Piše: Nenad Kosak
OSVRT NA STRUČNO USAVRŠAVANJE UČITELJA NA ŽUPANIJSKOJ RAZINI
ŠKOLA ZA ŽIVOT – 14. SIJEČNJA 2019. GODINE
Prije nekakvih 20/25 godina, moja sestrična i ja pokušali smo se uključiti u neke razgovore na tada popularnim forumima. Pomno i začuđeno smo pratili što se tamo događa. Vrlo brzo smo shvatili kako naši komentari, zapažanja, obrazloženja ili stavovi teško mogu pratiti tematski opseg ali i brzinu kojom se razgovori odvijaju. Taman smo smislili što napisati, a ekipa mijenja temu. I tako smo mi stalno kaskali i preskakali stepenice, ali unatraške. To nam je išlo baš na živce, pa smo izrazili svoje nezadovoljstvo. Mi smo pak išli na živce svima drugima koji su nas počastili svojim komentarima o nama, našim familijama, očevima i majkama … na kraju smo zamoljeni od nekog koji je negdje da napustimo tu sobu i taj forum. To smo stvarno i učinili. Otišli smo u najbliži birc, naručili velike kave, počeli promatrati i slušati stvarne ljude i njihove probleme, te komentirati što nam se dogodilo u sobi na forumu. Zaključili smo da se nikad više nećemo upuštati u komunikaciju s nekim fantomskim likovima koje niti vidimo niti čujemo, a njihova smiješna imena zaogrnuta u sigurnost anonimnosti prepuštamo povijesti.
Te kratke i nemile epizode u mom ICT/IKT životopisu sjetio sam se onog časa kad su mi vrijedne kolegice objašnjavale Loomen. Slušajući njihove pozitivne ali i negativne doživljaje i stavove, odlučio sam zaobići takav oblik školovanja za život. Naročito kad sam shvatio da ću dobivati nekakve zadatke koje ću rješavati i slati nekom mentoru, a ta/taj mentor će mi davati prolazne ocjene ili me slati u kut na ponovno rješavanje problema. Zašto je to meni problem? Pa, ne znam tko je ta/taj mentor, koji su kriteriji za prolaz ili pad, koje su kompetencije tih osoba, što su ti ljudi do sada radili i postigli u njihovim profesionalnim životima, i gdje će na kraju završiti sva prolazna rješenja? Neke su me kolegice odmah podsjetile kako ja nisam iz informatičke generacije, kako ne razumijem potrebu modernih načina komunikacije, kako sam stao u vremenu i nisam spreman za ono novo. Druge su me šutke promatrale jer taj dan nisu zaslužile značku.
Baš tih dana organizirano je Županijsko stručno vijeće učitelja razredne nastave kojem pripada i moja škola. Najavljene su radionice vezane uz projekt Škola za život. Pod prijetnjom rečenice da se ne zezamo i da moramo doći jer je ovo prevažno, spakirali smo se, ostavili djecu na čuvanje našoj pedagogici i krenuli na ŽSV s velikim očekivanjima i nadom da je to sad to. Sad će nam netko napokon objasniti osnovne postavke i smjernice projekta Škole za život. Doznat ćemo što se od nas zapravo očekuje, na koji način moramo mijenjati naše dosadašnje metode rada i naše filozofije poučavanja, kako ćemo iskoristit dosadašnja profesionalna iskustva i oplemeniti ih nekim novim kompetencijama. No, nakon uobičajenog uvoda i predstavljanja voditeljica radionice, nekoliko slajdova već viđenih prezentacija i njihovih mlakih popratnih objašnjenja, počela su stizati pitanja potaknuta nekim podatcima sa spomenutih slajdova. Uz ispriku da trenutno ne znaju izvor tih informacija voditeljice su dalje rastezale priču koja zapravo više nikoga nije zanimala. Osim, možda, podataka koliko je kuna i eura potrošeno na projekt koji nam predstavljaju. Nakon dobrih 90 minuta, neke su kolegice glasno zatražile riječ i protestirale uz objašnjenje kako su sve to već čule u sličnom izdanju na velikoj Konferenciji u Lisinskom, s koje su pobjegle s ostalom polovinom koja je napustila Lisinski nakon prve pauze. Zatim se spontano razvila diskusija o vrijednostima, načinu i učinku upotrebe informatičke opreme obzirom na specifičnost poučavanja u razrednoj nastavi. Diskusija je imala uglavnom negativan ton, a bilo je i povišenih intonacija. Jedna od voditeljica ostala je zatečena i vidno uzbuđena odgovorila kako nitko ne mora biti ovdje ako ne želi. Tu sam se morao i ja uključiti. Objasnio sam kako smo svi mi odvojili vrijeme i došli sa željom da nam predstave neke nove konkretne informacije, spoznaje ili metode koje ćemo s lakoćom primijeniti u svakodnevnom radu s djecom. Došli smo spremni učiti i naučiti jer tako radimo cijeli profesionalni život. Shvaćamo potrebu konkretnih promjena našeg rada, a ovim predavanjem ostajemo prikraćeni za bilo kakav savjet, uputu ili rješenje jer sve ostaje na vrlo visokoj razini apstrakcije i nedorečenosti. Tada je riječ preuzela druga voditeljica i najavila konkretne radionice u drugom dijelu sastanka nakon objeda u organizaciji Ministarstva. Obzirom da sam nakon prvog dijela otišao ne mogu komentirati sadržaj, ciljeve i zadatke radionica. Prenosim doživljaj kolegica koje često odlaze na radionice različitih sadržaja u organizaciji Agencije ili Ministarstva, a najčešće o osobnom trošku na radionice specifičnih sadržaja i područja koja ih zanimaju a koje organiziraju mnoge udruge: „Vrlo razvodnjena situacija, ništ’ značajno.“
Ovaj skraćeni osvrt i osobni doživljaj moram završiti zaključkom na nekoliko razina.
