10.07.2016./tjedno.hr/Dražen Stjepandić
Sindikat zaposlenih u hrvatskom školstvu “Preporod” je jedan od najpoznatijih hrvatskih sindikata. Predsjednik u četvrtom mandatu je gimnazijski profesor hrvatskog jezika i književnosti, gospodin Željko Stipić koji je do sada je vodio bitke s osam ministara u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Javno je izjavio da je do sada najgori ministar bio Željko Jovanović.
Sindikat “Preporod” bio je jedan od organizatora velikih prosvjeda “Hrvatska može bolje”, podrške Kurikularnoj reformi, na središnjem zagrebačkom trgu 1. lipnja kad se okupilo samo u Zagrebu pedesetak tisuća ljudi. Mjesec i pol nakon lipanjskih prosvjeda Kurikularna reforma je bila jedna od tema našeg ekskluzivnog razgovora za portal Tjedno vođenog u sindikalnim prostorijama “Preporoda” na početku Šubićeve ulice u Zagrebu.
Gospodin Stipić je izrazito elokventna osoba involvirana u razne teme, ne samo sindikalne. Nekada se aktivno bavio košarkom, a već tridesetak godina rekreativno trči polumaratone i maratone. Kaže da, naravno, za svoju životnu dob, ima solidne rezultate.
Prosvjede treba netko organizirati, potrebne su organizirane skupine koje žele i mogu prosvjed organizirati. U Hrvatskoj, s jedne strane, imate katoličku crkvu, kao najmoćniju organiziranu društvenu skupinu, s druge strane imate udruge civilnog društva, a s treće strane imate sindikate, granske sindikate i sindikalne središnjice. Praktično izvan ovog „trojstva“ imamo ad hoc udruge koje se formiraju zbog nekih specifičnih problema, kao što su nezaposlenost, zaduženost u francima, blokiranost… Jedino spomenute tri skupine mogu, ali i imaju s čime, značajnije iskazati javno nezadovoljstvo.
Okupljanje pedesetak tisuća ljudi na Jelačić placu uvijek je značilo promjenu vlasti. Nesumnjivo ste doprinijeli padu sadašnje tehničke vlade. Što će se dogoditi s kurikulumom nakon izbora?
– Bez obzira koja od dvije vodeće političke grupacije preuzme vlast ne očekujem da će se odgoj i obrazovanje naći među prioritetnim pitanjima tih vodećih garnintura. Svoj pesimizam temeljim na spoznaji da u odgoju i obrazovanju rezultate rada, a samim time i rezultate promjena, nije moguće postići kratkoročno. Rezultati promjena koje se danas pokreću bit će vidljivi tek 2025. ili 2030. godine. Politike i političari ne vole bilo što dugoročno promišljati i osmišljavati. Sve računaju u okviru svojih mandata i vole da se rezultati vide za vrijeme njihovih mandata. Dakle, samom promjenom vlasti, odgoj i obrazovanje se odjednom neće naći u „obećanoj zemlji“. Mi koji radimo u osnovnim i srednjim školama bili smo najveće žrtve Zorana Milanovića. Nikome plaće nisu bile smanjene kao što su bile smanjene nama. Naivno je sada očekivati da će se ta ista vlast potpuno drugačije postaviti prema nama.
Neaktivni sindikati
Gdje je Jokić i što se događa s njim?
-Boris Jokić je prvo ostavljen bez svojih suradnika. Njegov ured je naprasno gotovo ispražnjen. Ako vas netko ostavi na brodu, a uzme vam sve mornare, što vi možete napraviti na tom brodu? Ne možete napraviti baš ništa. Ostao je bez ljudi koji su ovaj složeni projekt opsluživali. Nakon što je Boris ostao sam nije mu preostalo praktično ništa drugo nego da čeka razrješenje. Isto, dakako vrijedi i za njegovu ekspertnu radnu skupinu. Slobodno možemo reći da je cijeli taj projekt postao žrtvom trenutačne političke situacije. Aktualna vlast predložene promjene nije željela, no zbog podrške promjenama od najšire javnosti, išlo se na eutaniziranje onoga što se godinu dana osmišljavalo. Ukratko, ono što se načelno podržavalo, stvarno se osporavalo i na kraju dokinulo. Nerijetko su jedni te isti pojedinci radili i jedno i drugo.
