4.5. OBRAZOVNA POLITIKA
U sadašnjem obrazovnom sustavu, u javnim školama Republike Hrvatske, izražena je zatvorenost prema pedagoškom pluralizmu, odnosno prema takozvanim „alternativnim“ (manje zastupljenim) pedagoškim i didaktičkim pristupima odgoju i obrazovanju. Vladaju zastarjele paradigme, jednoumlje i nefleksibilnost sustava koji ograničava nastavnike i ne dopušta im provođenje maksimalno kvalitetne nastave. Na učiteljskim fakultetima i ostalim visokim pedagoškim školama buduće nastavnike se poučava o različitim pristupima nastavi, filozofijama odgoja i obrazovanja, o „alternativnim“ školama te o prednostima i nedostatcima svakoga od tih pristupa, škola i filozofija. Drugim riječima, buduće se nastavnike poučava o pedagoškom pluralizmu i potiče se njegova praktična primjena. No, mogućnosti za primjenu pojedinih elemenata svega nabrojenoga u praksi vrlo su ograničene zato što je obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj vrlo determiniran i isključiv. ŽIVI ZID nudi promjenu takvog načina funkcioniranja osnovnog i srednjeg školstva u korist učinkovitijeg obrazovnog modela u kojemu je krajnji cilj obrazovnog procesa odgojiti i obrazovati čovjeka koji je sposoban kritički promišljati svijet oko sebe i konstruktivno djelovati u njemu.
Ključne smjernice koje ovaj program sadrži i kojima nastoji ostvariti zadani cilj na području osnovnog i srednjeg obrazovanja su sljedeće:
poticanje razvoja kritičkoga mišljenja poticanje razvoja kreativnoga mišljenja stvaranje radnih navika razvoj motoričkih znanja, vještina i sposobnosti stvaranje sustava vrijednosti koji se temelji na čovječnosti, altruizmu, pacifizmu te ljubavi i poštovanju prema prirodi i svemu što se u njoj nalazi.
U dugom razdoblju školovanja u RH,koji ukupno traje 11 ili 12 godina (ovisno o vrsti i trajanju srednje škole), javljaju se mnogi problemi, što otvara mnogo prostora za poboljšanje. Neke od stavki koje smo prepoznali kao važne i izdvojili ovdje s ciljem da ih poboljšamo u najkraćem mogućem roku su sljedeće:
nastavni predmeti i sadržaj koji se uči nastavni sustavi i metode poučavanja organizacijska struktura nastave dopušten broj učenika po razrednom odjelu.
OSNOVNO OBRAZOVANJE
Po trenutno važećem Nastavnom planu i programu, obvezni nastavni predmeti u razrednoj nastavi su: Hrvatski jezik, Matematika, Priroda i društvo, Tjelesna i zdravstvena kultura, Glazbena kultura, Likovna kultura i Strani jezik. Ostali oblici neposrednog odgojno-obrazovnog rada u razrednoj nastavi su Sat razrednika, Izvannastavne djelatnosti te Dopunska i Dodatna nastava. Izborni predmeti su Vjeronauk u sva četiri razreda i još jedan strani jezik u četvrtom razredu. Svi nastavni predmeti, osobito oni obrazovnog karaktera, trebaju u što većoj mjeri biti usmjereni na usvajanje praktično iskoristivih znanja i vještina umjesto činjeničnih znanja koja se nauče, reproduciraju za ocjenu, a potom u većini slučajeva zaborave. Kod predmeta odgojnog karaktera taj problem je mnogo manje izražen, ali ni ti predmeti ne ostvaruju svoju svrhu na način na koji bi trebali. Upravo ova skupina predmeta trebala bi odgajati učenike da budu sposobni kritički misliti i propitkivati svoje i tuđe stavove te da budu sposobni kreativno misliti, a povezano s tim da imaju želju i potrebu stvarati nešto novo i poboljšati ono što već postoji, no to do sada nije bilo ostvareno jer se nije davalo na važnosti ovim ciljevima odgojnih predmeta.
