Objavio D.D. / Dalmacijadanas,  16.lipnja 2018. Izvorni link Nakon što smo u petak objavili tekst o pritiscima s kojima se susreću ravnatelji na kraju školske godine, javio nam se profesor iz Splita koji tvrdi da se radi o puno većem problemu nego se to čini na prvu. Splitski profesor kaže kako su profesori svakodnevno izloženi pritiscima sa svih strana, a nemaju nikoga da ih zaštiti. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti: – Završila je još jedna školska godina, barem nastava. Za većinu učenika uspješno, za dio učenika manje uspješno, a dio učenika može biti presretan i skakati do nebesa jer su se izvukli zahvaljujući strahu i neugodnostima učitelja i nastavnika koji više nisu u stanju uputiti učenike na ponavljanje razreda. Zašiti ono pošteno jedinicu koju zaključuju. Zašto? Iz jednostavnoga straha da im netko ne sjedne za vrat, ne zaprijeti, a o pritiscima, i to neviđenima s različitih strana, suvišno je govoriti. Tome, nažalost, ne kumuju samo roditelji, nego i dio kolektiva koji iz različitih interesa podilazi učenicima, roditeljima, ravnateljima, lokalnoj sredini. Ako učenik desetak dana prije zaključivanja ocjena ima u imeniku četiri ili pet čistih jedinica (kroz cijelu nastavnu godinu!), nije li taj učenik ekstra nadaren ako uspije “preživjeti” školsku godinu, nisu li možda učitelji preširoke ruke, nije li to možda neopravdano darivanje ocjene. A gdje su nestali kriteriji vrednovanja? A pokriće za ocjenu? A pravednost prema drugim učenicima? Doslovno se sve pogazilo… Jedan scenarij izgleda otprilike ovako: – Dva tjedna ili tri prije završetka nastave sazove se sjednica na kojoj se pogledaju ocjene učenika. Utvrdi se katastrofalno stanje u imeniku, nekoliko učenika bi doslovno trebalo izgubiti godinu, onda razrednik vrti jedno, ravnatelj drugo, učitelji treće… Onda ravnatelj izjavi: – Učinimo sve što možemo, trebamo pomoći učeniku. – Zar se želi reći da to i do sada nismo radili? Onda se javi razrednik: – I što ćemo dobiti ako uputimo učenika na ponavljanje razreda? Zanimljivo: nitko, ama baš nitko, ne spominje jesmo li pravedni, pravični prema ostalim učenicima. Jesmo li pravi odgojitelji ili servis lijepim željama i nerealnim očekivanjima naših učenika i njihovih roditelja. Ako ni to ne pomogne, onda se učitelje zove u ured ravnatelja. – Znate kolega, pa trebalo bi dobro razmisliti. Pogledajte ocjene, ajmo im pomoći. Ne trebaju nam problemi. – E, ravnatelju dragi, puna mi vas je više kapa. Ne zanima me više vaše široko srce, vaši pritisci, tolika tobožnja briga za učenika. Prije bih rekao, zanima vas ustvari vaša fotelja. Mene osobno uopće ne zanima hoće li u školu doći prosvjetna inspekcija po žalbi učenika ili roditelja ili možda učitelja koji je u rodbinskoj vezi s učenikom? Ako greške ima – ima, ako nema – pojeo vuk magare. Za plaću koju primaš sam se brini. Ocjene pusti meni. I mislim se, je li to realno. Nažalost nije. Nažalost, nije problem učenik koji ne radi, ili radi nedovoljno, problem je učitelj koji ocijeni učenika nedovoljnom ocjenom. Nije problem roditelj koji misli da može upravljati školom, diktirati školom što i kako učiniti, problem je učitelj koji se usudio tražiti od učenika znanje i opravdanje za ocjenu koju traži. Nisu problem učenici koji rade, uvijek je problem učenik koji ne radi, a traži da ga se vrednuje kao učenika koji sustavno, tiho i marljivo izvršava svoje obveze te stječe znanja i vještine za život. I pitam se: tko je ovdje lud? – Neka mi nitko više ne spominje slobodu učitelja, neka nitko više ne spominje da učitelj ocijenjuje učenika i vrednuje njegov rad. To su obične floskule. Rad učenika ocjenjuju roditelji svojim pristiscima, ravnatelji iz straha da se njih negdje ne spomene ili ih netko ne prijavi ministarstvu ukoliko bi netko od učenika izgubio godinu. Iza svega se kriju nastojanja ravnatelja da sačuvaju svoje pozicije i udobne fotelje. Budimo iskreni: njima se naravno puno lakše zamjeriti učitelju iz zbornice nego roditelju ako mu pokuca na vrata njegova ureda. A gdje je naše ministarstvo u cijeloj priči? Nigdje! Njih se to jednostavno ne tiče, ustvari njih to ne zanima. Oni će pokucati na vrata škole samo i jedino ako treba poslati školsku inspekciju (po prijavi roditelja ili rjeđe učenika!) da češlja po imenicima učenika i traži eventualni propust učitelja ili nastavnika ili ravnatelja kako bi se “spasilo” učenika koji se “pretrgao” od posla. Prosvjetna inspekcija samo je hladni i sirovi izvršitelj naloga ministarstva. U principu, odjel ministarstva koji je uglavnom usmjeren zaštiti ravnatelja kojima je ministarstvo svetinja. Zašto? Jer su inspektori bivši ravnatelji smješteni u inspekciju. Tko bolje zna propuste u radu ravnatelja od bivših ravnatelja? Nitko. Tko onda može očekivati pravično suđenje po školama? Isto nitko. Živili vi meni! Profesor iz Splita Profesor iz Splita objasnio je s kakvim se pritiscima susreću profesori u našim školama na dnevnoj bazi