Pregovori za GKU u srednjim školama – 17. sastanak

05.04.2018

VIŠE LOŠIH I JEDNA DOBRA VIJEST

Piše: Željko Stipić

Kojim redom krenuti? Hajdemo se ipak držati naslova. 17. krug pregovora o novom srednjoškolskom kolektivnom ugovoru završio je s pregršt loših vijesti. Toliko ih je da se možda neke i neću sjetiti. Tome je sigurno doprinijela i ministrica  Divjak koja se jedino šalila na račun svoje prolaznosti, dok  je po svim konkretnim spornim pitanjima pokazala tvrdokornost i nepopustljivost.

会議Zaduživanje dežurstvom samo 15 minuta prije ili poslije nastave, kako je dogovoreno na prošlom sastanku,  uz pristanak većinskog sindikata, promijenilo se na način da je 15 postalo 30 minuta. Šaptom je pao zahtjev za uvećanjem plaće  od 6% za zaposlenike s završenim poslijediplomskim specijalističkim studijem i povišica plaće od 4% za sve zaposlenike s više od 20 godina staža. Ništa od otežanih uvjeta rada, a samim time i povišice plaće za zaposlenike u Gospiću, Slunju i Otočcu. Među ograničenjima za ostvarivanje prava na dvokratni rad zadržalo se i  pripremanje učenika za natjecanja unatoč činjenici da ovog ograničenja nema u osnovnim školama. Ministarstvo je velikodušno predložilo, a većinski sindikat prihvatio, naknadu u ponižavajućem iznosu od 50 kn za svaki dan proveden na višednevnom izletu.

Ako je netko pomislio da je ovdje „crnilu“ kraj, gadno se prevario. Umjesto da se, po primjeru osnovnih škola, vrijednost održanog sata, uvećava za 7% za svakog učenika koji se školuje po prilagođenom programu, na prijedlog većinskog sindikata dogovoreno je da se ovo novo pravo ostvari na račun umanjenja dosadašnjeg prava nastavnicima koji rade u posebnim razrednim odjelima, odnosno da se ovim nastavnicima i stručnim suradnicima dosadašnje uvećanje osnovne plaće od 10% zamijeni  povišicom od 21% za svaki održani sat. Prihvaćen je prijedlog prosvjetne vlast da zaposlenici koji dnevno putuju više od 50 km u jednom smjeru ne ostvaruju pravo na velebnu povišicu plaće od 5% ako ima ikakvog prijevoza. Kako se nije ustrajalo na rješenju da se mora raditi o mogućnosti organiziranog prijevoza koji omogućava redovit dolazak i odlazak s posla (formulacija iz TKU-a), lakše će biti pronaći iglu u plastu sijena, nego nastavnika koji će prema dogovorenoj formulaciji ostvarivati ovo pravo. Ministarstvo i dalje ustrajava na ponudi odustajanja od bonusa za 4-postotni rast plaće i tako de facto smanjeni trošak krivo predstavlja uvećanim.

I ovdje ćemo se zaustaviti u isticanju svih blagodati na koje će se zaposlenici u srednjim školama morati naviknuti u iduće četiri godine. Stvari nimalo bolje ne stoje ni sa tzv. nematerijalnim pravima. Ništa od rješenja prema kojem bi poslodavac zaposleniku koji ima ugovor na neodređeno vrijeme i ispunjava uvjete  bio dužan ponuditi prelazak na upražnjeno radno mjesto. Propao je i pokušaj da se zaposleniku koji 3 godine radi na određeno vrijeme ugovor automatski promijeni na ugovor na neodređeno vrijeme. Prijedlog manjinskog sindikata  da se, prema ustaljenoj praksi u osnovnim školama, dnevna stanka koju radnici ne koriste pretvori u slobodne dane, koji se onda koriste u vrijeme zimskog ili proljetnog odmora, prijedlog za koji je druga strana pokazala razumijevanje, većinski je sindikat kvalificirao bezvezarijom. Na ovaj prijedlog potaknule su nas dojave iz više gimnazija kako ravnatelji ovih dana od nastavnika traže redovit boravak u školi od 8 do 13 sati. Voljom naših sindikalnih kolega, kao što vidimo, naš je prijedlog neslavno propao.

A da se ne bi krivo zaključilo kako većinski sindikat baš u ničemu nije bio uspješan, pune istine radi, treba istaknuti barem dva postignuća. Ministricu se ipak uspjelo na sastanku Bez trećega kako obje strane ističu  koji se dogodio prije tjedan dana uvjeriti u svrhovitost opstanka dva diskriminacijska rješenja na štetu manjinskog sindikata. Većinskom se sindikatu ostavlja monopol na „mešetarenje“ u zapošljavanju tehnoloških viškova i samostalnost u tumačenju, čitaj daljnjem smanjivanju ugovorenih prava,  kolektivnog ugovora. Dokle god bude mogućnosti dogovarati se na nečiju štetu, ne treba brinuti za budućnost kolektivnog pregovaranja u ovoj zemlji. I na kraju, skoro sam zaboravio, evo i dobre vijesti. Izgleda da se ovom višemjesečnom prelijevanju iz šupljega u prazno primiče kraj. Naravno, ako to članovi, svojim izjašnjavanjem o potpisivanju kolektivnog ugovora, nama sindikalistima dopuste. Živi bili pa obnevidjeli!

Ž.S.