Sati razrednika trebali bi u većoj mjeri služiti za ostvarivanje odgojnih ciljeva nastave, a posebno bismo ovdje izdvojili posljednju smjernicu ovoga programa kao odgojni cilj koji može biti ostvaren kroz Sat razrednika – stvaranje sustava vrijednosti koji se temelji na: čovječnosti, altruizmu, pacifizmu, očuvanju zdravlja i života te razvoju ljubavi i poštovanja prema prirodi i svemu što se u njoj nalazi. Nijedan drugi nastavni predmet ne predviđa izravno ostvarivanje odgojnih ciljeva nastave jer su oni podređeni obrazovnim ciljevima, a njihovo je ostvarivanje predviđeno putem obrazovnih sadržaja kao nešto što bi spontano trebalo biti ostvareno. No, to se ipak ne događa. Naprotiv, naše se društvo već generacijama ne razvija u željenom smjeru, ne samo u gospodarskom smislu, nego ni u moralnom, intelektualnom, natalitetnom i zdravstvenom smislu.
Školske godine 2012./2013. krenulo se s provedbom kurikula Zdravstvenog odgoja koji je trebao zaživjeti kao zaseban predmet, no to se još nije dogodilo pa su teme, odnosno moduli koje on obrađuje, nespretno integrirani u različite postojeće predmete i oblike odgojno-obrazovnog rada, a nedosljedno se i provode. Dakako, to ne može biti dovoljno za ozbiljan, odgovoran i sustavan pristup temi kao što je zdravlje. O zdravlju se nije dovoljno brinuti tek kod liječnika ili u bolnici jer tada je zdravlje očito već narušeno; o zdravlju se treba brinuti mnogo prije – kod kuće i u školi.
Zdravlje je, prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Već iz ove definicije, a još više iz prakse, postaje jasno da predmet Tjelesne i zdravstvene kulture ne može jedini skrbiti za pitanja zdravlja, kako u nazivu tako i u programu. Tjelesna i zdravstvena kultura bavi se prvenstveno tjelesnim aktivnostima te usvajanjem motoričkih vještina i temeljnih znanja o atletici i sportovima, što nije dovoljno i ne obuhvaća sve iz naziva ovog nastavnog predmeta. Psihičkom komponentom zdravlja, u odgojno-obrazovnom smislu, trebao bi se baviti psiholog. Krajnje je vrijeme da se i psiholozi aktivno uključe u odgojno-obrazovni sustav, ne samo kao stručni suradnici nego i kao predavači jer umnogome mogu doprinijeti zdravstvenom odgoju (kroz teoriju, radionice, seminarske radove, edukativne filmove) i to ne samo učenicima, već i nastavnicima koji se sve teže nose sa zahtjevima odgojno-obrazovnog procesa (opsegom programa, veličinom skupine, problemima učenika i drugim faktorima). Štoviše, od vremena do vremena svjedočimo maloljetničkim deliktima kada se vladajući pod pritiskom medija uvijek iznova „zauzimaju” za integraciju psihologa u škole i za kontinuirani rad i nadzor nastavnika nad fizičkim i psihičkim zdravljem učenika, da bi sve palo u vodu do prvog sljedećeg nesretnog slučaja i tako u krug. ŽIVI ZID takvu praksu želi prekinuti jer zdravlje je najveće čovjekovo bogatstvo i treba ga usvajati, ozbiljno mu pristupiti tijekom cijelog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.
Napokon, da je zdravlje mnogo više od Tjelesne i zdravstvene kulture, pa čak i zdravstvenih tema koje su razdijeljene unutar Sata razrednika i predmeta poput Prirode i društva, a kasnije Biologije i Kemije, najbolje i najpouzdanije potvrđuje svakodnevnica. Sve je više različitih bolesti koje nastaju kao posljedica loše prehrane, štetnih navika, nedovoljne tjelesne aktivnosti, stresa itd. Točno je da se životni vijek unazad mnogo godina produžio, no isto je tako točno da postoje bolesti današnjice koje nisu ništa drugo nego posljedica nedovoljne educiranosti (kritičnosti) te zagovaranog konzumerističkog i hedonističkog načina života koji će u vremenima koja slijede još više doći do izražaja. Primjerice, igra s prijateljima (koja uključuje tjelesnu aktivnost u stvarnom društvu) zamijenjena je sjedenjem uz virtualnu društvenu mrežu i grickanjem McDonaldsovih krumpirića.
