Školske novine/Broj 32 / 24.10.2017 Za dugogodišnjeg predsjednika Školskog sindikata „Preporod” Željka Stipića, inače profesora hrvatskog jezika, mnogi znaju da nema dlake na jeziku. Nije se ustručavao biti jedan od rijetkih koji se javno usprotivio uvođenju informatike u škole „na brzinu”, a ni iznijeti brojne svoje sumnje i dvojbe. – Ja se nikad nisam ustručavao izreći stav o bilo kojem važnom i aktualnom pitanju iz obrazovanja. Kad su se pojavile prve najave o uvođenju informatike u peti i šesti razred, prvo što sam prepoznao u svemu tome bila je stanovita neozbiljnost zbog rokova u kojima se to rješenje namjerava implementirati u škole. Znam, iz iskustava s nekim prijašnjim situacijama, da to zbog zahtjevnosti nije moguće izvesti u kratkom roku. Sama od sebe su se nametnula pitanja – tko će to raditi, s kojim novcem, je li novac osiguran ili ga tek treba tražiti… Postavlja se i pitanje prostornih mogućnosti škola… Čim sam vidio da najavi projekta nije prethodilo temeljito sagledavanje postojećeg i da se nitko nije pozabavio pitanjem imamo li odgovarajuće nastavnike, bilo mi je mnogo toga jasno… Jeste li o tome razgovarali s ministricom? Ima li dovoljno odgovarajuće obrazovanih nastavnika za informatiku? – Dakle, ja sam s ministricom službeno razgovarao samo jedan put i moram reći kako o ovome uopće nismo razgovarali. Mi smo iz sindikata tada nametnuli neke sasvim druge teme i probleme Po vašem mišljenju, imamo li dovoljno nastavnika za informatiku? – Neke grube računice pokazuju da ih je samo za pete razrede osnovnih škola potrebno gotovo dvjesto. Bi li to značilo novo zapošljavanje? – Pa naravno da bi to značilo i novo zapošljavanje, jer ti učitelji, ako ih i ima u školama, najčešće su i sada često zaduženi preko postojeće norme. Uz to ih se u školama, najčešće neplaćeno, koristi i za obavljanje raznih poslova za koje su jedini stručni. Oni su i sada maksimalno opterećeni. Na tržištu rada gotovo je nemoguće doći do informacije ima li ih i koliko. Ali čak i kad imamo nezaposlenog informatičara, taj se ne otima za posao u školama zato jer može naći bolje plaćeni posao nego u školi. Uz to svako novo rješenje koje se uvodi u škole trebalo bi polaziti od toga da svakom djetetu bude jednako dostupno. A uvjeti u kojima škole rade bitno su različiti. Informatika se, kao i sve ostalo, ne može na jednak način raditi u školi koja radi u tri smjene ili u školi koja radi u jednoj smjeni. U školi koja već sada ima dvije-tri dobro opremljene informatičke učionice i u školama gdje gotovo da i nema informatičke opreme nikako nije moguće podjednako provesti nastavu informatike. Iz ministarstva stižu najave da će se nedostatak učitelja informatike rješavati edukacijom postojećih nastavnika. Može li to biti dobro rješenje? – To sigurno nije najbolje rješenje. Svako rješenje koje dezavuira stručnost, a ovdje se radi o takvom rješenju, zapravo je najskuplje rješenje. Sigurno da u školama ima značajan broj učiteljica i učitelja koji bi, zbog nepotpune satnice, prihvatili svaki koji vid doškolovanja, jer im je interes zadržati posao u školi. No, pitanje je hoće li takvi učitelji moći odgovoriti zahtjevima koji će se pred njih u nastavi informatike postaviti. Strano mi je svako kampanjsko rješavanje problema, uvijek se zalažem za serioznost u pristupu. Mogu li udžbenike za informatiku raditi ustanove čiji autori nemaju znanja iz psihološko-pedagoškog područja? – Čujte, kad se najavi da nešto ide za godinu dana, onda je za pretpostaviti da onaj koji iza najave stoji već zna točno s kojim se programom ulazi u nastavu, koja će nastavna sredstva biti od pomoći učenicima, a koja nastavnicima… Dakle, netko tko ide s takvom najavom, pretpostavlja se, da je već sve te probleme riješio… Je li? – Nažalost, iz dana u dan sve više toga ukazuje da nije i da to tek treba rješavati. I to je još jedan razlog zašto sam javno izrazio skepsu prema ovakvom načinu uvođenja informatike u škole. Udžbenici prolaze rigoroznu kontrolu prije nego što se odobre za upotrebu u školama. Mislite li da i ovi materijali po kojima bi učenici trebali raditi