Piše Saša Ljubičić, Slobodna Dalmacija, 27.06.2021. Borisa Jokića, ravnatelja Instituta za društvena istraživanja, javnost je upoznala kao borca za bolje školstvo, kao reformatora i prosvjetitelja kojem je na kraju dnevna politika sputala ruke, onemogućila ga da završi započeto, pa sa strukom donese plan i program obrazovnog sustava za sadašnjost i budućnost, jer je ovo čemu mlade danas uče već stvar prošlosti, a toga su svjesni i učitelji, i đaci. Vrijeme je napravilo svoje, a njega čak ni političari ili bolje rečeno - politikanti, ne mogu zaustaviti. Toliko smo puta u djetinjstvu čuli onu "samo ti uči", koja je značila otprilike to da nas učenje sigurno vodi do diplome, a ona onda otvara gotovo sva vrata. Danas nije tako. U digitalnoj ekonomiji nerijetko najbolje prolaze ljudi samo sa završenom srednjom ili čak osnovnom školom, no s dobro usvojenim vještinama koje se traže na tržištu rada. Nedavno je zamjenik gradonačelnika Splita Bojan Ivošević iz vlastitog iskustva potvrdio da u IT industriji poslodavac ne pita radnika što je i gdje diplomirao, nego što točno zna raditi? Živimo li u vremenu u kojem će se usvojeno znanje cijeniti više od famozne "samo ti uči", jer jedno je učiti, a drugo naučiti pa to primijeniti u praksi? - U svim društvima, organizacijama, ali i obiteljima, koje drže do sebe uvijek se više cijenilo što netko zna i može od toga kakav papir ima. To naravno ne znači da formalno obrazovanje nije vrijedno. Upravo suprotno, ako je kvalitetno nema bolje stvari od njega. Navedeno samo ukazuje da se uči na različitim mjestima te da nam često ono što naučimo izvan ili uz školu može osigurati neke bolje perspektive. Mislim da ste u krivu u vezi savjeta „samo ti uči“. Od kad je svijeta nema puno boljih uputa za uspjeh osobe - učenje je ljudima prirodno poput disanja i treba ga učiniti takvim da djeca, mladi, ali i mi stariji ne zamrzimo. Štoviše, škola bi trebala biti takva da nauči djecu i mlade kako učiti. Malo tko želi u školu S druge strane, netko bi učenike trebao zainteresirati za informatiku o kojoj danas svi ovisimo, no da bi djecu istinski autoritet uvodio u svijet digitalne ekonomije ili robotike, umjetne inteligencije, on ili ona ne bi smjeli biti plaćeni bijednih šest ili sedam tisuća kuna neto? Kako informatičara s određenim znanjima zainteresirati za posao nastavnika u osnovnoj ili srednjoj školi, kad drugdje može zaraditi duplo više? - Privući osobe za rad u odgoju i obrazovanju težak je zadatak koji zahtijeva dugoročno planiranje i sustavne javne politike zasnovane na građenju ugleda nastavničke profesije. Navedenih preduvjeta u Hrvatskoj nažalost nema. Vlast ovdje, bez obzira na boju stranačke iskaznice, sustavno i namjerno marginalizira i ugrožava društvenu poziciju odgojno-obrazovnih radnika. Rezultat je da malo tko želi u školu, a onda se političari tome čude. Ne odnosi se to samo na informatičare. U brojnim predmetima u različitim sredinama teško je naći stručan kadar za rad u školi. Također važno je reći da su za razvoj mlade osobe jednako važne učiteljice razredne nastave, odgajatelji, nastavnici kemije, hrvatskog, likovnog pa onda i informatike. Škola je poseban svemir koji najbolje funkcionira u ravnoteži i u kojem na sreću često rade ljudi kojima duplo više novca ne znači sve u životu. U pandemiji smo se uvjerili da se može učiti i raditi i na daljinu. Dapače, neki su u tom smislu bili efikasniji nego da su dolazili na radno mjesto ili u učionicu. Može li online nastava zamijeniti onu "uživo" u sredinama gdje škole nisu adekvatno opremljene ili je broj učenika premali? Zašto bi se držala nastava za troje učenika u malom selu na Kordunu, ako se virtualno mogu pridružiti učenicima u Karlovcu? Je li bolje primijeniti to rješenje ili čekati da se seoska škola sama ugasi? - Pandemija je dokazala da škola nije samo mjesto usvajanja znanja i vještina. Jednako je važno da je to mjesto osobnog i socijalnog razvoja djece i mladih osoba. Mjesto je to u kojem stanuju fizika i glazbeni, ali isto tako, možda i važnije i prijateljstvo, zaljubljivanje, vršnjački razgovori, učenje suradnje i suprotstavljanja autoritetu. Sve to je škola – najbolje mjesto na