Spominjalo se da bi mogao uči u političke vode?
-Ime Borisa Jokića ima u ovom trenutku i stanovitu simboličku težinu. U predizborno je vrijeme simboličku težinu nekog pojedinca dosta lako pretvoriti u političku. Sve će to ovisiti o Borisovoj spremnosti, da sferu znanosti, jedinu u kojoj se do sada životno kretao, zamijeni s nekom drugom. Osobno priželjkujem da se to ne dogodi. Ipak, nikad se ne zna?
Što će se dalje događati, hoće li ovo biti vruće sindikalno ljeto?
– Za školske sindikate ljetni mjeseci nisu pogodni za bilo koju vrstu aktivizma. Škole ne rade, učitelji i nastavnici su na godišnjim odmorima. S njima su na odmoru i naši sindikalni povjerenici, bez kojih na terenu sindikati ne mogu ništa napraviti. A pravi sindikalni rad uvijek se odvija na terenu, u školama Općenito sindikati su kod nas prilično neaktivni. U prosvjedu na Trgu bana Jrelačića sudjelovao je mali broj sindikata. Čak nisu sudjelovali ni svi školski sindikati. Hrvatska ima nekoliko stotina sindikata, a u velikim prosvjedu “Hrvatska može bolje” je sudjelovalo svega pet-šest sindikata.
Nismo dotakli dno
U Hrvatskoj kriza dugo traje, međutim nema značajnijih prosvjeda. Je li razlog prevladavajuće starije stanovništvo koje nije sklono izlasku na prosvjede ili nešto drugo?
– Dugo godina sam na aktivističkoj sceni, te stoga skidam kapu čak i organizacijama koje uspiju na prosvjedu okupiti i četiristo ljudi. Znam kakav je mentalitet naših ljudi i kakva je kultura prosvjedovanja kod nas. Zašto je tome tako? Naravno da se ne radi samo o jednom razlogu. Kao prvo kada govorimo o nezadovoljstvu ljudi onda moramo znati da u ovoj našoj državi još uvijek nismo dotaknuli dno. Još uvijek se u Hrvatskoj redovito isplaćuju, nekim baš i ne tako male, plaće stotinama tisuća ljudi koji su na ovaj ili onaj način navezani na državni proračun. Državne službe, javne službe, javna poduzeća itd. Socijalno, Hrvatska je još uvijek darežljiva država, još uvijek se veliki broj poslovnih aktivnosti odvija u sivoj zoni. Imamo stotine tisuća naših građana koji rade vani, a troše u Hrvatskoj. Kad to sve imate dolazite do zaključka da socijalna slika Hrvatske nije baš onako loša kao što se često predstavlja. Drugo, prosvjede treba netko organizirati, potrebne su organizirane skupine koje žele i mogu prosvjed organizirati. U Hrvatskoj, s jedne strane, imate katoličku crkvu, kao najmoćniju organiziranu društvenu skupinu, s druge strane imate udruge civilnog društva, a s treće strane imate sindikate, granske sindikate i sindikalne središnjice. Praktično izvan ovog „trojstva“ imamo ad hoc udruge koje se formiraju zbog nekih specifičnih problema, kao što su nezaposlenost, zaduženost u francima, blokiranost… Jedino spomenute tri skupine mogu, ali i imaju s čime, značajnije iskazati javno nezadovoljstvo. Crkva se manje-više distancira od javnog iskazivanja nezadovoljstva. Vjerojatno i stoga jer crkva ima mogućnosti i na druge načine utjecati na rješavanje problema. Osim toga crkva se rijetko otvoreno svrstava na bilo čiju stranu u nekakvim konfliktnim situacijama u društvu. Udruga civilnog društva je puno i usitnjene su kao i sindikati. Organizacijski su slabe, a najčešće ovise i o proračunskom novcu. Tek rijetke udruge civilnog društva mogu pokrenuti u nekoj akciji veliki broj vlastitih aktivista. A kad to i naprave, udrugama treba dosta vremena da se od zahtjevnijih aktivnosti oporave. Udruge teško mogu u kontinuitetu raditi