informatiku moraju proći taj postupak? – Svakako. Učenicima se nikako u ruke ne smiju dati bilokakvi udžbenici. Udžbenik će, ja se nadam papirnati, unatoč zlogukim najavama promicatelja njihove digitalizacije, ostati temeljno nastavno pomagalo u našim školama. Zato je od iznimne važnosti da udžbenici i radne bilježnice prođu rigoroznu kontrolu i postupak odobravanja. Po onome što je izjavljivala, čini se da ministrici udžbenici i nisu tako važni… – Kad sam pročitao, nekoliko tjedana nakon što je ministrica preuzela tu dužnost, njen Manifest, tako je to nekako bilo naslovljeno, rečenicu da naše škole još uvijek nisu u 21. stoljeću zbog niske upotrebe tehnologije i zbog toga što informatika nije obvezan predmet, pomislio sam da nešto nisam dobro pročitao. Naime, sve ono što ja znam o stanju hrvatskog školstva, temeljem više od 30 godina rada u školi i dva desetljeća sindikalnog rada, ukazuje na mnoštvo daleko većih problema. Izdvajanje za školstvo iz BDP-a još je uvijek daleko od čarobnih 5,5 posto koliki je europski prosjek, mi smo na 4,5 posto… S te tri i pol milijarde dalo bi se puno toga napraviti u našem školstvu. Pa tu je i problem trosmjenske, ali i dvosmjenske nastave. Problem je i to što nam se zadnjih desetak godina stručno usavršavanje nastavnika provodi na kapaljku… Zapravo, nešto što je zakonom propisana obveza u našim školama postalo je privilegija, jerprimjerice napredovanje učitelja ili nastavnika ovisi o tome hoće li ravnatelj poslati na usavršavanje, a postupanje ravnatelja ovisi o tome hoće li mu neki činovnik dodijeliti novac… Ispostavilo se da je od svega toga važnija nabava digitalne oprem – Ja mislim da je sve ovo što sam nabrojio važnije. Uz to moram istaknuti potplaćenost učitelja, jer dok god su prosječne plaće u školstvu manje od prosječne plaće u državi to je veliki problem. Dakle, mi zbog toga sa školstvom nismo u 21 stoljeću, a ne zbog tehnologija. O tome se radi. I onda kad netko istakne jedan mali segment, pitam se što stoji iza toga. A što stoji? – Pa na neki način ja bih volio da iza svega stoji želja osobe, koja se našla na mjestu ministrice, da učini nešto dobro za područje njezine matične struke. I to bih donekle mogao razumjeti, iako to nikako nije dobro. Ono što mene osobno osobito smeta i o čemu sam javno progovorio dobra je umreženost dijela politike, informatičkog lobija i dijela medija koji imaju jako važnu ulogu u svemu tome. To se najbolje vidi kroz to da se u javni prostor ne može ući s informacijama o primjerice štetnim posljedicama digitalizacije, unatoč tome što diljem svijeta imate primjere, recimo od Južne Koreje do Njemačke, vrlo ozbiljnih istraživanja koja ukazuju na sve štetnosti koje digitalizacija nastave donosi. Ja ću ovdje samo apostrofirati digitalnu ovisnost… Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da nam djeca već sada provedu po tri sata pred ekranom dnevno, a sad bi uz to trebali dodati još nekoliko sati u školi… To se onda odražava na različite načine na našu djecu – od pretilosti do kratkovidnosti. U svijetu postoje i vrlo ozbiljna istraživanja o tome kako se kognitivne funkcije djeteta urušavaju zbog pretjeranog, nazovimo to tako, druženja s takozvanim lošim pravokutnicima, bilo ekranima televizora ili zaslonima laptopa, tableta ili pametnih telefona. Pokazalo se da se javlja i slabljenje fine motorike , slabije se i značajno sporije usvajaju znanja obrađena samo putem tableta ili kompjutora. Ako već takva istraživanja postoje, zbog čega onda lobiji guraju digitalizaciju? – Nažalost, u vremenu u kojem živimo, novac ima važnu ulogu. Put do pakla najčešće je popločan dobrim namjerama. Mislim da ima i onih koji stvarno i pošteno misle da bi digitalizacija značila pozitivan pomak u našim školama. Međutim, iza takvih uvijek dolaze neki lukrativci, koji u tome vide svoju korist. Digitalizacija je svojevrsni bunar bez dna. Kad se jednom u škole uvede skupa oprema, koja ima rok trajanja, više ne možete natrag. Morate je održavati, kupovati i postajete ovisni tako da se cjelokupni budžet ministarstva obrazovanja može reketariti od