svijetu. Kako ona s 1000 učenika, tako i ona s troje i svima bi njima društvo osim usvajanja znanja i vještina trebalo osigurati okružje u kojem će se razviti njihovi potencijali. Baš svakome – i onima u velikim gradovima, i onima u malim selima jer svi bi oni trebali biti jednaki. Puno se posljednjih godina govorilo o lektiri. Teza je bila sljedeća: mladi ne čitaju jer su autori i naslovi predviđeni školskim planom i programom – dosadni. U međuvremenu, "ubačeni" su "manje dosadni pisci", međutim, nije baš da se ni nakon toga mladi otimaju za knjige koje u doba Tik-Toka, YouTubea i društvenih mreža, definitivno više nisu dio njihova svijeta. Ispada da ih u vrijeme svih tih gadgeta i tehnološke (r)evolucije, prisiljavamo gledati "koncert komornog orkestra na crno-bijelom televizoru", pa skoro da nam se zbog toga ne rugaju? - U potpunosti ste u krivu. Književnost i pisci se ne 'ubacuju' u školu. Tko tako misli napraviti promjene, malo o njima zna. Suvremena djela treba adekvatno metodički obraditi i intenzivno raditi na usavršavanju nastavnika da ih mogu približiti mladim ljudima. Druga je stvar da se za razvoj čitalačkih navika i motivacije za čitanje mladih ljudi treba sustavno boriti. To nije izgubljena bitka, a ujedno je i vrlo važna. Čitanje je jedna od ključnih ljudskih kognitivnih vještina, a čitanje književnosti može biti jedan od vrhunaca školovanja. Toliko se svjetova krije u svim tim knjigama da bi bio zločin i kazna ne približiti ih mladim ljudima. Posebno se to odnosi na suvremene hrvatske spisateljice i pisce. Dajte im 'Adio Kauboju' Olje Savičević Ivančević, 'Putar parizer' Jerka Mihaljevića ili 'Mladenku kostonogu' Želimira Periša pa da vidimo kako se s njima mogu nositi Tik-Tok ili Financijska (ne)pismenost Mi smo prilično financijski neuka nacija. Mnogi su, zbog čistog neznanja, zaglavili u dužničkom ropstvu. No, nikako da mlade krenemo podučavati osobnim financijama. Bubaju koješta što im sutra neće trebati, a nitko ih ne uči kako pravilno raspolagati kućnim budžetom, kako bi ih se pripremilo za svijet odraslih? - Financijska pismenost bila je dio Cjelovite kurikularne reforme koja nikad nije zaživjela u školama i žao mi je jer se već pet godina moglo učiti od rane dobi o planiranju trošenja, štednji, preuzimanju rizika pri podizanju kredita, ali i odnosu prema radu i sindikalnom udruživanju. Sve to bilo je dio međupredmetne teme 'Poduzetništvo' koja, baš kao ni brojna druga rješenja, nikada nisu došle do učionica. Sve to dok se politika raspravlja o šmrkavcima i jazavcima. Ipak su to važnije teme, zar ne? U pučkim školama ne radimo selekciju učenika po njihovim sklonostima prirodnim ili društvenim znanostima, pa gro njih ne zna koju srednju školu upisati nakon završene osmoljetke. Iz tog razloga veliki se broj učenika prijavljuje za gimnazije, ne bi li se još četiri godine gubio u "općenitostima" i razmišljao kojim mu je profesionalnim pravcem krenuti. Kako tome doskočiti? - U školama kronično nedostaje sustavnog rada na znanjima i vještinama učenika u upravljanju njihovim obrazovnim i profesionalnim putem. Radi se o sadržajima koje bi se moglo relativno jednostavno uključiti u odgojno-obrazovni proces od prvog razreda osnovne škole. Za to je nužno približavanje zajednice školi kroz približavanje svijeta rada i zanimanja. Nije to posebno složeno jer je hrvatski sustav odgoja i obrazovanja u osnovnim postavkama jako dobro posložen. Naša diferencijacija u petnaestoj godini života po meni je izrazito pozitivna baš kao i jedinstvena osnovna škola. Ono što nedostaje je sustavno informiranje o tome što se sve može biti u životu i koji obrazovni putevi vode do tih karijernih ishoda. U strukovnim školama je premalo prakse. Jedan mi je mehaničar ovako opisao svoja iskustva: "U cijeloj generaciji bude jedan, iznimno dva učenika, koje zaista zanima automehaničarski posao. Ostali završe školu, a da doslovno nisu zavirili pod haubu. I komu će onda oni sutra trebati?" Zašto smo strukovne škole pretvorili u obrazovne ustanove za loše đake i kako to da je, unatoč nekim pomacima nabolje, praksa i dalje podcijenjena u odnosu na teoriju? - Nipošto se ne mogu složiti da su strukovne