neki društveni pritisak. Ovo je bilo vidljivo u nekim akcijama u kojima su zajednički sudjelovale udruge i sindikati. U udrugama se dosta toga, što je s jedne strane i dobro, svodi na čisti volonterski rad. Najčešće se radi o ljudima koji studiraju, pa se uz studij bave i aktivističkim poslovima. S treće strane su sindikati, a hrvatski sindikati su posebna priča. U Hrvatskoj postoje tek dvije prave sindikalne središnjice, treća se tek naslanja na njih. U organizacijskom smislu, središnjice su poprilično tanke. Sindikalne središnjice nisu snaga same po sebi, njihova aktivistička snaga proizlazi iz snage njihovih sindikata. Kad radite neku akciju i kad vam je u nekom trenutku potrebno više tisuća volontera, te volontere sindikalne središnjice ne mogu okupiti. Sami sindikati su razmrvljeni i često su međusobno zavađeni. Aspiriraju na isto članstvo, pa se često iscrpljuju u preotimanju članstva, a nemaju ni nekog velikog iskustva u osmišljavanju i organizaciji velikih prosvjeda. To sve vlast, i ova i sve prijašnje, jako dobro zna. Vidljivo je to iz poteza koje vladajući povlače.
Odnos sindikata i vlasti, sindikata i politike?
– Sindikati jesu u značajnoj mjeri apolitične organizacije, njihov položaj je takav, da njihovo članstvo dijeli različita, često i suprotstavljena, politička uvjerenja. Respektirajući vlastito članstvo sindikati se često moraju rezervirano odnositi prema pojavama i pojedincima u sferi politike, napose, tzv. dnevne politike. Osobno mislim da se bipolarni sustav vlasti i vladanja u ovoj zemlji odavno potrošio, a da novi još nije iznjedren. Odnosno nije još nastao. Dvije su se političke grupacije sa svojim satelitima u posljednjih 25 godina pokazale potpuno neučinkovitima u rješavanju svih gorućih društvenih problema. Osim ako se izuzme obrana zemlje početkom devedesetih. Jasno je da se u tim dvjema političkim grupacijama ne žele suočiti s rezultatima svoga rada. Ne žele priznati da su bili neuspješni. Svoj neuspjeh uvijek tumače nekakvim objektivnim okolnostima. Ili se unedogled jedni vade na druge. Ključ prosperitetne budućnosti Hrvatske vidim u pronalasku održivog rješenja koje će pomiriti ono što jesmo i ono što bismo željeli biti. Trošimo više nego što stvaramo. A kad dugi niz godina u nekoj zemlji živite na kredit upadate u dužničko ropstvo. Postojeći dug nas tjera na novo zaduživanje Na ovoj matrici funkcioniraju dvije vodeće političke grupacije i to će funkcionirati tako sve dok netko bude spreman dalje kreditirati Hrvatsku i dok ono što imamo bude vrijedilo više od vrijednosti našega duga. U bjelosvjetskim centrima financijske moći to se itekako pažljivo važe. Mislim da to polako ide svome kraju. Rješenje za te probleme teško će pronaći oni koji su nas u te iste probleme doveli. Nije problem kad ne znate rješenje za neki problem, nego kad ni ne uočavate problem. A svako pravo sagledavanje problema neminovno vodi i prema raščišćavanju odgovornosti. Hrvatskoj je potreba lustracija, ali ne lustracija o kojoj se govori. Za lustraciju o kojoj se govori iz niza razloga je prekasno. Hrvatskoj treba lustracija od svih onih koji su ovaj narod i ovu zemlju na bilo koji način doveli u postojeću situaciju. Ne riješimo li se mi u sferi obnašanja vlasti pojedinaca koji su nesposobni i koristoljubivi, pojedinaca kojima je privatno važnije od javnog, dugoročno se crno piše svima nama-
Izvorni link: http://www.tjedno.hr/tesko-ce-doci-do-velikih-prosvjeda/