pojedinaca iz određene interesne skupine. Zato uopće ne čudi da se na primjer u Njemačkoj, koja je daleko razvijenija i bogatija zemlja od Hrvatske, ozbiljno razmišlja o djelomičnom ili potpunom napuštanju ove vrste nastave u školama. Znanstveno vijeće HAZU-a kaže da se reforma obrazovanja svela na nabavu digitalne opreme. Slažete li se s tim? – Od reforme nije ostalo ništa, odnosno ostali su tek skandali. Kompromitirala se, nažalost, i sama ideja o mogućnosti uvođenja korjenitih promjeni u hrvatskom školstvu. Kad se pogleda taj strateški dokument iz kojeg sve proističe, onda se vidi da je digitalizaciji posvećena stranica i pol od nekoliko stotina stranica. Očito su na svoje došli oni koji nisu priželjkivali promjene na kojima se radilo. Zadovoljni mogu biti i raznorazni prodavači magle, ali i oni pravi prodavači na primjer informatičke opreme. Neki će se prepoznati u prvima, a neki u drugima. Paralelno s raspravama treba li digitalizacija školstva što je ostalo od reforme obrazovanja odvijaju se i pregovori o Temeljnom kolektivnom ugovoru. Kako idu? – Temeljni kolektivni ugovor nama je u školama jako važan, jer se njime regulira petnaestak materijalnih prava. Uz to pokušavamo kroz taj ugovor riješiti i osnovicu naše plaće, a ono što je posebno važno je prijevoz zaposlenih. Imamo velik broj učitelja putnika i pitanje je svih pitanja kako to riješiti kvalitetnije nego što je bilo do sada. Kroz pregovore želimo postići tri cilja – povećati osnovicu plaće, jer nam je osnovica iz 2009. godine i sad iznosi 5420 kuna. Te 2009. godine bila je kriza i mislim da je u vrijeme, kad je zemlji napokon krenulo, kad se kupuju eskadrile borbenih aviona, kad se nekim interesnim skupinama daju nova prava, sasvim legitimno postaviti pitanje povećanja osnovice plaće u javnim službama. Drugo je pitanje zadržavanje postojećih materijalnih prava, regresa, božićnice, dar za djecu, jubilarne nagrade, otpremnine, dakle sva ta prava trebalo bi zadržati barem na postojećoj. Treće, što posebno ističemo, jest prijevoz koji je svojevrsni istočni grijeh bivše vlasti, ali i nas iz sindikata koji smo na to pristali, jer smo time oštetili velik broj radnika. Naši izračuni pokazuju da je jedan učitelj koji primjerice putuje iz Trogira u Knin u pet godina ostao bez vrijednosti skromnijeg automobila – odnosno 60-70 tisuća kuna. Dakle, ti ljudi više nemaju novca, njihovi su automobili pohabani i njihov se problem mora riješiti. Inzistirat ćemo da im se nadoknade stvarni troškovi. Sada je to 0,75 kuna po kilometru, a vještačenje koje smo dali napraviti pokazuje da je stvarni 1,34 kune. Rekao sam i u Vladi na pregovorima da ne možemo nagađati o plaćanju nečijeg stvarnog troška. Ono što je netko platio mora se tome nekome nadoknaditi u cijelosti. Nadam se da ćemo ro riješiti kako se ne bismo trebali sramiti niti mi iz sindikata, a ni predstavnici vlasti. Nadam se da nam se u ovim pregovorima neće nešto dati nauštrb nečega što nam se uzelo ili smanjilo. Radnicima je dosta prelijevanja iz šupljega u prazno. Što očekujete od granskih kolektivnih ugovora? Hoće li početi na vrijeme? – Sad već znamo da neće početi na vrijeme. Na vrijeme bi bilo da su počeli ovog ljeta. A nisu. Očekujemo kroz granske ugovore riješiti pitanje nadoknade štete koju je napravila Milanovićeva Vlada ukidanjem dodatka od 4, 8 i 10 posto prema svim zaposlenicima u školama koji imaju više od 20 godina staža. Zbog toga mnogi imaju manju plaću od 500 do čak 800 i 900 kuna. Njima treba vratiti ono što im je uzeto. Drugo, moramo riješiti primjereno vrjednovanje poslova na individualnim, odnosno prilagođenim programima. Imamo sve više učenika u osnovnim i srednjim školama koji imaju ta rješenja o posebnim prilagođenim programima i treba naći način kako će se to nastavnicima ubuduće plaćati, jer su iznosi koji se sada isplaćuju zaista uvredljivi i ponižavajuće. Važno nam je i plaćanje produžne nastave, dežurstava na državnoj maturi. To su sve nametnuti poslovi gurnuti u područje takozvanih ostalih kako se ne bi morali dodatno plaćati. Ima toga još, ali ovom prigodom ostajemo kod ovoga.