Osim nastojanja da Hrvatska bude bolja zemlja, bogatija i pravednija, ŽIVI ZID će nastojati da bude i zdravija, da bude zemlja relativno zdravih ljudi. Nažalost, danas nije tako. U nedavnom istraživanju Eurobarometra nad članicama Europske unije, a povodom 31. svibnja – Svjetskog dana nepušenja, Hrvatska je u samom vrhu po broju pušača. Poznato je da pušenje ozbiljno ugrožava zdravlje ne samo pušača, već i njihovih bližnjih. Poznato je da pušači u prosjeku žive i do 10 godina kraće od nepušača, te da su podložniji mnogim bolestima (osobito malignim), no usprkos tome u Hrvatskoj je 33 % pušača, za razliku od 11 % u Švedskoj. Bitan čimbenik kojem se ovakvo stanje može i mora pripisati je nedostatak sustavnog i kvalitetnog odgoja i obrazovanja. Stoga će briga o zdravlju biti jedan od imperativa obrazovne politike ŽIVOG ZIDA. Ekonomski održivo i socijalno pravedno društvo nema smisla ako ljudi koji čine to društvo nisu educirani o posljedicama loših prehrambenih navika, pretjerane konzumacije alkohola, pušenja cigareta, nedostatka kretanja, te ako ne znaju opaziti ni tumačiti promjene na tijelu i u tijelu, kao ni vlastita psihička i emocionalna stanja. Izbor je svakog pojedinca hoće li i u kojoj mjeri konzumirati lošu hranu, alkohol, cigarete ili neki drugi štetan porok, no ŽIVI ZID smatra da je dužnost države pružiti građanima kvalitetan i cjelovit odgoj i obrazovanje kako bi bili svjesni posljedica poroka i nedovoljne tjelesne aktivnosti.
Stoga, u nastavni sadržaj Tjelesne i zdravstvene kulture potrebno je uvrstiti sadržaj o brizi za zdravlje, pravilnoj prehrani i zdravim životnim navikama koje će djeci omogućiti da se razviju u zdrave ljude s kvalitetnim navikama, što će im dugoročno omogućiti bolju kvalitetu života. Zbog važnosti usvajanja navedenih sadržaja potrebno je povećati broj sati ovom nastavnom predmetu. Trenutno je Tjelesna i zdravstvena kultura zastupljena s tri sata tjedno u prva tri razreda, dok je u preostalih pet razreda zastupljena samo s dva sata tjedno. Kako bi navedeni sadržaji bili ostvarivi bez da se učenicima uskrati prijeko potrebna tjelesna aktivnost, smatramo da bi optimalan broj sati Tjelesne i zdravstvene kulture u svih osam razreda osnovne škole bio četiri sata tjedno.
Mnoga istraživanja ukazuju na veliku korist učenja stranih jezika od rane dobi za kognitivni razvoj djece pa treba poticati nastavu stranih jezika od rane dobi i uvesti drugi strani jezik kao izborni predmet od trećeg, a ne četvrtog razreda, s time da odabir jezika bude prepušten dogovoru roditelja na razini razrednog odjela, a da ponuda bude u okvirima onoga što je škola u mogućnosti ponuditi.
Predmetna nastava obuhvaća druga četiri razreda osnovne škole, odnosno razdoblje od petog do osmog razreda. Tada učenici dobivaju predmetne nastavnike koji zamjenjuju učitelje te dobivaju nove predmete: Tehnička kultura, Priroda/Biologija, Povijest, Geografija, Fizika i Kemija.
U petom razredu uveo bi se Društveni odgoj kao obvezna izvannastavna aktivnost. Društveni odgoj vodio bi školski socijalni radnik ili drugi stručni suradnik (pedagog, psiholog ili defektolog), a sastojao bi se od određenog broja sati koje učenici moraju provesti volontirajući u humanitarnim ustanovama ili sudjelujući u konstruktivnim projektima prikladnim za uključivanje učenika, te od sastanaka na kojima učenici voditelju iznose dojmove o svojim iskustvima za vrijeme volontiranja i raspravljaju o tome što su naučili iz njih te tako uče o vrijednosti i važnosti rada za opće dobro. Osim rasprave o iskustvima volontiranja, na sastancima bi voditelj s učenicima osmišljavao projekte koje bi učenici vodili i ostvarivali te se na taj način učili odgovornosti i vođenju projekata. To bi ujedno bila prilika da učenici daju svoj doprinos i prijedloge za pitanja kao što su uređenje školskog okoliša, organizacija izvanučionične nastave itd. te tako budu aktivno uključeni u rad škole.
