Sve manje roditelja dolazi u škole pa razrednici često u vrijeme zakazano za razgovor o svojim učenicima - uzalud čekaju Piše: Božena Matijević, Večernji list, 13.09.2019. Počela je škola. I nije to početak obveze samo za učenike, već i za njihove roditelje. A ta roditeljska obveza podrazumijeva i odlaske u školu na roditeljske sastanke i informacije. Kako se nedavno polemiziralo o prevelikom broju izostanaka učenika iz škole, vrijedi se zapitati i to – koliko sami roditelji dolaze razgovarati s razrednicima i nastavnicima svoje djece. Jesu li digitalizacija i e-imenici doveli i do toga da su se roditeljski posjeti školama prorijedili? Dolaze majke, očevi rijetko – Interes roditelja za školu i sve što se događa u školi i oko škole – manji je. O tome nema nikakve dvojbe. No treba biti jasan, taj interes je ipak različit ovisno o tome je li riječ o gimnazijama ili strukovnim školama. Strukovni nastavnici su i prije sa zavišću govorili da je interes roditelja čija djeca idu u gimnazije veći nego kod njih. A slabijem interesu roditelja za dolaske u školu u znatnoj mjeri pogodovali su e-imenici pa roditelji najčešće u svoju obranu ističu da oni ocjene ionako znaju, a da ih problematika šira od toga i ne zanima. To nije dobro. Često upozoravam na štetnu posljedicu digitalizacije školstva jer stalno se ističu dobre stvari, a ne i loše popratne pojave, u koje se ubraja i ovo. Odgovorni roditelji redovito kontroliraju postignuća svoje djece, no oni su manjina. Često roditelje ne možete dobiti u školu čak i kada ih pozovete pisanim putem. No ima jedna pojava koja je postala pravilo – interes za roditeljske sastanke raste kako školska godina ide kraju, kada se primiče zaključivanje ocjena. Zato smo i pribjegli zakonskom rješenju da se tjedan dana do kraja školske godine ne organiziraju roditeljski sastanci. To je rješenje mrtvo slovo na papiru jer u pojedinim školama roditelja ima više nego ikada upravo u onim tjednima kada ih u školama nikako ne bi smjelo biti. I tada je taj roditeljski interes isključivo vezan uz određenu vrstu pritisaka da im djeca ostvare što bolje ocjene pa je onda licemjerno čuditi se poplavi odlikaša. U školi je postalo pravilo da nastavnik koji olako daje petice nema nikakvih problema, a onaj koji teže daje petice, e, s njim će pedagoška služba stalno razgovarati, utjecajni roditelji nakalemit će mu se na vrat, inspektori će ga stalno provjeravati – kaže nam čelnik sindikata Preporod Željko Stipić, dodajući da su informacije dosad bile obveza razrednika, a prema novom Pravilniku o normama u osnovnoj školi, informacije bi trebale postati obveza i svih predmetnih nastavnika. – Nije dobro to što namećemo obvezu nastavnicima, a nemamo nikakav mehanizam kako tu obvezu nametnuti roditeljima. U određeno vrijeme nastavnik mora sat vremena čekati roditelje, a onda sam ne jednom u svojoj školi znao čuti – pa već mi dva mjeseca nitko od roditelja nije došao. Zato tu obvezu, koja je stavljena pred razrednike i predmetne nastavnike, treba staviti i pred roditelje. Inače, nastavnik tamo sjedi i čeka – nikoga. Tako su se nastavnici često nalazili usred Beckettove drame – ističe Stipić. To da roditelji na razgovore s razrednicima češće dolaze u osnovnim školama i gimnazijama, a manje u strukovnim školama, potvrđuje i šef Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec. – Nije dobro da roditelji u školu dođu samo jednom godišnje, i to na kraju školske godine kada se intervenira oko ocjena – poručuje Mihalinec, dok učitelj razredne nastave u OŠ “Vladimir Nazor” u Svetom Iliji kraj Varaždina i čelnik Udruge učitelja razredne nastave “Abeceda” Darko Meštrić nije primijetio odstupanja u broju roditeljskih dolazaka na informacije i roditeljske sastanke. Ako se netko i zna požaliti na slab interes roditelja, kaže, to je više izuzetak nego pravilo. Sva tri naša sugovornika ustvrdili su pak da u školu mahom dolaze majke. Očevi se rijetko vide, a oba roditelja još rjeđe. Važna sinergija obitelji i škole – Roditelji bi u školu trebali dolaziti cijele godine. Najbolje je kada se uspostavi povjerenje između razrednika i roditelja jer tada se u svakoj situaciji može napraviti ono najbolje za dijete – savjetuje Mihalinec, a Stipić domeće: – To je posao u kojem se stvara sinergija obitelji i škole. Ako jedni ne znaju što rade oni drugi, osuđeni ste na neuspjeh. Često nastavnici za problem djeteta doznaju onda kada već bude prekasno jer im roditelji ne daju tu informaciju na vrijeme, i obrnuto.