sigurno znači pad kupovne moći i relativne jene njihova rada, s obzirom na to da su stope inflacije za 2022. godinu i očekivane za 2023. znatno više od ponuđenog rasta plaća. Ponuđeni rast plaća ponovo će dovesti do zaostajanja plaća u javnom sektoru u odnosu na kretanje plaća u privatnom sektoru, a da ne govorimo da zaposleni u javnom sektoru neće nimalo participirati u novostvorenom bogatstvu zemlje kroz visoke sto-pe i određeni rast u tekućoj godini. Čelnici većine sindikata javnih službi nisu se svojim članovima potrudili objasniti da Vladina po-nuda nije adekvatna, te su time propustili povijesnu priliku uvesti jasne kriterije u politiku plaća zaposlenih u javnom sektoru.

Ovo je bila prilika da se jasno kaže da nije prihvatljivo nikakvo usklađivanje plaća koje je ispod razine inflacije. Ovo je bila prilika da se zaštiti dostojanstvo zapoposlenih u javnom sektoru uspostavom pariteta s kretanjem plaća u privatnom sektoru (radnika odgovarajuće kvalifikacije). Da ne govorimo da je ovo bila prilika i da se postavi pitanje o pravu zaposlenih u javnom sektoru (kao i radnika u privatnom sektoru!) na sudjelovanje u raspodjeli novostvorenog društvenog bogatstva. Očito većina čelnika sindikata državnih i javnih službi nije razumjela trenutak u kojem su vođeni ovi pregovori i priliku u kojoj su se našli. Kombinacija visoke infiacije, visokih stopa rasta te manjka radne snage stvorili su tu povijesnu priliku. Prilika je to za izlazak iz razdoblja dugog četrdeset godina u kojem je većina radnika na ovim prostorima tijekom većeg dijela radnog vijeka bila prisiljena na stagnaciju ili pad životnog standarda i vrijednosti svog rada, a što je vjerojatno jedan od najsnažnijih čimbenika općeg pesimizma u društvu. Neki od sindikalnih čelnika javnih službi najavljuju borbu za dostojanstvo svojih članova drugim sredstvima u granskim kolektivnim ugovorima, u kojima se ne mogu u znatnijoj mjeri regulirati plaće. Ili ne razumiju ili su zaboravili da se društveni status neke profesije ne može podići nikakvim simboličkim gestama i sitnim beneficijama ako se dopusti relativni pad vrijednosti plaća zaposlenih u toj profesiji.