Osim Društvenog odgoja učenicima bi bio ponuđen širok spektar izbornih predmeta kako bi se mogli usmjeriti prema svojim interesima. Jedno od mogućih rješenja je da svi učenici moraju steći temeljna znanja iz svih predmeta u predmetnoj nastavi pohađanjem dvaju razreda za predmete koji traju četiri godine, kao što je Tehnička kultura, odnosno jednog razreda za predmete koji traju dvije godine, kao što je Fizika. Oni koje zanimaju pojedini predmeti imali bi mogućnost pohađati ih u punom trajanju s dodatnim sadržajima i izvanučioničkom nastavom. Svatko bi morao odabrati određeni minimalni broj izbornih predmeta kako se ne bi dogodilo da neki učenici ne izaberu nijedan izborni predmet da bi imali manji broj sati. Na taj način nastavnici bi imali osiguran dovoljan fond sati, a učenici bi imali mogućnost izbora za usmjeravanje prema područjima koja ih zanimaju.
Za učenike sedmog i osmog razreda organizirale bi se radionice u sklopu Društvenog odgoja na kojima bi oni imali priliku otkriti svoje ponekad skrivene potencijale i koje bi nastojale pomoći učenicima da shvate u čemu su dobri i što im se sviđa raditi, što bi im olakšalo izbor srednje škole.
Dopušten broj učenika u razrednim odjelima u osnovnoj školi treba smanjiti na maksimalno 24 učenika po razrednom odjelu kako bi se osigurala kvaliteta nastave i kako bi nastavnici bili u mogućnosti dovoljno se posvetiti svakom učeniku.
SREDNJE OBRAZOVANJE
Srednja škola slijedi osnovnu školu kao treći stupanj obrazovanja. Za razliku od osnovne škole koja ima samo jedan nastavni program, srednje škole dijele se u četiri različite skupine škola, od kojih svaka skupina ima svoje daljnje podjele prema vrstama nastavnih programa. Te četiri skupine čine: gimnazije, trogodišnje gospodarske, obrtničke i strukovne škole, četverogodišnje strukovne škole te umjetničke škole.
Gimnazije traju četiri godine, a dijele se na: opće, jezične, klasične, prirodoslovne, matematičke i prirodoslovno-matematičke gimnazije. Ta podjela bila bi odbačena i sve gimnazije imale bi isti obrazovni program, kao što je slučaj s osnovnom školom, uz razliku da bi gimnazija nudila mnogo veći izbor izbornih predmeta uz nekoliko obveznih koje moraju svi pohađati: Hrvatski jezik, Matematika, Tjelesna i zdravstvena kultura, Engleski jezik, Društveni odgoj, Ekonomija (1. i 2. razred) te Politika i gospodarstvo (3. i 4. razred). Nastavni sadržaj Društvenog odgoja sadržajno bi se nastavio na onaj iz osnovne škole, uz zahtjevnije projekte. Ovisno o tome kako se implementirao Zdravstveni odgoj, odnosno briga o zdravlju u osnovnoj školi, jednako bi se nastavilo i u srednjoj školi, obrađujući nove teme primjerene dobi, kao i ranije teme, ali intenzivnije (dublje) i ekstenzivnije (šire). Nastavni sadržaj Ekonomije poučavao bi učenike vođenju osobnih financija i pružao im temeljna znanja iz područja ekonomije. Nastavni sadržaj Politike i gospodarstva upoznavao bi učenike s načinom na koji funkcionira gospodarstvo na svjetskoj razini, na razini države i na lokalnoj razini; uz to, učenici bi upoznavali razne gospodarske modele koji su postojali u povijesti, koji postoje danas, i koji nikada nisu zaživjeli, ali su osmišljeni u teoriji. Sadržaj Politike i gospodarstva bio bi povezan s Društvenim odgojem u smislu poticanja mladih ljudi da se aktivno uključe u izgradnju društva te da razmišljaju o načinu na koji društvo funkcionira i kako ga unaprijediti.
Trogodišnje gospodarske, obrtničke i strukovne škole traju tri godine i cilj im je osposobiti polaznike za rad u struci. Za polaznike ovih škola nije predviđen nastavak školovanja nego početak rada pa zato njihovo školovanje mora biti u potpunosti usmjereno prema osposobljavanju za praktičan rad u struci. To bi se postiglo dodatnim smanjenjem satnice nastavnih predmeta Hrvatski jezik, Engleski jezik, Matematika te Tjelesna i zdravstvena kultura u odnosu na četverogodišnje strukovne škole. Društveni odgoj, kao i u četverogodišnjim strukovnim školama, bio bi usmjeren na projekte u struci, a Ekonomija te Politika i gospodarstvo bili bi sažeti tako da traju jednu nastavnu godinu umjesto dvije, pa bi se Ekonomija slušala u prvom razredu, Politika i gospodarstvo u drugom razredu, a treći razred bio bi u potpunosti usmjeren na osposobljavanje za praktični rad u struci i ne bi sadržavao nestrukovne predmete.