Vremenski okvir. Na svoje individualno usavršavanje potrošio sam brojne sate slušajući predavanja i sudjelujući u radu interaktivnih radionica. Nakon radnog vremena, vikendima i u ljetnim mjesecima. Nisam žalio uloženo vrijeme jer sam za uzvrat dobivao nova znanja i nove kompetencije, osjećao sam se sigurnim u to što radim, bio sam zadovoljan i spreman oplemeniti svoj rad. Još više sam volio svoj posao i zvanje. Nažalost, vrijeme potrošeno na ovakvim skupovima ŽSV – a, za mene je potpuno bezvrijedno i ne čini me zadovoljnim jer nisam dobio ništa od onoga što sam očekivao i čemu sam se nadao. Moram priznati da sam otišao žalostan i ljut jer sam opet nasjeo na priču o velikoj reformi. Nisam osjetio niti saznao u čemu je bitna razlika ove od svih dosadašnjih reformi, tj. pokušaja reformi.
Financijski okvir. Kao dipl. učitelj s više od 20 godina radnog staža imam plaću do 6000 kn. Kako bih namirio sve svoje troškove moram pronalaziti male dodatne zarade. Kako bih zaradio moram utrošiti i vrijeme. Uloženo vrijeme i sposobnosti nisu uvijek najisplativiji ali me čine sretnim i zadovoljnim. Ukratko, pjevam, sviram i pričam za novce, a dio zarade uvijek potrošim na neki oblik usavršavanja u području koje me zanima. Do prije nekoliko godina nije mi bio problem kupiti sve što mi je trebalo za rad u nastavi jer škola za to nije imala novaca. Ta je priča poznata svim učiteljima. Osvijestio sam se onog časa kad sam saznao koliko novaca odlazi na puste seminare i predavanja bez ikakvog efekta. A ja kupujem trgovački papir i jeftine flomastere. Više ne kupujem i očekujem odgovor na pitanje gdje i kako su potrošeni spomenuti milijuni namijenjeni za projekt Škola za život.
Profesionalni okvir. Ciljevi Škole za život su: osnaživanje uloge i jačanje profesionalnosti, veća autonomija u radu, kreativniji rad, smanjenje administrativnih obveza i vanjskih pritisaka. Mogućnost ostvarenje nekih od spomenutih ciljeva odavno je promovirana kroz sve prošle pokušaje reformi. Mislim na profesionalnost, autonomiju, pa i na kreativnost. Administrativne obveze sigurno nisu smanjene a smanjenje vanjskih pritisaka neće se dogoditi ni u kakvoj reformi.
Svjetonazorski okvir. Podržavam ideju da je informatičko obrazovanje i poznavanje tehnologije potrebno. Svakodnevno je koristim. Ali, ne mogu se složiti s idejom i opsegom uvođenja te tehnologije odmah na početku obrazovanja. Naročito kad čujem komentare učitelja i roditelja čija bi djeca trebala koristiti te tehnologije. Ne slažem se niti s načinom primjene. O kvaliteti opreme i digitalnih materijala, te opremljenosti škola neću ni govoriti. Jednostavno mislim da je to krivi put jer su zaobiđena ili zaboravljena područja obrazovanja koja su i do sada bila zapostavljena a imaju važnu ulogu u osposobljavanju za život. Mislim i na sve mlade kolegice i kolege kojima se ovakav put usavršavanja prezentira kao nešto dobro i učinkovito. Jasno mi je da je tako puno jeftinije. Ali, mnogi će ostati zakinuti za sudjelovanje u interaktivnim oblicima usavršavanja iz kojih mogu puno naučiti, steći sigurnost i zadovoljstvo rada u razredu.