18.08.2023.
Proklamirana odlučnost u namjeri ujednačavanja plaća radnicima koji u državnim i javnim službama koji rade na istim ili sličnim poslovima – dovedena je u pitanje već u drugom članku Zakona o plaćama. Podsjetimo se da je čak i donošenje jedinstvenog umjesto prvotno zamišljeno dva odvojena zakona, jednog za državne i jednog za javne službe, pravdano željom da jednak rad bude jednako plaćen bez obzira gdje radnik radio. Izuzecima, a radi se o više skupina radnika, proturječi se jednim od važnijih standarda (equal pay for equal work) na kojima se zasnivaju reforme plaća u europskim državama.
Odredbe zakona u cijelosti se neće primjenjivati na četiri skupine radnika: Djelatne vojne osobe, radnike u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, sve radnike „izaslane“ u inozemstvo i radnike koji rade u sigurnosno- obavještajnom sustavu. U pitanju je dvadesetak tisuća radnika. Na one koji po ministarstvima rade na poslovima podrške ministru, kao i na radnike koji na istim poslovima rade u uredu predsjednika Vlade i uredu predsjednika Hrvatskog sabora neće se odnositi tri najvažnije odredbe Zakona, odredba o vrednovanju radnih mjesta, odredba o osnovnoj plaći i odredba o dodacima na plaću.
Izuzecima se stvaraju zakonske pretpostavke za zadržavanje postojećih ili čak uspostavu novih razlika. Radi se, dakle, potpuno suprotno od onoga što se najavljuje. Državni službenici i namještenici će i dalje, do kraja 2027., zadržati uvećanje koeficijenata složenosti poslova za 4%, 8% i 10%, uvećanje bez kojeg su npr. radnici u školama ostali prije 10-ak godina. Očito je da nepravdu, uspostavljenu ukidanjem spomenutog uvećanja, prema radnicima u javnim službama, predlagač Zakona namjerava trajno zadržati. Iz ovog je rješenja očito kako su pojedini, očito utjecajni, sindikati uspjeli za svoje radnike izboriti bolju startnu poziciju u odnosu na druge službe.
Istom su cilju poslužili i ovogodišnji pritisci liječnika, sudaca i pravosudnih službenika kojima su neki uspjeli, prije donošenja Zakona i primjene novih koeficijenata, osigurati povoljniju poziciju u odnosu na ostale. Sve je ovo nalikovalo, poslužimo se usporedbom iz utrka Formule 1., borbi za pole position. Kao što do pobjede najlakše dolazi onaj koji krene s najbolje startne pozicije, tako će u utrci za bolje platne razrede i veće koeficijente za svoje radnike najbolje proći oni koji su startali iz prvog reda. Nesuglasice po pitanju visine plaće među radnicima u pojedinim službama nemoguće je bilo izbjeći čak i da nije bilo vladinih last minute intervencija u plaće. Nakon posljednjih povećanja plaća, podjele su se dodatno produbile.
Rast koeficijenata i povišica plaće – instrument je kojim će Vlada nastojati otkloniti nezadovoljstvo radnika izazvano postojećim nejednakostima. U Vladi su itekako svjesni da se u predizbornom vremenu ne ide u duboke reformske zahvate. Oni uvijek proizvode nezadovoljnike, a Vlada ovo želi izbjeći. Ovo potvrđuju i izuzeća. Vlada ne želi protiv sebe okrenuti one čije su postojeće pozicije bolje i kojima ne odgovara izjednačavanje s drugima. Da se u Vladi zaista željelo uspostaviti pravednije plaće, zbog predvidivih posljedica ovakvog zahvata, s promjenama bi se išlo na početku a ne pri kraju mandata. Ovako, oko toga nema dvojbi, još jedan mandat – najvažniji je razlog donošenja novog Zakona.
U nastavku: I na kraju