Četverogodišnje strukovne škole traju četiri godine, a dijele se na: tehničke, industrijske, ekonomske i medicinske škole. Strukovne škole treba redovito prilagođavati uvjetima u struci i potražnji na tržištu rada, odnosno nastavni sadržaj treba pratiti razvoj struke i biti usmjeren prema znanjima i vještinama od praktične vrijednosti, a upisne kvote takvih škola treba prilagođavati potražnji tržišta rada za pojedinom djelatnošću kako ljudi nakon završene škole ne bi bili prisiljeni raditi izvan struke ili dugo biti nezaposleni dok se ne otvori radno mjesto u njihovoj struci. Strukovni dio nastavnog sadržaja u školama ove vrste mora pratiti razvoj novih tehnologija i metoda rada kako bi učenici iz tih škola izlazili kao kompetentni radnici umjesto da stječu relevantna znanja i vještine tek kada počnu raditi. Kako bi se dodatno približili tom cilju, povećat će se udio nastave koji učenici trebaju provesti na praksi umjesto učeći teoriju, a činjenična znanja koja nemaju praktičnu vrijednost bit će izbačena iz nastavnog programa. Četverogodišnje strukovne škole imaju manji omjer obveznih općih predmeta od gimnazija, što je u redu jer se očekuje da će učenici koji završe te škole raditi u struci, a ako idu na fakultet to će vjerojatno biti neki od fakulteta povezanih s njihovom strukom. Nastavnicima koji rade u strukovnim školama treba omogućiti stručno usavršavanje kroz seminare i stručne skupove kako bi posjedovali znanja o posljednjim dostignućima struke, koja bi onda prenosili svojim učenicima. Obvezni predmeti u ovoj vrsti škola bili bi isti kao i u gimnazijama, iako s manjom količinom sadržaja i manjim brojem nastavnih sati, a sadržaj Društvenog odgoja bio bi usmjeren na projekte u struci kako bi učenici ovih škola imali višestruku korist od ovog nastavnog predmeta.
Umjetničke škole traju četiri godine, a dijele se na plesne, likovne i glazbene škole. Likovno obrazovanje izvodi se prema umjetničkom kurikulumu u četverogodišnjem trajanju, kao i plesno i glazbeno obrazovanje, uz razliku da učenici likovnih škola nemaju mogućnost istovremeno pohađati još jednu srednju školu.Učenici upisani u srednje plesne i glazbene škole imaju mogućnost pohađati samo plesnu odnosno glazbenu školu za zanimanje plesača odnosno glazbenika, a mogu i paralelno pohađati još jednu srednju školu, najčešće gimnaziju. Ukoliko učenik pohađa samo umjetničku školu, svoje obrazovanje završava izradom i obranom završnog rada, a može polagati i ispite državne mature ukoliko želi nastaviti obrazovanje na visokoškolskim ustanovama. Promjena u organizaciji umjetničkih škola bila bi u vidu pristupa nastavi, osuvremenjivanju nastavnih pomagala i puno većem uplivu već renomiranih umjetnika koji bi u suradnji s nastavnim vijećem i ministarstvom posjećivali, surađivali i održavali kontakte s izabranim školama.U glazbene škole uvela bi se jedna važnija promjena u načinu praćenja učenika. Umjesto nastavnika koji je do sad vodio razred s tridesetak učenika kojima sam ne predaje, razrednik bi učenicima bio onaj nastavnik koji predaje njihov instrument. Što znači da bi profesor klavira pratio cjelokupni napredak desetero svojih učenika te vodio njihovu dokumentaciju. Za to i ostalu dokumentaciju te njeno vođenje ostao bi mu jedan sat tjedno u cjelokupnoj satnici. Tako bi se izbjegla loša komunikacija između razrednika, učenika koje razrednik ne poznaje i njihovih roditelja.
Prijedlog za dopušten broj učenika u razrednim odjelima u osnovnoj školi bio je ograničavanje na maksimalno 24 učenika po razrednom odjelu. U srednjim školama je manja potreba za individualnim radom s učenicima pa zato broj učenika u razrednom odjelu može biti nešto veći, no ne prevelik, te stoga predlažemo da gornja granica broja učenika po razrednom odjelu bude 30 učenika.