škole mjesta za loše đake. Radi se o velikoj zabludi. Mnoge od njih rade odlično s nastavnicima koji svojim učenicima osiguravaju jedinstvena iskustva. Od strukovnih škola treba napraviti mjesta u kojima će biti više utjecaja gospodarstva. Za to je potreban iskren odnos bez fige u džepu i bez ideje da je učenik na praksi 'smetnja'. Učenicima je nužno osigurati temeljna znanja i vještine, ali i prilike da ih iskušaju. Sanjam takav sustav. U osnovnim školama učitelji se danas mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Puno je više kolegica nego li kolega u zbornici. Jedan mi je učitelj pred mirovinom to ovako prokomentirao: "To je idealno zanimanje za žene jer im ritam rada omogućuje da se posvete ne samo profesiji, već i obitelji. Tko jednoj majci može platiti ljetne i zimske ferije provedene s vlastitom djecom?" Dakle; pitanje glasi, kako muškarce zainteresirati za zanimanje učitelja i nastavnika? - Iskreno bih volio da Vaš prijatelj dođe i tako nešto kaže u zbornicama. Stereotipno gledanje na žene, obrazovanje i obitelj ne vodi daleko. Iz feminističke perspektive vjerojatno bi mu odgovorili da će se broj muškaraca u odgoju i obrazovanju povećati u trenutku kad porastu plaće i društveni ugled profesije. Hrvatska može puno bolje od takvih perspektiva. Ne govorim to radi političke korektnosti već iz najosobnije obiteljske i očinske perspektive. Zar nije cilj svakog oca posvetiti se obitelji? Zar nije ljudski ispravno željeti da vam partnerica ili supruga profesionalno uspije baš kao i vi? Ne sanjate li i vi ferije provedene s djecom? Jesu li to samo ženski snovi? Zanemarivanje ključnih stvari Odradili ste lavovski posao na reformi obrazovanja, međutim, niste ga uspjeli finalizirati. Mislite li da za to još postoji realna šansa? Može li se dogoditi čudo, pa da vas iz Vlade angažiraju da završite ono što ste počeli i ostvarite ciljeve koje ste zacrtali? - Nikada neću osobno odustati od borbe za bolji sustav odgoja i obrazovanja, za djecu i mlade te za odgojno-obrazovne radnike. Kao znanstvenik dio sam javnog sektora i uvijek sam spreman pomoći u onim promjenama koje čine Hrvatsku boljom. Ipak, da se provedu osmišljene promjene nije dovoljno da se angažira jedna osoba u određenom trenutku. Za to je potrebno nešto što vlasti nedostaje, a to je da stručna rješenja prepusti struci i da se u stručni dio osmišljavanja promjena ne miješa. Čudo bi bilo da se takvo nešto još jednom u Hrvatskoj dopusti. Jednostavno je preopasno za one koji drže moć – demokratizira se društvo, daje se glas onima kojima je oduzet, kreće se od učionice u Jelsi, Opuzenu, Kninu, Iloku i Pregradi… Obrazovanje, ta reforma pa onda i ja osobno u očima dijela politike postali smo opasnost. Mislite li da bi Plenkovićeva Vlada bez fige u džepu saslušala sve prijedloge struke ili bi se na koncu ponovno tražio nekakav kompromis između "desnih i lijevih politika", kako bi se ideološki udovoljilo jednima i drugima kad su na raspravi školske teme i programi oko kojih politički protivnici imaju posve oprečna mišljenja? - Nema tu lijevih i desnih politika. Postoje interesi i političko kalkuliranje od strane svih političkih stranaka. Vodeći se borbom za moć, funkcije i službena vozila zanemaruju dvije ključne stvari. Prva je da su odgoj i obrazovanje nacionalna stvar koja se tiče svakog građanina Hrvatske i da tu nema mjesta 'politici punoj sirovih interesa'. Zaustavljanje reformskog procesa i sve što se nakon toga dogodilo dobar je primjer što se dogodi kad politika 'uzme stvari u svoje ruke' u Hrvatskoj. Druga je stvar da se i dalje ne razumije da je promjena odgoja i obrazovanja ključna kako bi kao društvo imali uopće priliku u vremenima koja dolaze. Pet je godina prošlo u kojima smo mogli imati novi sustav vrednovanja i ocjenjivanja, izbornost u gimnazijama, strukovne škole s učenjem na radnom mjestu, nove oblike umjetničkog obrazovanja, praćenje i poticanje darovitih učenika te onih s teškoćama u razvoju i učenju. Mogli smo imati i poučavanje i učenje o tome kako učiti, održivom razvoju, poduzetništvu, mentalnom zdravlju, sigurnosti na internetu… Iskreno se nadam da ima mudrosti da ne izgubimo još pet godina.