Piše Darko Pajić/Novi list
Izvorni tekst: http://www.novilist.hr/layout/set/print/Komentari/Blogovi/Eto-ti-bloga-Darka-Pajica/Malo-Cacinog-vitra
Ako će državnim službenicima ikada u ovoj zemlji biti bolje, zahvalnost će dugovati Ivi Sanaderu. Jedan je Ćaća. Iako se on državnim problemima trenutno slabo zamara i uposlen je plovidbama po plavim morima i oceanima dok uspješno izbjegava i najmanju hrid krnjih zuba hrvatskog pravosuđa, nitko mu ne može krasti zasluge. Sanader je obećao povećati plaće državnim službenicima, a netko će sada to obećanje morati ispuniti. Ili bi mogao imati ozbiljnih problema.
Priča je počela 2009. godine, taman nakon što je premijer i tadašnji predsjednik HDZ-a priznao cijeloj naciji da je država koju on vodi u banani. Trebalo je smanjiti troškove, a to je značilo udariti po tankom džepu javnih i državnih službenika. Rezala se osnovica plaća za 6 posto. Bilo je bolno mnogima i nije bilo lako dobiti pristanak sindikata. Zato je Ćaća velikodušno pristao da će se plaće ponovo povećati kad se ostvari značajniji gospodarski rast. Kao da je vizionarski predosjetio kako se on tim problemom ionako neće zamarati. Upravo na temelju tog dogovora, uslijedili su sporazumi iz 2011. i 2012. godine u kojima je precizno određeno kako se 6 posto odrezanih plaća mora vratiti čim BDP poraste 2 i više posto na međugodišnjoj razini u dva uzastopna tromjesečja. Ne lezi vraže, iako smo imali najgoru Vladu u hrvatskoj povijesti, BDP je odlučio, protivno razumu i logici, rasti iz kvartala u kvartal. Nije to bio problem samo za ekipu premijera Oreškovića, jer se i Milanovićeva Vlada uspjela od ove obveze izvući doslovno u posljednji trenutak krajem prošle godine. Bilo je to teško vrijeme i za matematičare, jer je BDP, zločest i nepredvidljiv kakav jest, odlučio porasti za 1,2 posto u drugom i još 2,8 posto u trećem kvartalu prošle godine, tako da je prosjek bio taman na granici od dva posto. Digitroni su radili, navlačio se rezultat i smanjivala statistika na promile kako bi se dokazalo da BDP nije sasvim poludio i dobro zna dokle može rasti, a da ipak nitko ne mora povećavati plaće profesorima, učiteljima i ostalima. Milanovićevoj Vladi su onda i izbori došli kao naručeni da ne moraju razbijati glavu s pitanjem kako osigurati oko 1,8 milijardi kuna godišnje kako bi se ispunio Sanaderov zavjet i povećale plaće za oko 250.000 javnih i državnih službenika. Naša bliska povijest zatim uči da su Orešković, Karamarko i Petrov sastavljali vladu mjesecima, dogovarali se unedogled, pričali o svemu i svačemu, ali se tih plaća baš i nisu željeli sjetiti. Petrov je nešto pokušavao pregovarati sa sindikatima, ljutito stiskao zube i vjerojatno gledao taj nesretni BDP pitajući se: Pa otkud raste? Kako? Zašto?
I ne bi ta Vlada zasluživala epitet najgore u povijesti da, kao i po mnogim drugim pitanjima, nisu ništa napravili. Taman kad su shvatili kako bi nešto mogli porazmisliti, riješili su se muke i sami sebe ukinuli. A BDP sve luđi i luđi. Prvo je odletio do 2,7 posto, pa je onda prije nekoliko dana objavljena i procjena rasta u drugom kvartalu od 2,8 posto, tako da više ni Pitagora ili Euklid ne bi mogli dokazati kako nema osnove za rast plaća javnih službenika.
I tu se priča komplicira. Usred predizborne kampanje neupućeni birač bi očekivao kako se stranački lideri, njihovi zamjenici, tajnici, njihove lijeve i desne ruke, njihovi pomoćnici i obični fileri na listama, od prvog do zadnjeg mjesta, međusobno natječu u tome tko će prije obećati povratak plaća na staro, jer je to jedino vjerodostojno i pošteno napraviti. Ali, nitko ni da zucne. Iako će Hrvatska, tko god njome bude vladao, biti izložena ustavnim tužbama zbog tamo nekih plaća koje je Ćaća te davne 2009. godine obećao dati. I te će tužbe Hrvatska zasigurno izgubiti.
Malo je tko primijetio da je svim političkim opcijama Sindikat »Preporod« uputio 8 otvorenih pitanja, među kojima se prvo odnosi upravo na povrat plaća. Rok za izjašnjavanje teče do idućeg utorka. Ne bi trebalo čuditi ako odgovori važnih političkih aktera izostanu. Tako stvari već godinama funkcioniraju u Hrvatskoj. Koga briga što je tamo neki Sanader potpisao. Njegova je vjerodostojnost danas ionako na razini smeća. Ali Hrvatska nije počela od Sanadera, niti će završiti na Plenkoviću, Milanoviću ili nekom drugom novom premijeru.
Ovdje je riječ o vjerodostojnosti države, čiji predstavnici ne bi smjeli bezočno lagati ljude. Što je potpisano, mora se poštovati. Ljudima treba vratiti njihove plaće iz 2009. godine, sve drugo bila bi obična farsa. Ako Milanović, Orešković, Kosor, Petrov, Plenković, Šustar, Mornar i svi ostali složno okreću glavu od ovog problema, ako se misle ponašati neodgovorno i tako pretvarati državu u mafijaškog blefera bez pokrića, najbolje im je poručiti da krenu Ćaćinim putem. I uvate »Malo vitra«.