VISOKO OBRAZOVANJE
U skladu s humanističkim načelima na kojima se temelji političko djelovanje ŽIVOGA ZIDA, a koja su objavljena u tekstu Humanizam – temelj ŽIVOG ZIDA te u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju Sindikata visokog obrazovanja i znanosti „Akademska solidarnost“, izradili smo sljedeće osnovne smjernice programa za znanost i visoko obrazovanje:
besplatno (potpuno javno financirano) visoko obrazovanje odgovoran pristup zapošljavanju u visokom obrazovanju očuvanje i unaprjeđenje znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra ravnomjerno poticanje svih znanstvenih područja.
BESPLATNO (POTPUNO JAVNO FINANCIRANO) VISOKO OBRAZOVANJE Jedna od temeljnih smjernica za koje ćemo se bezuvjetno zalagati jest besplatno visoko obrazovanje za sve studente, odnosno obrazovanje u kojemu će se izravni troškovi studiranja financirati iz državnoga proračuna. U nastavku teksta predstavit ćemo osnovne argumente zbog kojih smatramo da besplatno visoko obrazovanje treba biti temelj svakog društva koje teži biti pravedno.
Dosadašnje vladajuće političke stranke (HDZ i SDP) postavile su sustav visokog obrazovanja u kojem pravo na besplatno obrazovanje (u kojemu se izravni troškovi studija financiraju iz državnoga proračuna) imaju samo redoviti studenti, odnosno redoviti i uspješni studenti. Pritom se redovitim studentima smatraju oni koji su položili sve ispite propisane studijskim programom na jednoj godini, dok se uspješnost određuje proizvoljno na razini svake sveučilišne sastavnice (fakulteta). Iako se na prvi pogled ovako postavljen sustav visokoga obrazovanja čini opravdanim, on je zapravo višestruko problematičan.
Ovako postavljen sustav promovira učinkovitost kao ekonomsku kategoriju i daje joj prioritet u odnosu na sam proces učenja kao obrazovnu kategoriju. Država stoga ulaže u redovite studente koje potiče da što prije izađu na tržište rada bez obzira na individualne različitosti u dinamici učenja i razumijevanja prilikom usvajanju sadržaja. Tako je naglasak na tzv. ishodima učenja, odnosno na usvajanju minimalno potrebnih
znanja i vještina, tj. na pukom izvršavanju obveza, neizvršavanje kojih se financijski kažnjava, umjesto na dubokom razumijevanju određenoga sadržaja. Time se stvaraju instant stručnjaci koji su reducirani na postizanje ekonomskih (tržišnih) ciljeva, a ne misleći pojedinci (intelektualci) koji su u stanju zauzeti kritičan stav prema društvenim, ekonomskim, ekološkim i političkim problemima. Obrazovni sustav trebao bi stoga biti usmjeren prema intelektualnoj emancipaciji i političkoj samosvijesti, umjesto da u što kraćem roku stvara pojedince za tržište rada. Smatramo da je temeljna vrijednost našeg društva demokracija, a ne poduzetnički kapitalizam (koji je proizveo katastrofalne ekonomske, socijalne i moralne posljedice u vidu korupcije, političke indiferentnosti velikog broja građana, nezaposlenosti, socijalne nesigurnosti, uništavanja okoliša itd.), pa bi obrazovni sustav trebao biti usmjeren na ostvarivanje demokratskih (općedruštvenih), a ne tržišnih (kapitalističkih) ciljeva.
Postojeći sustav temelji se na tezi da je državi u interesu financirati samo one studente koji će redovito završiti studij. Pritom se pretpostavlja da je naš visokoobrazovni sustav toliko kvalitetan da ne snosi nikakvu odgovornost za neredovitost studiranja, već se ona prebacuje isključivo na studente. Međutim, na temelju rezultata empirijskih istraživanja koja su provedena na fakultetima u Hrvatskoj, čini se da nije tako. Studenti se žale na nedostupnost kvalitetne literature, loš raspored nastave, velike studijske skupine, neobjektivno ocjenjivanje i sl.
