Piše: Željko Stipić F-16 BARAK & 1KN/KM Svima onima, koji ovih dana liju suze, krokodilske,  nad preskupim putnim troškovima zaposlenih u zdravstvu i obrazovanju svakako će biti barem malčice  lakše pri srcu kada se u njihovu mozgu osvijesti podatak da bi učitelji, liječnici i medicinske sestre cijelo jedno desetljeće mogli putovati na posao i s posla za manje novca nego će koštati eskadrila borbenih zrakoplovnih „igračaka“ koje se baš i neće naputovati, jer će se nakon 10 ili 15 minuta leta, u najboljem slučaju,  morati curiknuti kako ne bi povrijedili zračni prostor  susjednih nam zemalja. Samo s jednim američko-izraelski  rabljenim General Dynamics F-16 Barak ili švedskim novim Saab JAS 39 Gripen manje, zadugo  bismo bili pošteđeni rasprava o tome treba li učiteljima prijevoz platiti po 1kn/km ili 1,34 kn/km, oslobođeni pitanja ostvaruje li medicinska sestra pravo na prijevoz u svoju bolnicu 14 godina starim automobilom ili 25 godina vremešnim busom. A sve dok se proračunskog novca pronađe  za nova novcata ili polovna „Srebrna krila naše armije“, tog istog  novca ne smije usfaliti  Ni za učitelja koji iz Pule putuje u školu u Veliku Goricu i tako u jednom danu prevali kilometražu na kojoj mu može pozavidjeti vojni pilot s Plesa ili Zemunika. I dok se ovih dana u školama oko naknade za prijevoz u zbornicama lome koplja te svađaju svi sa svima, ravnatelji s radnicima i radnici međusobno, daleko od očiju javnosti obavljaju se završne radnje za najveći  trgovački pothvat u povijesti mlade nam države. Bez  povišenih tonova, a kamoli svađe, uz odobravanje oporbe, uz zajamčenu diskreciju,  vlast našoj djeci i unučadi, koja se iz nekog razloga ne odluči iseliti, stavlja oko vrata još jedan, kao da je postojećih malo,  dužnički uteg oko vrata. Kako će nabavu novih vojnih zračnih jurilica pratiti i dalje znakovita tišina, sve dok brzinom od 1152 do 1224 km/sat ne budu probijale Zvučni zid i zatresu rasklimana stakla na našim učionicama i bolnicama, ostaje nam tek pozabaviti se onime o čemu (hvala ti, Bože) još uvijek nije zabranjeno govoriti. Rijetko se za koje Pismeno MZO-a zainteresirao toliki broj prosvjetara, kao za Uputu pomoćnika ministrice Stipe Mamića. Sastavljaču Upute, mora se priznati, nije nedostajalo smisla  za jasnoću i „hrabrosti“. Jasnoću stoga, jer se čak ni onome tko Uputu samo ovlaš  pročita, ne postavlja pitanje, koje obično ide uz izbezumljujuće  dopise iz našeg ministarstva (Što je to pjesnik htio reći?), a „hrabrosti“ zato jer sastavljač prisvaja pravo koje nema (tumačenje)  da bi objasnio kako stvari stoje onako kako ne stoje. Unatoč tome što kiromanska struka tvrdi kako su sindikati trebali izbjeći da im se važno materijalno pravo ne nađe ispod broja 66, broja koji se povezuje s financijskim i ovozemaljskim brigama, teško da bi prosvjetari prošli bolje čak i kad bi se na mjestu zloslutnog broja 6 našla jedna ili čak dvije znamenke sretnog broja 4, 5 ili čak 7. Šalu na stranu, teško da bi cijeli zbor anđela i serafina zapriječio put onome tko je odlučio po svaku cijenu uštedjeti proračunski novac baš na prosvjetarskoj sirotinji. Želja za „ad hoc“  uštedom rezultirala je brzopletošću te bi se  rezultat na kraju mogao pokazati upitnim, ako ne i  mućkom iliti pucnjem u prazno. Jeftinije bi se jako lako moglo prometnuti u (znatno) skuplje!? Na kraju, vratimo se još malo vojnim letjelicama. Dokle god u ovoj zemlji bude silnih milijardi za kojekakve besmislice, milijuni kuna  će se morati pronaći i za  prijevoz prosvjetiteljske siročadi. Ako tome ipak ne bude tako, tisuće prosvjetara morat će  porazmisliti o drugom poslu. U Hrvatskoj, Njemačkoj ili Irskoj…  Naravno istodobno će i škole, koje bez učitelja-putnika ne mogu, morati staviti ključ u bravu. Sindikati su, uz sve manjkavosti, naknadu za prijevoz ugovorili kako su znali i mogli. Na njima je sada da se prema vlasti postave odlučno i da nikako, ono što su pregovorima ostvarili na mostu, kroz sumnjiva tumačenja ne izgube na ćupriji.