Postojeći sustav visokog obrazovanja temelji se na pretpostavci da studenti koji ne ispunjavaju redovito svoje obveze trebaju participirati u izravnim troškovima studija. Time se potiče etički krajnje dvojbeno načelo: „Tko može platiti, ima pravo na pogrešku, a tko ne može, taj nema.“. To studente lošeg socijalno-ekonomskog statusa stavlja u nejednak položaj u odnosu na druge. Stoga bi se ukidanjem svih oblika plaćanja studija dokinula ova etički neprihvatljiva mogućnost. Osim toga, time bi se otklonila i vrlo nezahvalna situacija u kojoj se nalaze nastavnici kada na ispitu odlučuju o tome hoće li student i koliko morati plaćati studij. To je neprihvatljivo jer se nastavnike tako dovodi i u sukob interesa. Naime, što više studenata ne položi njihov ispit, to su prihodi fakulteta veći, a time i standard nastavnika. Tim više što nerijetko dodatci na plaće nastavnika ovise o razini prihoda koje fakulteti sami ostvaruju. Stoga je neprihvatljivo da postoji negativna korelacija između prihoda fakulteta i uspjeha studenata (prihodi fakulteta rastu što je uspjeh studenata lošiji).
Besplatno (javno financirano) visoko obrazovanje za sve studente zahtijevalo bi dodatno izdvajanje novčanih sredstava iz državnoga proračuna (oko 400 do 500 milijuna kuna). Povećanje izdvajanja sredstava za visoko obrazovanje sa sadašnjih 0.7 % (oko 2,3 milijarde kuna) na 1 % BDP-a (oko 3,3 milijarde kuna, što je još uvijek ispod prosjeka EU od oko 1,1 % BDP-a) za potpuno javno financiranje visokoga obrazovanja bilo bi više nego dovoljno. Dio tih sredstava koristio bi se za potpuno javno i socijalno osjetljivo visoko obrazovanje u kojemu bi se sustavom stipendiranja pokrivali i neizravni troškovi studiranja za studente lošijeg socijalno-ekonomskog statusa i ostale rizične društvene skupina. Time bi se ostvario društveno pravedan cilj – dostupnostvisokog obrazovanja svima. Preostali dio sredstava koristio bi se za razvoj znanstvenoistraživačkog rada. Usporedbe radi, za troškove sudjelovanja u „mirovnim misijama“ iz državnoga proračuna izdvaja se oko 350 milijuna kuna godišnje, a za djelatnosti Katoličke crkve oko 250 milijuna kuna. Prema tome, ostvarivanje ovog cilja nije nikakva populistička predizborna utopija, već realno ostvariv i društveno poželjan cilj.
ODGOVORAN PRISTUP ZAPOŠLJAVANJU U VISOKOM OBRAZOVANJU Dosadašnju praksu zapošljavanja djelatnika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, koja se temeljila na kompetitivnom pristupu (znanstveni novaci), treba što prije prekinuti i sanirati njegove štetne posljedice te uvesti humaniji, solidarniji i odgovorniji pristup zapošljavanju akademskih djelatnika, počevši od suradničkih zvanja (asistenata i viših asistenata) do znanstveno-nastavnih zvanja (docenata, izvanrednih i redovitih profesora te redovitih profesora u trajnom zvanju).
Zapošljavanje znanstvenih novaka s ugovorima na određeno vrijeme dovelo je do stvaranja dviju neravnopravnih skupina zaposlenika. Jedna skupina zaposlenika, oni s ugovorima na neodređeno vrijeme (zaposlenici u znanstveno-nastavnim zvanjima) egzistencijalno je zaštićena, dok je druga skupina zaposlenika (znanstveni novaci) s ugovorima na određeno vrijeme dovedena u poziciju egzistencijalne neizvjesnosti zbog koje su nerijetko u neprimjereno podređenom odnosu prema nadređenima. Kontinuirano su izloženi pritisku da, zbog straha da će prestankom ugovora završiti na Zavodu za zapošljavanje, prihvaćaju nedostojne, prekomjerne i nelegitimne zadatke koje obavljaju u korist nadređenih. U okviru akademske zajednice imaju deklarativnu autonomiju, dok je u praksi stvarna akademska autonomija rezervirana samo za zaposlenike u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima.
ŽIVI ZID se stoga zalaže da se svim znanstvenim novacima koji su, usprkos nepovoljnijem položaju, uspjeli postići sve potrebne uvjete, osigura raspisivanje natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta te da time dobiju priliku za stjecanje teško zaslužene akademske autonomije i egzistencijalne sigurnosti u okviru visokoškolskog sustava. Osim toga, smatramo potrebnim prekinuti s takvom kadrovskom politikom u kojoj će se između većeg broja znanstvenih novaka, čiji su ugovori o radu na određeno vrijeme, birati oni koji su u toj trci pobijedili. Umjesto toga, birati trebaju predmetni nastavnici i to s ugovorima na neodređeno vrijeme (s jasno definiranim uvjetima i rokovima za izbore u znanstveno-nastavna zvanja), čime bi se osigurala akademska sloboda i solidarni odnosi unutar akademske zajednice. Također smatramo neprihvatljivim fiksiranje postojećeg stanja napredovanja u znanstvenonastavnim zvanjima, koje je nametnula aktualna vlada, neovisno o tome što im zakon to omogućava.
OČUVANJE ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA KAO JAVNOG DOBRA Dosadašnje kratkovidne i strateški nedovoljno promišljene obrazovne politike dovele su do povećanja broja studenata i broja studija. Zbog loše kadrovske politike, to povećanje nije pratilo i odgovarajuće povećanje broja znanstveno-nastavnih kadrova te prostornii materijalno-tehničkih kapaciteta. Sve to je dovelo do pada kvalitete visokoobrazovnog sustava. Kao izlaz iz tog stanja, sukladno neoliberalnoj paradigmi, nudi se daljnja komercijalizacija visokog obrazovanja u vidu uvođenja školarina, što je kao posljedicu donijelo upisivanje broja studenata iznad praga za kvalitetno obrazovanje, kako bi se na tržištu uprihodila sredstva kojima su se, između ostalog, isplaćivali i dodatci na plaće i honorari nastavnicima i ostalim zaposlenicima. Taj trend doveo je do toga da su zbog neisplativosti praktički dokinuta fundamentalna istraživanja bez kojih akademska zajednica postaje međunarodno neprepoznatljiva i irelevantna. Tako funkcija sveučilišnih nastavnika više nije stvaranje novih spoznaja, već se svodi na prijenos znanja oblikovanih na drugim, elitnim sveučilištima. Tako je visoko obrazovanje izgubilo svoju temeljnu odrednicu i zapravo se pretvorilo u stručne studije.
Osim toga smatramo da bi znanstvenicima i nastavnicima javnih sveučilišta trebalo zakonski onemogućiti rad na privatnim znanstveno-obrazovnim institucijama jer to, kao što je slučaj u zdravstvu, otvara prostor za sukob interesa, korupciju i pogodovanje privatnim interesima na štetu javnih. Također se protivimo tome da se djelatnosti pomoćnih (tehničkih) službi izdvajaju iz sveučilišta da bi se njihove usluge koristile iz privatnih tvrtki.Time bi se javnim novcem financirale privatne tvrtke koje bi zbog vlastitog profita žrtvovale osnovna radnička prava, što smatramo neprihvatljivim.
ŽIVI ZID u svom programu zalaže se stoga za dostatno javno financiranje, odnosno povećanje izdvajanja za visoko obrazovanje s dosadašnjih 0,7 % (oko 2,3 milijarde kuna) na 1 % BDP-a (3,3 milijarde kuna). Time bi se sveučilišnim studijima osigurala opstojnost i dugoročna društvena uloga u vidu očuvanja slobode i jednakih uvjeta za istraživanje i obrazovanje svih građana, dok bi se privatnim visokoškolskim institucijama dopustila izvedba isključivo stručnih studija.
RAVNOMJERNO POTICANJE SVIH ZNANSTVENIH PODRUČJA Na temelju neoliberalne doktrine ekonomske isplativosti, uloga se sveučilišta pokušava reducirati na „proizvodnju“ znanja i kadrova koji će imati ključnu ulogu u razvoju gospodarstva. Posljedica toga je favoriziranje onih zanimanja s većim stupnjem tržišne isplativosti, primjerice ekonomsko-financijska, informatičko-komunikacijska zanimanja i sl. Druga zanimanja osuđena su na vegetiranje jer ne proizvode kratkoročne ekonomske učinke. To se odnosi na temeljna znanstvena istraživanja na području prirodnih znanosti te na društveno-humanističkom i umjetničkom području. No, uloga sveučilišta bitno je kompleksnija i ne može se promatrati samo kroz prizmu ekonomske isplativosti, već i kroz ulogu sveučilišta u razvoju demokratskih vrijednosti, socijalne pravednosti, etičnosti, osobne i društvene odgovornosti. Stoga smatramo da je uloga države da osigura dostatna sredstva i uvjete za razvoj svih znanstvenih područja kako bi se osigurala njihova opstojnost i demokratska uloga u stvaranju pojedinaca koji će biti u stanju ne samo menadžerski kreirati vlastitu karijeru i karijere drugih, već će biti u stanju zauzeti kritičan i empatičan stav prema političkim, ekonomskim, socijalnim, ekološkim i ostalim društvenim problemima, a radi stvaranja ekonomski održivog i socijalno pravednog društva.